Oživljavanje suvereniteta nacionalnih država

Aktualnost nam nalaže da kažemo nekoliko riječi o neuspjelome ostvarenju proglašenja Republike Katalonije koja bi u Hrvatskoj trebala uživati simpatije, barem javnosti, kad Vlada kao poslušnica Bruxellesa, mora slijediti zahtjev centralističkoga režima u Madridu o nepriznavanju Katalonije. Katalonski suverenisti očito nemaju dovoljnu većinu u narodu da bi mogli sami bez vanjskih utjecaja ostvariti svoj stoljetni san. Ne smije se zaboraviti da se premijer Mariano Rajoy oslanjao na odredbe španjolskoga ustava kad je smijenio katalonsku vladu, ustava koji je Katalonija odavno priznala.

Suverenisti u Kataloniji nisu dobili potporu Baskijaca koji su OživljavanjeOživljavanje suvereniteta nacionalnih država započelo je u Mađarskoj i nastavljeno u Poljskoj da bi doživjelo svoj novi procvat u Njemačkoj, Austriji i Češkoj. Rezultati izbora u tim državama još su jedan dokaz da njihovi narodi žele više nacionalne samostalnosti. Ako demokracija ima bilo kakva smisla, onda ima u provođenju volje naroda.{text}poznati po svojim otporima madridskome centralizmu, a još manje potporu bilo kojega vanjskoga čimbenika. Ako se odluče na sudjelovanje na izborima 21. prosinca koje je nametnuo Madrid, bit će to znak da nisu samostalna država, a ako ne budu sudjelovali, lako će pobijediti protivnička strana i onda će Madrid vjerojatno dati neka veća prava pokrajini te o samostalnosti više ne će biti ništa.

Katalonski suverenisti napravili su nekoliko gotovo neoprostivih pogrješaka, primjerice: nisu postupili taktički najprije tražeći veću autonomiju i federalizaciju/konfederalizaciju Španjolske, (kako su to učinili Franjo Tuđman i Milan Kučan spram SFRJ) što bi ona odbila, i onda bi imali prihvatljivije argumente za svoju neovisnost, zatim nisu pronašli vanjske podupiratelje (barem ne u medijima i nevladinim organizacijama), a nisu imali ni Plan B za slučaj madridske represije. Odlazak predsjednika Carlesa Puigedemonta u Bruxelles očito je bio promašaj jer ga ondje nitko ne želi, a neke njegove pristaše to bi mogle shvatiti kao kukavičji bijeg. Sve skupa - tragično!

Oživljavanje nacija nastavlja se

Neuspjeh Katalonaca da se osamostale i proglase svoju neovisnu republiku nije, međutim, dokaz da su suverenisti u drugim europskim zemljama izgubili rat, premda su pretrpjeli jedan lokalni poraz. U Španjolskoj se pokazalo da se legitimnim sredstvima jedne kakve-takve demokratske države mogu poništiti također legitimno pravo jedne nacije da se osamostali u obliku države. Naime, bez obzira na tvrdnju španjolskoga Ustavnog suda da u Kraljevini Španjolskoj postoji samo jedna, i to španjolska nacija, Katalonci su posebna nacija jer to žele, nikakvi drugi argumenti nisu potrebni.

Njemački povjesničar Konrad Clewing odgovorio je na moje pitanje što je nacija ovako: 'Nacija je narod koji posjeduje svoju državu ili teži tome.' Čak je i u Ustavu SR Hrvatske pisalo da je 'Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda...', uključujući i njezino pravo na samoodređenje do odcjepljenja, čega u španjolskome Ustavu nema. Uvjereni smo da će katalonski suverenisti i dalje nastojati ostvariti svoje pravo na samoodređenje. Kako i kada - to treba ostaviti budućnosti.

Potrebe naroda da se oblikuju kao nacije i njihova nastojanja u smjeru sve veće samostalnosti ne će prestati postojati radi pomamne želje pobornika 'novoga svjetskog poretka' i njihovih pristaša u Europskoj uniji da sve podvrgnu svojim propisima o uniformiranju pojedinaca, društvenih skupina i država kao bezlične mase koja će samo raditi i konzumirati. PoučnoPoučno je što o oživljavanju ideje nacije misli ugledni njemački povjesničar August Winkler. On piše: 'Namjera inicijatora Europske unije nije bila ukidanje nacije i nacionalne države. Tko  želi ukinuti nacije i nacionalne države, uništava Europu i potiče nacionalizam'.Baš obratno: mnoge zemlje EU-a nalaze se na putu oživljavanja svojih nacionalnih posebnosti i distanciranja od bruxelleske administracije koja sve češće grubo krši načela supsidijarnosti, to jest da se problemi rješavaju ondje gdje je to optimalno, u općinama, pokrajinama i nacionalnim državama, a tek ako to u njima nije moguće, onda na razini Unije.

Ovo oživljavanje suvereniteta nacionalnih država započelo je u Mađarskoj i nastavljeno u Poljskoj da bi doživjelo svoj novi procvat u Njemačkoj, Austriji i Češkoj. Mi možemo biti kritični prema nekim potezima poljske i mađarske vlade, ali nitko ne može osporiti činjenicu da su tamošnje vlade nadmoćno pobijedile na izborima i da uživaju potporu većine svojih naroda. Pobjeda suverenističkih stranaka 'Alternative za Njemačku', Austrijske pučke stranke Sebastiana Kurza i češke stranke ANO Andreja Babiša još jedan su dokaz da Nijemci, Austrijanci i Česi žele više nacionalne samostalnosti i manje miješanja odnarođenih bruxelleskih administratora u unutarnje prilike svojih zemalja.

Ako demokracija ima bilo kakva smisla, onda ima u provođenju volje naroda. Jasno, i mi se ne slažemo s nekim programima i postupcima navedenih stranaka, ali valja pričekati pa vidjeti kako će se one ponašati kad sjednu za kormilo vlasti. Vrlo vjerojatno umjerenije no što su govorili u predizbornim kampanjama. Jedno je sigurno: ako ove stranke i ne uđu u vlade svojih zemalja, vlastodršci će morati preuzeti važne dijelove njihovih programa kako bi zadovoljili traženja svojih naroda, a prije ili kasnije ti će narodi uvidjeti da im je bolje birati originale nego kopije suverenističkih stranaka.

Kad će se to dogoditi, ili može li se uopće dogoditi u Hrvatskoj, pitanje je na koje za sada nitko ne može odgovoriti i radi toga što u našoj republici nema stranaka, a niti pojedinaca koji bi vodili suverenističku politiku uz nužni ostanak u Europskoj uniji kao 'domovini domovina', (Charles de Gauille). Sve ostalo krparenje je s ciljem ostanka na vlasti pod svaku cijenu, a narodu kako bude.

Mržnja je Ugrešićki pomutila pamet

Poučno je što o ovom oživljavanju ideje nacije misli ugledni njemački povjesničar August Winkler koji je napisao izvrsnu knjigu 'Slama li se Zapad? O sadašnjoj krizi u Europi i Americi', te u članku objavljenu u 'Spiegelu' (br.43/2017) piše: 'Namjera inicijatora Europske Unije nije bila ukidanje nacije i nacionalne države. Oni su bili svjesni toga da korijeni većine europskih nacija, ali i starijih nacionalnih država, sežu duboko u srednji vijek. Bili su u pravu: u posebnosti Europe spada povijesno narasla nacionalna različitost. Tko želi ukinuti nacije i nacionalne države, uništava Europu i potiče nacionalizam.' Ovome se nema što dodati. No nije samo problem u tomu da neki politički pustolovi i nazovi intelektualci nastoje zbrisati nacije i nacionalne države nego i u tomu da ih neki stalno kleveću kako bi 'dokazali' da neke nacije uopće ne smiju postojati. Na žalost takvih ima upravo u Hrvatskoj koji unutra, ali i u inozemstvu, stalno blate zemlju iz koje potječu. A to onda rado preuzimaju protivnici hrvatske samostalnosti u inozemnim medijima kojih je više nego u vrijeme stvaranja države jer hrvatske institucije nisu poduzele ništa glede promicanja naših istina kod kuće i u inozemstvu, onako kako to rade manje nacije oko nas i u svijetu. Nevjerojatno je koliko je veliko neznanje o tome onih koji bi se trebali ravnati prema američkoj izreci 'Radi dobro i govori o tome'. Sve smo u tome pogledu ostavili tuđincima i domaćim klevetnicima, a potonjih je sve više i više.

Klasičan primjer za navedeno jesu nastupi književnici Dubravke Ugrešić u Hrvatskoj i vani, koja stalno priča kako je izbjeglica i čak egzilant jer je morala pobjeći iz Hrvatskoj u kojoj joj je bio onemogućen rad. Tako je na talijanskoj državnoj televiziji Rai 3, u emisiji 'EstOvest' besramno tvrdila kako je bila prisiljena na politički egzil jer više nije mogla trpjeti pritisak kulture laži i mržnje, nacionalizam i autoritarizam čije je temelje postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Ugrešićka tvrdi, i to stalno ponavlja u posljednje vrijeme, kako u Hrvatskoj buja fašizam, a da protiv toga ništa ne poduzimaju ne samo Vlada nego ni predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

Drugarica Ugrešić, inače jedna od istaknutijih članica Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu koja je SpecijalistPoznati specijalist za 'ustaške zmije' i propali političar Ivo Josipović nije mogao odoljeti svojoj antifašističkoj osjećajnosti pa je u povodu mrčenja na ponovno podignutoj bisti Ive Lole Ribara napisao: 'Ustaška zmija na djelu! Možete zaprljati spomenik, ali ne lik i djelo heroja Ive Lole Ribara.'  To su ti nesretni ostatci jugoslavenštine i komunizma koji još lutaju Zagrebom i Hrvatskom.izričito bila protiv osamostaljenja Hrvatske, iznijela je mnoge teže optužbe protiv Hrvatske u razgovoru sa srpskim 'Novostima', tjedniku koji sufinancira hrvatska vlada. Ništa što se u hrvatskoj kulturi sada događa, nije po volji Jugoslavenke Ugrešić. Mogli bismo reći to je njezino demokratsko pravo, ali ipak valja postaviti pitanje: ako se Hrvatska baš tako sunovratila u nacionalizam i fašizam, zašto u njoj izlaze njezine antifašističke knjige i zašto ona slobodno nastupa na kulturnim manifestacijama, zašto 'skače sama sebi u usta'? Očito joj je mržnja pomutila pamet. Njezino klevetanje Hrvatske na Rai 3 potaklo je dvojicu talijanskih senatora, Alda di Biagia i Paola Bonaiutiema, da toj državnoj RTV postaji zamjere zašto novinar koji je razgovarao s Ugrešićkom nije bio kritičniji jer, po njihovu mišljenju, prilike u Hrvatskoj potpuno su drukčije od tvrdnji spomenute spisateljice. Talijanska javnost zna da se u Hrvatskoj kažnjavaju i tako bezazleni povici kao Za dom spremni, dok je Italija prepuna fašističkih spomenika i suvenira, pa tamošnja vlada priprema zakon kojim bi se to zabranilo, ali nailazi na veliki otpor ne samo fašističkih nostalgičara nego i bivšega ministra obrane Ignazija De Russa koji je u parlamentu povikao kako 'režim time želi zabraniti ne samo mišljenje nego i gestikuliranje', pa je podigao ruku na 'rimski pozdrav' i isturio bradu kao Mussolini. Prema pisanju 'Süddeutsche Zeitunga' (14. 9.2017.), Zakon o defašizaciji u Italiji ima mnogo protivnika.

Čak i neki njemački povjesničari ne svrstavaju ustaštvo u fašizam, ne samo revizionist kao što je Ernst Nolte u studiji 'Die faschistische Bewegungen', nego i izraziti kritičari Pavelićeva režima kao Ladislaus Hory i Martin Broszat koji su u svojoj knjizi 'Der kroatische Ustascha-Staat', na str. 177. napisali: 'Ako u potpuno oblikovani fašizam spadaju apstraktno fiksiranje i opravdanje, izgleda nam potrebnim reći da hrvatske ustaše označimo samo kao predfašističke ili polufašističke, bez obzira koliko su ovi pojmovi nezadovoljavajući.' Ovo očito nije poznato švicarskome dopisniku u Beogradu Andreasu Ernstu koji u svojim inače konzervativnim novinama 'Neue Zürcher Zeitungu' gotovo stalno prenaglašava tamne strane hrvatske današnjice pa tvrdi da 'Svjetski rat još uvijek luta Hrvatskom', (NZZ, 9.2.2017.) i da 'Hrvatska njeguje neprijateljstvo prema susjedima', dok neki drugi švicarski listovi pušu u istu trubu, kako piše njemački 'Deutsche Welle' (19.9.2017.). Sve je to izraslo na gnojnici domaćih klevetnika koje stranci samo prepisuju. Poznati specijalist za 'ustaške zmije' i propali političar Ivo Josipović nije mogao odoljeti svojoj antifašističkoj osjećajnosti pa je u povodu mrčenja na ponovno podignutoj bisti Ive Lole Ribara napisao 'Ustaška zmija na djelu! Možete zaprljati spomenik, ali ne lik i djelo heroja Ive Lole Ribara.' I. L. Ribar bio je predsjednik Saveza komunističke omladine Jugoslavije, bliski Titov suradnik, izdanak jedne jugoslavenske, unitarističke obitelji, sin oca Ivana Ribara potpisnika Obznane i predsjednika komunističkoga lutkarskoga kazališta nazvana AVNOJ. Stvarno mu nije mjesto u Zagrebu, ali 'trgovac trgovima' zagrebački gradonačelnik Milan Bandić morao je pred antifama okajati svoj pristanak na preimenovanje Titova trga, pa je oživio Lolu i Sedam sekretara SKOJ-a.

Goldstein 'intelektualac' koji nije vidio fakulteta

To su ti nesretni ostatci jugoslavenštine i komunizma koji još lutaju Zagrebom i Hrvatskom. Sjetimo se buke koju su nedavno podigli neki lijevi kolumnisti u povodu smrti Slavka Goldsteina, (usput rečeno, njega je Večernji list pretvorio u dr. Slavka Goldsteina, a taj nije vidio ni jedan fakultet iznutra) jer da je predsjednik Vlade Andrej Plenković previše šturo kondolirao obitelji preminuloga. Svi su slavili S. Goldsteina kao velikoga hrvatskog intelektualca, a on to po vlastitoj volji nije bio. Kad ga je u povodu španjolskoga izdanja njegove knjige '1941. godina koja se vraća', novinar utjecajnog dnevnika El Pais zapitao kako da ga oslovi hrvatski ili jugoslavenski pisac, Slavko Goldstein je nedvosmisleno odgovorio: 'Nazovite me Jugoslavenom.'

Isto tako izjašnjava se i Miljenko Jergović koji je kao pobjegulja iz Sarajeva dobio sve što je htio u Hrvatskoj, ali u povodu prijevoda svoje knjige 'Rod' na njemački u razgovoru s kritičarom 'Frankfurter Allgemeine Zeitunga' (7.10.2017.) otvoreno se deklarira: 'Je li bosanski ili hrvatski književnik? Autora ne zanimaju ta nacionalna određenja. On sebe shvaća kao jugoslavenskoga književnika, 'ne može biti ništa drukčiji i ne želi biti drukčiji'. Kad se njegova zemlja raspala, imao je 24 godine, ali autor još danas naglašava: 'Moj kulturni identitet duboko je jugoslavenski; u tome rat ništa nije promijenio.'

Stvarno treba biti bolesno neosjećajan i politički slijep pa se nakon zla što nam je Jugoslavija nanijela tako deklarirati kao što su to učinili Slavko Goldstein i Miljenko Jergović.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik