Država mora uručiti otkaze svim profesorima hrvatskoga jezika koji su potpisali inicijativu za jugoslavenski jezik

U Hrvatskoj svatko može misliti i govoriti što god hoće. Najvažnije je da hrvatska država i hrvatski jezik postoje. Kao što je izjavio akademik Katičić, ako hrvatski narod želi sačuvati svoj jezik, nema te sile koja ga u tome može spriječiti. Najmanje ga može uzdrmati ta šaka jada jugoološa s „đubrišta istorije“. Uvijek su to iste osobe koje već 20 i nešto godina svoje nemirenje s gubitkom im „otadžbine“ manifestiraju demonizacijom bilo kakve hrvatske države. Pa ipak, sama činjenica da imamo hrvatsku državu i hrvatski jezik ne znači ujedno i da nam je netko zajamčio za sva vremena njihovo postojanje.

Neprijatelji svih vrsta imaju dovoljno vremena i novca te se nikada ne će umoriti u rušenju hrvatske države i jezika. Kad bismo imali istinsku hrvatsku vlast na svim razinama, mogli bismo mirne duše ignorirati takve akcije očajnika da ožive mrtvu krvavu prošlost, ali, na žalost, hrvatska nomenklatura vrlo je sumnjiva u pogledu opredijeljenosti da brani državu i njezin identitet, što su pokazale i reakcije na ovaj sarajevski protuhrvatski čin.

Tzv. deklaraciju o jugoslavenskome jeziku potpisalo je dosad oko sedam tisuća osoba iz „regiona“. Dragi prijatelji i suradnici Hrvatskoga tjednika u nevezanome razgovoru različito reagiraju. Dr. Slaven Letica pomalo je začuđen tolikom odzivom, ali se slaže sa mnom kako je sjajno što je najmanje tih potpisnika iz Hrvatske. Kad malo bolje pogledamo, možemo biti sretni što Hrvati to plebiscitarno ignoriraju. A to što je najviše, možda, potpisnika iz Crne Gore, odraz je činjenice da je ondje gotovo polovica stanovništva za Srbiju, a ne za samostalnu Crnu Goru. To je uglavnom njihov problem. Ne sedam tisuća, postoji i 70 tisuća njih u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i u Srbiji koji bi to potpisali, ili će čak potpisati, ali što se Hrvatske tiče, narod im poručuje: „Daleko vam kuća!“. Nema tu straha, kaže mi dragi prijatelj, moj i Hrvatskoga tjednika, najveći živući hrvatski književnik Ivan Aralica.

Čak i kad bi ova jugonacionalistička provokacija pustila u Hrvatskoj dublje korijenje, dok je naše Hrvatske vojske, nema te sile koja će ovu i slične političke inicijative, ili one iza kojih stoji politika, a iza ove stoji definitivno, oduzeti Hrvatima jezik i državu, slažemo se nas dvojica, definitivno.

Zatim komentiram sve to u društvu s našim uglednim profesorom i demografom Stjepanom Štercom, stručnjakom koji briljantno na temelju egzaktnih podataka i dokumentacije ProfesoriMeđu potpisnicima se mogu pronaći i neki profesori hrvatskoga jezika po hrvatskim školama. Znaju li roditelji djece koju podučavaju takvi profesori uopće zamisliti kakvome ih jeziku uče: jugoslavenskome ili hrvatskome. Kad su vidjeli takve među potpisnicima inicijative za tuđinski, nepostojeći jugoslavenski jezik, hrvatske vlasti istoga dana su im trebale uručiti otkaze i zahvaliti im se na suradnji. Kad bude imao takvu vlast, hrvatski će narod biti ponosan na nju.dokazuje sve laži srbijanske historiografije i komunističke propagande. Na pitanje kako je moguće da neki hrvatski lingvisti i drugi stručnjaci, nakon toliko prolivene krvi za državu, slobodu i jezik mogu podupirati ovakve neprijateljske projekte, dr. Šterc kaže u nevezanome razgovoru: „Gledajte, nemamo mi državu! Da imamo, istoga časa kad je objelodanjena ta inicijativa i kada su objelodanjena imena tih potpisnika, oni koji vode državu, trebali su jasno i glasno reći: od danas nitko od njih ni na koji način ne će biti financiran iz državnoga proračuna.“

Samo luđačka država plaća vlastite neprijatelje

Tu i jest poanta koja nas vraća na početak ovoga teksta. U demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj doista svatko može govoriti, pisati i misliti što god hoće, ali samo luđačka država plaća pojedince i udruge koje ju ne priznaju, plaća vlastite neprijatelje. Apsolutno nema nikakve dvojbe da potpisnici sarajevske deklaracije ne samo da ne priznaju zasebnost hrvatskoga jezika, nego ne priznaju ni zasebnost hrvatske države. Podloga njihove akcije za jedinstvenim jugoslavenskim jezikom je u političkom opredjeljenju za jedinstvenom jugoslavenskom državom, samo su kukavice i bijednici pa to nemaju snage priznati, nego se kriju iza jezika.

Može gospođa Snježana Kordić govoriti i pisati što god želi, ali ne može biti profesorica na državnome sveučilištu, mogu drugovi iz srpskih Novosti potpisivati što god hoće, ali ne o hrvatskome trošku, neka objavljuju knjige, pamflete, satiru, novine, karikature, ali neka sami to plaćaju. Da se razumijemo, u jakoj i zreloj državi, oni to sve ne bi smjeli činiti ni o tuđemu trošku. Bili nekome uzori ili ne, Putin ili Orban to bi brzo riješili u svojim državama.

Među potpisnicima se mogu pronaći i neki profesori hrvatskoga jezika po hrvatskim školama. Znaju li roditelji djece koju podučavaju takvi profesori uopće zamisliti kakvome ih jeziku uče: jugoslavenskome ili hrvatskome. Kad su vidjeli takve među potpisnicima inicijative za tuđinski, nepostojeći jugoslavenski jezik, hrvatske vlasti istoga dana su im trebale uručiti otkaze i zahvaliti im se na suradnji. Kad bude imao takvu vlast, hrvatski će narod biti ponosan na nju.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik