Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća nego 1931., a broj Hrvata manji za oko 14.000

Svi smo već umorni od povijesnih priča i istina kojima nas stalno i bez imalo objektivne spoznaje zasipaju vjesnici svojih istina, s namjerom nametanja kolektivne i povijesne hrvatske krivnje koja nikad ne smije prestati, ma koliko se novih naraštaja rodi u kojima ne postoji niti svijest o prošlim zbivanjima. Suvremeno je razdoblje globalnoga prostornog i političkoga povezivanja ili pak izrazitoga socijalnog razdvajanja (kako se komu sviđa), u podjeli interesnih sfera davno već ispustilo prošlost i nametanje generacijske odgovornosti koja, zapravo, uvijek sputava povezivanje i razvojno planiranje, znanstveno uzdizanje i slaganje novih poredaka. Generalno.

Svi se usmjeravaju u budućnost i prošla vremena ostavljaju pouku, ali ipak postoji jedna zemlja koju se uvijek vraća prošlosti i nastoji prikovati čak i njezine nove naraštaje za odgovornost u svim mogućim ratovima užih i širih prostora. Sve do rimskih limesa na Dunavu, ili bolje reći od izlaska na mediteransku obalu s čijih je prekrasnih litica pogled uvijek usmjeren prema zapadu. Prema kojemu „putuje” i Sunce, dok su drugi ostali na Istoku, sanjajući priobalne zemlje i druga mora. Povijesni usud i geografija kao sudbina i nagrada zemaljskoga naslijeđa (po suvremenim kriterijima prostorne vrijednosti mediteranskih obala) ili, pak, kazna postojanja, izdrživosti i stoljetne prilagodbe u krškome prostoru (po onovremenim davnim poimanjima prostorne vrijednosti), povijesni su hrvatski teret kojega su Hrvatsku tijekom prošlosti svi susjedi željeli osloboditi. Hoće li ikad to prestati i hoće li nam vječno nametanje krivnje prošlih generacija osnažiti spoznaju o vlastitim vrijednostima? Ponovit ćemo: „Cijela nas Biblija uči da su se stari Židovi ponosili svojim pretcima te da su uporno čuvali narod, vjeru i zemlju koju su im ostavili” (Slavić, D., Biblija kao književnost, Školska knjiga, Zagreb, 2015.)”.

Do kada ćemo prihvaćati laži s istoka?

Napadnuti iznutra i izvana početkom 90-ih prošloga stoljeća, idealizmom i unutrašnjom snagom, bez ičije pomoći i bez mogućnosti obrane (bez vojske i oružja), pokazali smo i potvrdili duhovnu i voljnu snagu očuvanja „naroda, vjere i zemlje” koju su nam ostavili naši pretci. Ipak smo i tada bili krivi jer smo se usudili braniti i nametana nam je krivnja po istim povijesnim obrascima koji ne prestaju. Usud je to koji traje, iako smo svjesni kako je rat najveća moguća destrukcija u kojoj nema apsolutne abolicije niti skupne odgovornosti, osim po potrebi opravdavanja vlastitih interesa, želja, dominacija, prisvajanja i uklanjanja vlastite odgovornosti. Rafalna paljba prema Hrvatskoj pojačana je s istoka BrojkeUsporede li se dvije priložene tablice nakon popisa stanovništva 1931. godine pravoslavno je stanovništvo do popisa 1948. godine naraslo za oko 997.445 osoba ili za 14,7 posto, a rimokatoličko se smanjilo za oko 18.062. Broj Srba je 1948. godine narastao za 735.117, a broj se Hrvata smanjio za 12 647.opet ovih dana u vrijeme dokazivanja političke pravovjernosti u vlastitim izborima, kao najjednostavniji obrazac u koji nikad ne treba sumnjati jer, eto, Hrvatska je uvijek kriva i to ne treba uopće dokazivati niti se pritom koristiti nikakvim podatcima u dokazanoj političkoj i povijesnoj krivnji. Krivnja u ratna vremena uvijek postoji jer nije bilo rata u povijesti u kojemu nema pojedinačne krivnje stavljene u kontekst ratnih snaga i odnosa, ali kolektivna i generacijska krivnja ostavljena je samo Hrvatskoj. Planski, svjesno, u interesu budućih pritisaka, preslagivanja, kontrole prostora te geopolitičkih i geostrateških koncepcija i sličnih političko-interesnih kombinacija.

Dokazana hrvatska šutnja, tromost, diplomatska i znanstvena samozatajnost i uopće amortizirajući pristup rafalnoj paljbi s istoka, skrušeno u maniri nasljedne odgovornosti brani se: jesmo bili grozni, ali ne u toj mjeri kako nas optužujete, gospodo s Istoka. Takva obrana nije potrebna nikomu, kao niti opravdanje što se sve i zašto dogodilo jer se dogodilo, ali nam je uvijek potrebna objektivna istina ili barem težnja prema njoj. Kao i svijest o tomu kako se takve povijesti nikad ne žele ponoviti. I gdje je i kad će biti kraj? Zar će svaki novi izbori u Srbiji vraćati prošlost, zaboravljajući što se sve dogodilo u suvremenosti? Ili ćemo mi komisijsko suočavanje s prošlošću rastezati do besvijesti i dalje prihvaćajući friziranja u funkciji hrvatske kolektivne, vječne i neupitne krivnje?

Povijest Hrvata i Srba na ovim prostorima uvijek je bila složena i praćena interesima za kontrolu hrvatske jadranske obale i uvijek su u friziranju zbivanja i nemoći konačnoga osvajanja hrvatske obale stradavali Srbi u brojkama kojima se i suvremena Hrvatska može optužiti intenzitetom kojim se želi, po potrebi manje-više svih srbijanskih politika. Svjedoci smo bili svih okolnosti i optužaba vezanih za oslobađanje Hrvatske 1995. godine.

Razmotrimo stoga osnovne pokazatelje, zakonitosti i odnose temeljene na podatcima službene statistike tadašnjega Saveznog zavoda za statistiku iz Beograda, upravo zato kako nam nitko ne bi pripisao friziranje podataka u bilo kojemu obliku.

1. Dva su ključna popisa stanovništva u prethodnim državnim zajednicama – popis stanovništva 1931. i 1948. godine – dok su nam za trendove bitni još popisi iz 1921. i 1961. godine. Vrlo je zanimljivo kako su dosadašnji mnogo puta citirani istraživači Kočović i Žerjavić uvijek nastojali izbjeći popis 1948. godine jer se u njemu po strukturama i brojnosti oslikavaju i događaji vezani za Križni put i Bleiburg. Partijski kadrovi i znanstvenici jednostavno nisu smjeli izravne i neizravne gubitke vezane za Drugi svjetski rat razmatrati izvan konteksta ratnih stradanja 1941.-1945. godine. Dakle jasno je kako ćemo problematiku stradanja staviti samo u demografski okvirni potencijal ne ulazeći pritom u ostale aspekte povijesnih zbivanja.

2. Osim popisa stanovništva, za razumijevanje pokazatelja, trendova i ukupnoga demografskog potencijala posebno su nam važni podatci o prirodnome kretanju stanovništva kako bismo mogli razumjeti demografski porast pojedine populacije u predratno vrijeme (od popisa 1931. do 1941. godine kad je trebao biti popis stanovništva), za vrijeme rata i nakon rata do popisa stanovništva 1948. godine. Također, iz podataka istoga zavoda.

3. Unutrašnje, a pogotovo vanjske migracije stanovništva u istome promatranom razdoblju gotovo da nisu ozbiljnije razmatrane u funkciji ukupnih stradanja vezanih za Drugi svjetski rat od strane često spominjanih partijskih znanstvenika, iako smo se uvjerili kako je npr. razina migracija u razdoblju agresije na Hrvatsku početkom 90-ih bila preko 20 puta intenzivnija od razine izravnih stradavanja. Vanjska migracija i nestanak stanovništva iz Slavonije i Vojvodine npr. u partijsko je vrijeme bila nezamisliva istraživačka tema.

4. Popisi stanovništva 1921., 1931., 1948. i 1961. godine zabilježili su religijsku i etničku strukturu stanovništva koja je primarni okvir analize gubitaka i stradavanja.

Tab. 1. Vjeroispovijest prema popisima stanovništva 1921. i 1931. godine u Kraljevini SHS i Jugoslaviji*.

*Nisu obuhvaćena područja koja su Rapalskim ugovorom pripala Italiji

** Procjenjuje se kako je u popisu stanovništva 1921. godine bilo oko 4.791.000 Srba i oko 3.427. 000 Hrvata.

Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovništva 1931., Knjiga 2, Državna štamparija, Beograd,1938., Definitivni rezultati popisa stanovništva 1921., Opšta državna statistika, Sarajevo, 1932.

5. Pretpostavi li se najveća desetogodišnja stopa porasta od 21,32 posto, Srba je 1931. godine najvjerojatnije bilo oko 5.812.000, a Hrvata, uz stopu porasta 10,81 posto, oko 3.797.000. Nakon 1941. godine nije više bilo standardnoga demografskog razvoja niti po pitanju migracija niti po prirodnom kretanju.

6. Usporede li se dvije priložene tablice nakon popisa stanovništva 1931. godine, pravoslavno je stanovništvo do popisa 1948. godine naraslo za oko 997.445 osoba ili za 14,7 posto, a rimokatoličko se smanjilo za oko 18.062 (uz pretpostavljenu izjednačenost izostavljenoga rapalskog prostora 1931. godine i ostalih rimokatolika 1948). Podatci samo potvrđuju generalni demografski okvir i ukupni nedostatak u popisu stanovništva i ne razlučuju unutrašnju prisilnu migraciju stanovništva uvjetovanu ratom i teritorijem na kojemu se najveći broj ratnih operacija odvijao, ali niti intenzitet standardnih promjena zabilježenih prije rata.

Na ovoj razini nije moguće za sada niti procijeniti raspon gubitaka, nego samo ukazati okvirne odnose i signifikantnost: jedni su narasli za oko 15 posto, a drugima se apsolutni broj smanjio.

7. Prihvati li se pak gornja granica raspona porasta broja Srba do popisa stanovništva 1931. godine po ukupnoj stopi od 21,23 posto iz prethodnoga međupopisnog razdoblja, broj Srba je 1948. godine narastao za 735.117, a uz iste pretpostavke samo uz ukupnu stopu porasta od 10,81 posto, broj se Hrvata smanjio za 12 647. Ista signifikantnost kao i kod stanovništva po religijskoj pripadnosti, iako još uvijek nemamo potencijalni okvir demografskih kretanja u promatranome razdoblju.

8. Godine 1931. u okviru današnjih granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je 633.256 pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj (oko 633.000 Srba) i 1.028.139 u Bosni i Hercegovini (oko 1 milijun Srba; Stanovništvo po veroispovesti i maternjem jeziku, po popisu od 31. marta 1931. godine, Pregled po općinama, Beograd, 1945.). Prvi popis poslije Drugog svjetskog rata zabilježio je u Hrvatskoj 543.795 osoba srbijanske etničke pripadnosti (dakle oko 89.205 manje nego u popisu 1931.), a u Bosni i Hercegovini 1.136.116. Porast je u BiH bio za oko 136.116 osoba ili za 13,6 posto, u Hrvatskoj pad za 89.205 osoba ili za 14,1 posto. Signifikantnost se vidi u usporedbi porasta ukupne pravoslavne populacije od 14,7 % u okviru bivše države i porasta Srba od 13,6 posto u Bosni i Hercegovini u istom razdoblju 1931.-1948. godine.

9. Ključno pitanje koje se treba postaviti jesu li ti porasti od 14,7 i 13,6 posto realni ili je promatrano stanovništvo PomirbaHrvatska pomirba po modelu nasljedne odgovornosti i nasljednih pozicija iz prošloga vremena jedne će odvesti starim putima prema zapadu, a druge ostaviti u zemlji koju ne vole. „Raselit nas triba...”, već zaboravljena pjesma sve se jače čuje, iako smo prekrili i oči i uši kako bismo razumjeli vlastite misli.trebalo porasti i po većim stopama kad se promatra prirodno kretanje, a za sada apstrahira migracija (standardna i prisilna)? Prirodni prirast Srba u tome je razdoblju mogao biti oko 8 promila ili oko 5.064 prosječno godišnje u Hrvatskoj i oko 8.000 u Bosni i Hercegovini (naravno uz manja odstupanja). Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo 5 godina rata i 12 godina očekivanoga rađanja, od kojih 3 godine pojačanoga poslijeratnog rađanja. Pretpostavimo li oko 30 posto manje rađanje godišnje od očekivanoga tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanoga poslijeratnog rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), imamo obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvu modelu porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81.530 osoba, a u Bosni i Hercegovini za oko 128.800 osoba.

10. Dakle u Hrvatskoj je 1948. godine u popisu stanovništva 1948. godine moglo biti popisano 714.530 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 543.795. Razlika od 170.735 mogla bi biti okvirni posredni i neposredni gubitak stanovništva. Po istome obrascu u Bosni i Hercegovini moglo je biti popisano 1948. godine 1.128.000 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 1.136.116!

11. Ništa se bitno ne će promijeniti povećamo li stopu prirodnoga kretanja i na 10 promila tijekom cijeloga razdoblja od 17 godina jer gubitci u popisu stanovništva 1948. godine ne će prijeći brojku od 200.000 osoba. Pritom ničim ne licitiramo, uvažavajući svaku žrtvu, samo ukazujemo na potencijalne demografske okvire stradavanja kako se s njima ne bi politiziralo i manipuliralo u funkciji micanja odgovornosti ili pak razumijevanja prošlosti.

12. Prije razmatranja migracije stanovništva u promatranome razdoblju 1931.-1948. godine prisjetimo se malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskome razdoblju bili apsolutno skloni jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje sagledavanja elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.). Inače dečko radi u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu i hvala mu za napisano, samo što su za demografiju potrebna i neka računanja: npr. udjela, omjera, vjerojatnosti, trendova, korelacija, potencijala, trendova, projekcija... Previše tražimo za ideologizirane mladce nasljednih pozicija. Uglavnom kaže: „Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna ((1941. op.a.)premašio 200000... Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942, pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.”

13. Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke iz točke 12. ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200.000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700.000 i 70.000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45.000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno. Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543.795 osoba. Pritom ovom prilikom uopće ne spominjemo hrvatske posredne i neposredne gubitke.

14. Nešto očito jako ne „štima” i igrači s brojkama izašli su malo izvan terena kršeći pravila, svjesni kako zapravo arbitra na terenu i nema. Rezultat je pritom onakav kakvim su ga zamislili i zapisali u Novostima. Zaključak svaki pametan čovjek neka izvodi sam.

15. Uopće ne želimo ovdje ulaziti niti u povijesno-politički kontekst, ne želimo negirati stradanja, ne želimo nikoga abolirati, ne želimo mijenjati ustaljene obrasce...ništa ne želimo osim pokazati demografski okvir zbivanja. Suočavanje s prošlošću radije bih zamijenio sa suočavanjem s hrvatskom nesigurnom budućnošću, a deskriptivne pristupe s izračunima koji nikad nisu odgovarali povijesnim nasljednicima kojima je hrvatski proračun posebno drag. Hrvatska pomirba po modelu nasljedne odgovornosti i nasljednih pozicija iz prošloga vremena jedne će odvesti starim putima prema zapadu, a druge ostaviti u zemlji koju ne vole. Uostalom, što je ljubav u današnjem vremenu kad su nebitni drugi oko nas i kad je naša istina među mnogo njih (istina) jedino pravovjerna. „Raselit nas triba...”, već zaboravljena pjesma sve se jače čuje, iako smo prekrili i oči i uši kako bismo razumjeli vlastite misli.

dr. sc. Stjepan Šterc
Hrvatski tjednik