Nepoznata slika Ljube Babića otkrivena u Kaštelima
Samo najintrigantnije vijesti iz kulture pojavljuju se u tiražnijim publikacijama i u gledanijim medijima. Najčešće su one s dodjelom prestižnih nagrada ili priznanja. Pritom je poželjno da je riječ o 'našem' umjetniku,
međutim, ako to nije ispunjeno, barem da je vijest začinjena nekom pikanterijom. Ostale objave uglavnom služe popuni aktualnog sadržaja ili su jednostavno urednička površnost odnosno propust. Novinari koji prate kulturu, pouzdano je, trude se izvještavati o svim događajima, međutim, uređivačka politika, ili je senzacionalistička, ili ide pod ruku s (P)politikom kojoj, sve je bjelodanije, cilj je eutanazirati hrvatsku kulturu, posebno onaj ideološki nepodobni dio.
Usprkos 'političkim pesticidima' ona (kultura) živi u srcima mnogih ustrajnih samozatajnih umjetnika i djelatnika u kulturi odnos kojih prema hrvatskoj kulturi i kulturnom nasljeđu nije uspjelo uništiti niti nakaradno okljaštreno ni ideološki izobličeno obrazovanje.
Hrvatsko kulturno nasljeđe je ogromno i jedinstveno u mnogim aspektima. Usprkos, što neimaštini, što namjernom zapostavljanju, postoji množina i institucija i pojedinaca koji skrbe o uratcima (građevinama, kipovima, slikama, glazbi, nošnjama,...) odnosno artefaktima koji su zabilježba hrvatske i ine prošlosti na prostorima na kojima žive Hrvati. Posebno su zanimljive, a sustavno zanemarivane, male sredine u kojima se rijetko dulje zadržavaju kulturnjaci zvučna imena iako često odatle vuku cjeloživotnu inspiraciju. Tamo, na sreću, žive skromni, samozatajni ljudi velikog srca, ponosni na svoju zajednicu i njenu ostavštinu i postignuća. Jedan od takvih je i moj prijatelj Mario Klaić, viši muzejski pedagog Muzeja grada Kaštela (MGK). Njega poznajem već više od 30 godina ljetujući u predivnom Kaštel Lukšiću kao kaštelanski zet u kući koja je sagrađena na glavnom trgu mjesta (Brce) pred više od 300 godina i vlasništvo je obitelji moje supruge. S jedne strane kuće vidi se nedavno obnovljen prekrasan renesansni dvorac Kaštel 
Vitturi (1487. izdana dozvola za gradnju, fortifikacijski dovršen 1530., a u današnjem obliku dovršen 1563.), a s druge i barokna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, monumentalna građevina s gradnjom započeta 1776., posvećena 1861. i zgotovljena gradnjom zvonika 1869.godine.
Još kao školarac, u krilu župne zajednice i bratovštine njegovih starih, Mario je skrbio o umjetničkim građevinama, crkvenom i svjetovnom unikatnom namještaju, umjetničkim kipovima, slikama, ukrasima, zapisima, ... Obilazio je starije ljude nagovarajući ih da sačuvaju vrijedne autentične artefakte. Zavirivao je u skrivene i zaboravljene kutke i nerijetko nailazio na pravo blago danas i dio fundusa MGK. Obilazio je institucije, udruge, crkve, sve sa ciljem da se ni jedna slika, stolac, ormar, ura, kipić, ograda ne baci, uništi ili otuđi. U jednom od takvih obilazaka uočio je u uredu ravnatelja srednje škole "Braća Radić" u Kaštel Štafiliću sliku većih dimenzija dojmljive estetike smještenu u neprimjeren prostor (Slika 1) (Slike su poredane odozgo na dolje, redom od Slike 1 do Slike 6, nap. ur.). Iskusno oko odmah je prepoznalo djelo hrvatske moderne, pa čak i mogućeg autora. No, prvi dojam trebalo je potvrditi. Ta zadaća se pretvorila u ozbiljno istraživanje jer, pokazalo se, slika nije bila evidentirana u relevantnoj povijesnoumjetničkoj literaturi
Cjelovit proces od pronalaska, atribucije i datacije opisan je u članku u recentnom izdanju povijesnoumjetničkog časopisa 'Peristil' (Peristil, broj 57 (2014.) str. 229-239) posvećenog 60. obljetnici izlaženja.
U članku se navodi ''pronalazak'' u Kaštelima slike ulje na platnu većih dimenzija nepoznata porijekla, vremena nastanka i autora (Slika 2). Slika ima signaturu Lj. B. 924. u donjem desnom uglu. Povijesnom, ikonografskom i stilskom analizom utvrđeno je da je slika izvorno djelo Ljube Babića (1890. – 1974.) istaknutog predstavnika hrvatske moderne. Utvrđeno je također da je slika s motivom Ilice glavne ulice Zagreba nastala 1924. godine. Ulica je inače
čest Babićev motiv, a neke s motivom ulice spadaju u hrvatska antologijska djela. Usporedbom s njegovim akvareliranim crtežom - litografskim predloškom sličnog motiva, Ilica 1928. izvršena je atribucija i datacija (Slika 3). Slika Ilica prvi je put predstavljena javnosti na osmoj izložbi Grupe nezavisnih 1924. godine u Splitu kada ju je kupio Zadružni Savez (kasnije Zadružni savez Dalmacije). Od tada se nalazila u Splitu, a potom, od nepoznatog datuma u Kaštelima. Uspoređujući danas poznati i sačuvani opus slikarskih djela Ljube Babića slika ulja na platnu Ilica je po dimenzijama jedno od najvećih (180 x 150,5 cm), a po kvaliteti jedno od uspjelijih njegovih djela. Nastalo je u vrijeme kada Babić djeluje s istomišljenicima u okviru Grupe nezavisnih umjetnika (1921.–1927.) koji su pokušali individualnim izrazima doprinijeti stvaranju nacionalnog likovnog izraza. Retrospektivne izložbe, katalozi i literatura iznijele su u javnost do sada sva poznata Babićeva slikarska djela. Ovo njegovo djelo u Kaštelima je do danas bilo zagubljeno i nepoznato stručnoj javnosti. Atribucija i valorizacija slike kao i njena datacija značajne su za kulturološku sliku Kaštela i Hrvatske kao i za sam autorov slikarski opus.
U srednjoj školi, u kojoj se odavno nalazi, nikom nije bio poznat ni autor slike ni njena prošlost. Mario Klaić je odlučio istražiti njeno podrijetlo i potvrditi naslućeno autorstvo. Posebno je dojmljiv i nadasve instuktivan način na koji je Mario istraživački dokazivao vrijeme nastanka slike i autorstvo.
Dr. sc. Zlatko Vučić
Opis, atribucija, datacijaSlika je ulje na platnu dimenzija 180 x 150,5 centimetra. Slika prikazuje vedutu grada Zagreba iz prve polovice XX stoljeća. U donjem desnom uglu je signatura Lj. B. 924. Osim navedenog, nema drugih oznaka što govori da umjetnina vjerojatno nije bila uvedena ni u jedan inventar. Osim signature, način slikanja upućuje na autorski rad Ljube Babića (1890.–1974.), istaknutog umjetnika hrvatske moderne koja je značajna i svestrana ličnost hrvatske likovne i kulturne scene između dva svjetska rata i sve do sedamdesetih godina XX. stoljeća. Babićev slikarski opus relativno je velik i uglavnom poznat. Njegova djela nalaze se u mnogim nacionalnim muzejima i galerijama kao i u privatnim zbirkama i kolekcijama u zemlji i inozemstvu. Retrospektivne izložbe, katalozi i literatura objavili su do sada sva poznata Babićeva slikarska djela. OpisSlika prikazuje spoj Mesničke ulice s Ilicom, glavnom trgovačkom i poslovnom ulicom Zagreba, arterijom grada. U perspektivi blago zakrivljene ''S'' linije Ilice vidi se Trg bana Josipa Jelačića s njegovim spomenikom na južnoj strani, okrenutog prema sjeveru. Centralna perspektiva vodi prema zgradi Gradske štedionice, koja je tada bila uža nego današnja, i naglasak je u najsvjetlijem dijelu slike. Ulicom prolaze brojni pješaci, kočija i tramvaji. Veduta prikazuje vrevu i prometnu gužvu tada već suvremenog europskog grada. Kolnici su popločani, a nogostupi uzdignuti. U kolnik Ilice ugrađene su dvostruke tramvajske tračnice. Južna strana Ilice ima ulične svjetiljke. Na lijevom dijelu slike vidljiv je dio spomenika franjevca o. Andrije Kačića Miošića iz 1891. godine. Ugaona zgrada na križanju Mesničke ulice s Ilicom na zapadnoj fasadi, podno krova, sadrži tekst ispisan krupnim slovima ATELIER ZA DEKORACIJE, a prema Ilici kao istaka vertikalna reklama na kojoj piše VARIETE. Iznad ove jednokatnice vide se u daljini vrhovi zvonika zagrebačke katedrale. Desnu stranu ove vertikalne slike čini sjenom zatamnjena dvokatna zgrada koja je tada i danas bila pod brojem Ilica 37. Donji desni kut slike dijagonalno zatvara modrosmeđa ploha limenog krovišta izloga i portala trgovina u prizemlju. Perspektivni prikaz Ilice je neoklasična stereometrija. Slika je nastala promatranjem sa sjevernog prozora jednokatnice kuće Atribucija i datacijaZa pouzdanu atribuciju i dataciju nastanka slike poslužilo je njegovo signirano djelo Ilica 1928. (olovka, tuš, akvarel) nastalo 1928. godine koja motivom ulice vrlo sliči razmatranoj uljanoj slici (Slika 4). S istog očišta, niza prozora jednokatnice, koji gledaju na sjevernu Mesničku ulicu i prema istoku, Ilicom prema Trgu bana Jelačića, nastala su oba slikarska djela u razmaku od nekoliko godina. Ulična vizura Ilice uklapa se u neorealističku tendencije hrvatskog slikarstva sredine dvadesetih godina. Slika Ilica je objektivni prikaz ulice oslobođen od povijesti, legende i anegdote. Slika je tonski građena, prigušenog kolorita, plastično oblikovanih volumena zgrada, geometriziranih formi sa začudnom igrom svjetlosti. Slikarski rukopis kista je nemiran, ali siguran i precizan, suhog i mokrog poteza. Svojom uravnoteženom kompozicijom i slikarskom kvalitetom spada u vrh slikareva stvaralaštva. Realistični akvarelirani crtež prikazuje sličan kadar Mesničke ulice i Ilice ali s bitno drukčijim ozračjem. Tjeskobna atmosfera crteža dočarana je izvješenim crnim zastavama na fasadama zgrada, zatvorenim žaluzinama i prozorima, spuštenim kapcima izloga te zatvorenim trgovinama, u znak protesta jugoslavenskom režimu. Ilica ima prikazan dvostruki kolosijek tračnica bez tramvaja. Ulice su sablasno prazne, bez ljudi i prometa, kojima samo kruže naoružani žandari. U prednjem planu je žandar s bajonetom na puški. Djelo odiše usiljenom tišinom, ali i zrači zlokobnom prijetećom olovnom atmosferom. Je li crtež Ilica 1928. plod utjecaja Neue Sachlichkeit, tada u Europi suvremenog reagiranja na ekstatičnost ekspresionizma, ili se prikaz tragičnog događaja, ubojstva hrvatskog velikana u beogradskoj skupštini, preklopio s njemačkim utjecajem, teško je razlučiti. Djelo svakako ima evidentne stilske osobine Nove stvarnosti koja odbacuje esteticizam i kritika je društvenog sustava. Nastalo je kao svojevrsni dokument i memento na tragične događaje koji su se dogodili nakon atentata na hrvatske zastupnike S. Radića i Đ. Basaričeka ( ubijeni su Pavle Radić i Đuro Basariček, te smrtno ranjen Stjepan Radić, a ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa) u Narodnoj skupštini u Beogradu u ljeto 1928. godine. Taj tragični događaj dočaran je grotesknim ozračjem na slici iz 1928. signirano i atribuirano, a nazivom i datirano, djelo Ljube Babića. Nastalo je umjetnikovim izravnim promatranjem ulice. Ovo djelo će nam svojim sličnim kadrom ulica i očišta pomoći kod pouzdane datacije i atribucije ulja na platnu koje se danas nalazi u Kaštelima. Zanemarimo li različite tehnike slikanja, kao i oprečno ozračje na uspoređivanim djelima, uočljiva razlika među njima je u motivu prikazane lijeve zgrade uglovnice Mesničke ulice i Ilice. Slika ulja na platnu je prikazuje kao Slikao je povijest različitih političkih predznaka koja se događala na zagrebačkim ulicama s barjacima crne ili crvene boje. Umjetnik je kroz slike barjaka bilježio značajne povijesne događaje koji su nadrastali svakodnevnicu. Babićeve ulice od 1916. do 1928. godine stilski prolaze kroz simbolizam, ekspresionizam i nove realizme. Slika Posljednji zapis o slici IlicaSumirajući iznesene podatke zaključujemo da djelo nema autorovog naziva na platnu, poznatog naziva u usmenoj predaji, inventaru škole i literaturi o umjetniku. Osma izložba Grupe Nezavisnih održana 1924. godine u Splitu bila je prvorazredni kulturni događaj. Skupna izložba u Galićevom salonu u Marmontovoj ulici pobudila je veliko zanimanje i publike i kritike. Sav onodobni dalmatinski tisak pratio ju je od njenog otvaranja do zatvaranja. Izložba je bila prodajna. Inicijator i organizator izložbe bio je Ljubo Babić. Na toj, onda i danas, vrlo značajnoj i nadasve uspjeloj izložbi izlagali su velikani hrvatske likovnosti, pored Ljube Babića, slikari Vladimir Becić, Jozo Kljaković, Jerolim Miše, Zlatko Šulentić i Vladimir Varlaj te kipari Ivan Meštrović, Frano Kršinić i Marin Studin. Devet umjetnika, danas klasika hrvatske moderne, predstavilo se tom prigodom s 98 umjetničkih djela. Ljubo Babić se tada po prvi put predstavio splitskoj publici. Izložio je 15 slika od kojih je bio 1 crtež, 2 kolorirane litografije, 4 akvarela i 8 ulja. Jedno od tih ulja je slika Ilica. Mario Klaić |
Keglević, nekadašnje zgrade Narodnih novina, a današnjih ureda Ministarstva financija Republike Hrvatske. Sjeverni prozori prvoga kata kuće Keglević gledaju na Mesničku ulicu, koja se uspinje put Gornjeg grada, te na Ilicu. Promatranjem su s ovih prozora nastale neke antologijske slike hrvatske moderne.
široku jednokatnicu dok akvarelirani crtež tu istu zgradu, sa strane Ilice, prikazuje kao užu. Istočno krilo te jednokatnice postalo je nova višekatnica. Ona je 1928. godine, kao i danas (Slika 5), zaklanjala vizuru vrhova tornjeva zagrebačke katedrale gledane sa sjevernih prozora kuće Keglević. Promjena vizure se dogodila od vremena naslikanog ulja do izgradnje zgrade. Dakle, slika ulje na platnu starija je od akvareliranog crteža Ilica 1928. godine. Do Prvog svjetskog rata, ulica Ilica je u potpunosti definirana i izgrađena. U dvadesetim i tridesetim godinama nadograđuju se raniji niži objekti ili se ruše, a na njihovim mjestima interpoliraju se nove kuće. Uz povećanje visinskih gabarita zgrada, jedna od karakteristika tadašnjih gradnji je uvlačenje prizemlja ili pročelja. Upravo takva promjena dogodila se je sredinom dvadesetih godina na ovome dijelu Ilice. Na mjestu uglovnice, na istočnoj strani jednokatnice, u Ilici 38 izgrađena je 1924/5. godine poslovno stambena zgrada Prve hrvatske obrtne banke. Početak gradnje zgrade banke 1924. spušta dataciju na tu ili još raniju godinu nastanka razmatranog djela. Kolorirana razglednica Zagreba fotografirana 1906. godine (Slika 6), koja prikazuje sličan kadar s prizemlja spoja Ilice i Mesničke, prikazuje Ilicu s prašnim zemljanim kolnikom, uzdignutim nogostupima i uglovnicu pod brojem 38 kao široku jednokatnicu s brojnim prozorima i krovnim prozorima u nizu na južnoj strani. Tramvajske tračnice su uže s jednim kolosijekom smještenim na sjevernoj strani ulice. Sve do 1910. godine, kada se uvodi električni tramvaj, Ilicom prometuju tramvaji s konjskom zapregom. Središnji dio ove fotografije, kao i uljana slika, prikazuju trgovačko stambenu kuću Ivana Varge u Ilici 34-36. sagrađenu krajem 19. stoljeća koja dominira Gornjom Ilicom, znatno nadvisujući susjedne dvokatne objekte u središnjoj zoni rizalita s mansardom i šiljastim tornjićem na vrhu. Osim jednopružnog tramvaja, nepopločanog kolnika Ilice i sitnijih detalja razglednica ima mnogo podudarnih arhitektonskih elemenata sa slikom u Kaštelima. Upravo prikaz tramvaja na slici ulja na platnu pomoći će nam odrediti donju granicu i točnu godinu nastanka djela. Električni tramvaji dvostrukog kolosijeka prometuju Ilicom od 1910. godine do danas. Kroz to vrijeme kolnici i tramvaji su mijenjani. Prva izrađena domaća tramvajska kola (M-22) 1922. godine bila su žute boje i počela su prometati te godine. Žuta boja je 1923. zamijenjena prepoznatljivom plavom bojom grada Zagreba. Godine 1924. izrađen je novi, usavršeni, model tramvajskih kola (M-24) plave boje. Plava boja tramvajskih kola određuje donju, dok model (M-24) gornju vremensku granicu nastanka slike. Ako uzmemo komparativne povijesne činjenice da je zgrada banke započeta s gradnjom 1924. godine, iza koje je promijenjena vizura Ilice, i povijesni podatak da je zagrebački tramvaj M-24 obojan plavom bojom prikazan na slici, onda je to godina nastanka djela. Time bi 1924. bila pouzdana godina nastanka ove slike ukoliko se ne radi, u što je teško vjerovati, o slikarskoj naknadnoj intervenciji ili reminiscenciji. Uostalom, slika je vremenski datirana kroz brojke 924. koje bi trebale značiti da je djelo nastalo 1924. godine. Babić je povremeno datirao svoja djela. Najčešće, poput ove, skraćenim troznamenkastim brojevima. Rjeđe, punom godinom, četveroznamenkastim brojevima koje je više koristio u drugom razdoblju svog života. Iz svih detalja iščitavamo da je umjetnik slikao gledajući neposredno ulicu. Slika je nastala u stvarnom vremenu ''objektivno'' dokumentirajući trenutak. Motiv ulice u hrvatskom slikarstvu javlja se krajem drugog desetljeća XX. stoljeća kao simbol modernog života. Ulica je sporo promjenjiva veduta grada, a isto tako je mjesto kretanja ljudi i prometa. Izgled kuća, zgrada i izloga se sporo mijenjaju dok je dinamika prometa i ljudi stalna i promjenjiva u oblicima i bojama. Babić je ostvario brojna svoja i hrvatska antologijska djela slikajući ulice. S prozora svoga ateljea na drugom katu u Ilici 52., koji je nešto zapadnije od kuće Keglević u Ilici 39. s prvog kata promatrao je ulicu i povorke.
Ilica, nastala 1924. godine, je kronika svakodnevnice upravo suprotna svim njegovim ulicama. Poput suvremenika slikara Zlatka Šulentića, koji slika gornjogradsku Demetrovu ulicu te iste godine, prikazuje ulicu uobičajene svakodnevnice. Šulentićeva ulica je gotovo prazna s naglaskom na gornjogradsku arhitekturu, slikana s očišta prolaznika, dok je Babićeva ulica životna, slikana s povišenog očišta. Slikajući ulice Babićevo očište je uvijek povišeno kao i kod njegovih brojnih pejzaža. 'Pogled s neba', 'Arielov pogled', 'Povišeno motrište' su pojmovi koji se smatraju jednom od njegovih temeljnih likovnih značajki. Uspoređujući dimenzije danas poznatog i sačuvanog opusa slikarskih djela Ljube Babića slika ulja na platnu Ilica spada, po dimenzijama, u malobrojnu grupu njegovih najvećih, a ujedno i najznačajnijih djela. Gotovo istih dimenzija su njegove slike: Udovice iz 1912., tempera na platnu; Moj rodni kraj, 1936., ulje na platnu i Tulove grede iz 1954. godine ulje na platnu. Pored gore navedenih djela potrebno je istaći i njegove slike Zastave odnosno Stjegovi koje se također smatraju autorovim većim, najznačajnijim i najpoznatijim djelima.
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
