Izbor iz djela književnice Nevenke Nekić

Od pedesetak knjiga raznih književnih žanrova možda se mogu odabrati neki odlomci koji kazuju o temama, jeziku i filozofiji književnice Nevenke Nekić.

Nevenka Nekić otvara izložbu J. Botterija Dinija "Hrvatski gradovi i Pariz", Meštrovićeva galerija, Split, 2008.

„Moja mala suputnica iz Pregrade-lirski zapisi“, Pregrada, Ogranak MH, 1994.

„I odjednom mi se više ne čini uzaludna moja tema o Mimici. Nosi u sebi toliko hrvatskoga mira i ljepote jednoga doba, zaustavlja naše skladne vrtove oko ljetnikovaca u cvatu, pušta kroz stare zastore svjetlost na bakreno posuđe i čipke, ispreplela se sa susretima nama dragih suvremenika (jer oni nisu mrtvi kad im riječi čitamo), miješala u vjetru mirise starina u sobama na kojima nam zavide ubojičke ruke što drže kosu smrti od Dalja do Dubrovnika. Ljudsko oko želi patinu prošlosti jer ona je svjedok mojeg vječnog. Prošli duhovi tragali su za još davnijim i sve se svodi na poniranje u prošlost. U njoj je zatvorena i sama ljepota koju ne mogu uništiti ni sve nakaze što su isplazile iz mračnih jazbina. I tako se vratim Mimici kao nekoj dragoj simbolici jedne sredine i vremena kojeg više nema.“

„Grad-zvijezda“, Karlovac, Ogranak HPEU, 1998.

„Korana miriši kao raskošna ljepotica koja ima vedru modro-zelenu dušu. Neopazice te obuzme njena vječnost algi i vrba što se od rana proljeća do kasne jeseni dižu nad vodama i vonjaju nježnopročišćujućim odahom ljuskavih riba, lelujavih trava i plivajućega cvijeća. Obuzmu te i nikada više ne puste. Mirišu u tvojim snovima. U jeziku nema riječi kojima bi se taj miris mogao posve jasno odrediti… Svilenkast je miris čipke bijele pjene na slapu… Proustovi junaci izrasli su iz šalice čaja obliveni mirisom i okusom madlen-kolačića. U gradu-zvijezdi u svijet se izlazi iz pjene slapa koranskoga, mirisa jutarnjih maglica na obalama gdje u vlažnoj travi cvatu plavi čičak i blijedi sljez. Pejzaži se čuvaju u uspomeni bez ljudi, kao poslije potopa.“

„Uspomene iz Slovačke“, Zagreb, Matica slovačka, 2004.

„Imala je moja gospa Jelena već četrdeset i jednu godinu, ali je još uvijek izgledala kao djevojka. Omršavjela, vitka, tamna, jednostavno odjevena, izazivala je poštovanje. Odredila je da joj osedlaju konja u bojnu opremu. Radić i Absalom kleknuli su pred nju i molili da to ne čini. Ta tko će povjerovati da jedna žena jaše na čelu svoje muške vojske bez prisile… Gledala ih je obojicu i bez riječi pružila ruku da se dignu. Stegnula im je desnice, pogledom zahvalila bez ijedne riječi, opasala svoju haljinu po vojnički, popela se na konja po muški, i pogladila mu sapi. Dobri konj, njen dugonogi tamni Arapin, zarzao je osjetivši poznatu ruku, spreman da ju ponese i čuva kao i u lovu… Kad su Caraffini vojnici ugledali Jelenu na konju kako juri kao oluja, mislili su da je priviđenje. Bježali su u nekom poganskom strahu, križali se, vikali, i njihova se dreka miješala s graktanjem gavranova, pucnjima s obje strane, lavežom pasa, rzanjem konja, udarcima kopita… Sedam puta je ovako na čelu svoje vojske izjahivala i oružjem branila Munkač. Kao da je dražila sudbinu…“ (Jelena Zrinska)

„Hrvatske heroine“, Zagreb, ITG, 2016.

„Ovaj akvarel dječaka u seoskoj izbici, naslikan nešto kasnije 1900. godine, možda je nešto najljepše u akvarelistici hrvatskoga slikarstva. Sva tjeskoba njene duše i slutnja neke praznine koja ju čeka, sva suosjećajnost s tim likovima u mliječnosivom svjetlu koje dopire kroz mali prozorčić, pa i sva bijeda našega sela u kojoj ima i nevinosti i pobožnosti, sažeta je u tom nevelikom akvarelu, kojega je, kao i ostale, možda najbolje shvatio Matko Peić. Bez detalja, sumarno, a toliko jasno u svojoj lirskoj tišini nitko se nije izrazio kao Slava Raškaj u toj odi seoskim mališanima. Ona je slikala i druge prizore: more, planine, nepoznate krajeve, ali snagu onih lopoča kao blistavu energiju ljubavi i sumrak ove skučene seoske sobice, nikada više i nikada na taj način.“ ( Slava Raškaj)

„Kardinalovo srce / roman o kardinalu Stepincu i stradanju hrvatskog naroda pod komunizmom“, Split, Verbum, 2008., drugo izdanje

„Zgrabile su nečije ruke posudu sa srcem i ponijele natrag na Šalatu. Već je bila pripremljena peć u kojoj su izgorjeli i drugi organi razuđena tijela.

Otvorili su vrata na užarenoj peći i bacili u plamen crveno srce. Dvojica su stražara pred vratima peći; oni paze da sve do kraja nestane. Pripalili su cigarete na vatri i cerekali se: „Kažu da je svetac, a vidiš kako gori!“ Gorjelo je srce u rumenu plamenu i polako se stapalo s njime, nalikovala na ona srca koja na starim oltarnim slikama Isus pokazuje otvorivši svoj plašt, a dolje piše: „Ovo je srce patilo za vas…“ Ne boli ga više ništa, ono se saželo u samu blistavu svjetlost plamena koji pročišćava, plamena koji tutnji u peći, nadglasava grube riječi stražara, kao što se to davno dogodilo na brdu Lubanji kad su Isusove riječi nadglasale svu onu masu.

Stepinčev posljednji i najveći sjaj i apoteoza je upravo taj plamen što je progutao srce u mrklini noći, srce pretvoreno u bezbroj iskrica, rasuto diljem cijele jedne izmučene zemlje, kao zvjezdani plašt nad truplima, razvalinama i okrutnošću.“

„Burik / roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu“, Tovarnik, Udruga dr. Ante Starčević, 2009.

„Uvijek s večeri ožive u njemu stari događaji, osobito oni koji su vezani uz njegovu majku Katarinu koja sada u Strizivojni već sigurno spava. Svi oni još ližu rane od prošloga rata, ne samo u njegovu Neštinu, već i ovdje u Tovarniku, zna on, možda ne sve, ali zna dosta pa se moli s brevijarom u ruci. Proleti poneki anđeo i zanjiše osjetljivu zavjesu na prozoru, ispusti uzdah iz Ivanovih grudi i on se iznova, uvijek iznova sjeća jasnoga šapta: „Ne diši glasno!“ koliko je puta mater to ponovila onim putem od Bleiburga do Strizivojne! Kad su iskočili iz vlaka smrti na suprotnoj strani od naredbe, probijali su se kroz šumu i šikare. Zalegnu u jarugu i ona poklopi svojim rukama glave svojih sinova, Stjepana i Ivana, pa govori uvijek isto: „Ne diši glasno!“ Ta se rečenica kao neki lišaj prilijepila uz njen lik, sumorna i mučna ostala godinama u ušima.“

„Poznavao je Bog i Ivu Burika, znao je da će svijetom proći dijeleći sudbinu svoga roda, biti usamljen i protjeran, razapinjan mukama i čežnjama, ugledati Gospodina i ljubiti ga. I to je to što prebiva u životu Ivana Burika.“

„Jean ili miris smrti“, Zagreb-Tovarnik, Udruga dr. Ante Starčević, 2012.

„Da bar netko puca, da dokrajči muke, ali ne, to prilaženje hangaru čini se dugo, vrijeme ima čudne dimenzije. Rastegne se minuta na sate, izgubi u sumornom snoviđenju, u rukama nadmoćnih poklisara smrti. Dan je siva sukrvava noć, mokrim ubojicama u očima plamte plamenovi svježe zapaljenih kuća, prolijeću crni krilati anđeli smrti, a preko očnih kapaka slijeva se Jeanu krv iz posjekotine na glavi. Ulazi u usta, slankasta i ljepljiva… Na samim vratima ubijaju jednoga u bijeloj bolničkoj kuti. Jean to vidi kroz zavjesu sukrvice prije negoli ga ubace u hangar. Čovjek je pretvoren u krvavu hrpu zgrčenoga mesa.“

„Ako nađeš grob na zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko Dunava, naći ćeš čarobni ključ jednoga sna. Otključaj ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu.“

„Demon i Sveta krv/roman“, Split, Verbum, 2009.

„Vidiš“, zausti tiho Martin, „čovjek se uvijek davio u prašumi povijesti, krv i snovi uvijek zajedno. Ali sva su bogatstva nestala, nestali su i njihovi vlasnici, nestali su i siromasi iz mojega romana, romari davnoga pohoda, ali ove zlatne zvijezde na svodu učinile su sav taj košmar povijesti i prazne zdjele gladnih ipak lakšim. Zjenice ove silne vjere u tih anđelaka drhte kao jedina nada-život je dar, on je iznad bezdanih ralja smrti. Sad kad smo prevalili podne svog života, treba misliti kako ćemo ući u novi san – treba početi učiti o besmrtnosti.“

„Stotine godina visovačke samoće / zbirka pripovjedaka“, Split, Naklada Bošković, 2007.

„U Knjizi, kad je otvorih, piše: „Dragi Bože i Gospe Visovačka, fala ti što oni zlotvori nisu ode zagazili i uništili.“ Divnoga li pravopisa! Podsjetio me na onaj koji je od 1971.-1991. stajao na gustirni u Pridragi. „Živila Rvacka mila primila!“

Osluškujem kako slova najljepšega pravopisa šume u valićima rijeke Krke koja istječe iz prijestolja na kojem sjedi obrastao u vrijes Anđeo života. Oko njega stoje momci, onakvi kakvi su napustili svoje matere i očeve i krenuli ususret toj sanjanoj RVACKOJ. Kraj mene stoji Josip Arnerić i šuti, tih je kao lišaj koji čuva kamenje uz obalu Krke, mirišu nam bijele vode Roškoga slapa i crveni vezovi natopljeni bosiljkom na djevojačkim grudima stasitih mladica koje plove Gospi ususret. „One su nada“, kaže mi bezglasno Josip. „I njihova djeca“, odgovaram mu.“

„Jaka“, roman, Zagreb, Vlastita naklada, 2016.

„Gdje li si, moj Stipane, evo te čeka moja ruka ispružena preko tvojega jastuka, čeka te vrelina mojega tijela. Hoće li ikada više postojati obećana dobrota života, oni bezazleni dani rada i ljubavnoga dodira, moje raspletene kose na tvojim grudima, sva sam u mreži straha i čežnje, silnoga jada kako ćeš se spasiti i kamo ćemo se sakriti.

Onda molim molitve za žive i mrtve. Spavam teškim snom u kojem se uvijek javlja nešto mutno i zamršeno, gubim lica i pokušavam moliti u snu, ali mi netko ne da. Tko mi to ne da? Poput kamene gromade nešto tamno i golemo sjeda mi na prsa, pritišće, prijeti. Budim se u strahu i njišem kolijevku. Tu diše moja mala Marija, nevini anđeo koji me čuva kao da sam i sama malena i bezgrješna. Poslije jedva zaspim hladnim čelom nauzgor.“

Iz objavljenih zbirki poezije

„Croatia petrea“,Mostar, Franjevačka knjižnica i arhiv u Mostaru, Matica hrvatska Livno, 2000.

Krbava

SIGILLUM MINUS

CAPITULI TININIENSIS ECCLESIE

U tamnom toplom vosku

Krije lik Svetoga Bartola

S nožem u ruci

Za vječnost se žrtve na pečate urezuju

A krvnike se briše

Misli u crkvenoj lađi Vid Šubić

CUSTOS SIGILLI

Kroz suze mu prolaze zrake sunca

S uskoga prozora

I navaljuju s morem krvi

S krbavskoga razbojišta

Gdje ni kravosica više nema

Od jeseni prošloga goda

Kažu da pustom Krbavom

Luta sveti Bartol oguljene kože

Noseći u rukama glavu mladoga Derenčina

Zapisa Vid Šubić u teški libar

I klekne na hladni kamen

KIŠA NAD LOVRANOM

Noćas sam ptica na gudalu violine

Nad Lovranom

U kišnoj tami uz Vivaldijevu jesen

S tvrdim pazinskim kaštelom u duši

Duši istarskoj kamenoj

Dok crni čempresi nadnose svoj lik nad sinjim pustim morem

A Istra u magli spava

MILA GOJSALIĆA (Odlomak)

Mila se ogleda u tamnoj noćnoj vodi Cetine

Zajedno čekamo njenoga Petra

Da ju miluje i šapće

Kako je slutnja ljubavi njena bit

Mila šuti, ne stari, ne sijedi

(Pogovor zbirci Petar Šegedin)

 

„ANĐEO TAME“, Vukovar, Ogranak MH, Franjevački samostan Vukovar, 2004.

Kuda ideš moj romaru

Prašnih nogu tužna lica

Idem u dalek Vukovar

Da nađem grob naš vrlo star

Zlatna su i crna slova

Što mi svijetle iz vjekova

Preko voda ilovače

Vuku srce preko drače

Kuda ideš moj romaru

Što je bilo nestalo je

Nema više moj romaru

Nema bazge koja cvate

Samo mrak na grobištima

Blato što se lijepi za te

Sive ptice zrakom plove

I ne znaju za strahote

Golubica s njima crna

Moj romaru iz dubina

 

Legende se već šire

Tako kažu

Da luta blagi lik jednoga Blage

Da je viđen ovoga babljega ljeta

U kasnim paučinama i tišinama

Na Trpinjskoj cesti

Stajao je obuzet ljepotom zalazećeg dana

Na rubu ceste

Čekao da istekne iz otrovne utrobe grada

Prokletstvo

Da večernji oblaci zastanu na vršcima

Novoga drveća koje tek niče

Tamo preko pruge

Kažu da mu vjetar s ravnice mrsi plavu kosu

Ponad visoka čela

On gleda svoje sinove i novu djecu

Proziran kao slutnja

U njemu je grad kao uspomena

Kao škrinja zavjetna

Puna svetih stvari

(Pogovor Gojko Sušac)

 

„OTOK SVJETIONIK“, zbirka pjesama, Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2012.

Neukroćena (odlomak)

Rastvorite moje srce

Kao mogranj krvavo je

Utihnulo u drhtanju

Čujem kucaj onaj davni

Nepoznat i prepun nade

Tko to hodi

Prolazeći od davnine

Pjesnici su neki

Kažu

Na vratima srca stoje

Pred pustinjom i samoćom

 

Ljubavne balade na stare hrvatske narodne napjeve

Nemirno je srce moje

Da buš me ostavila

Siva moja golubice

Prepelice grličice

Nemirno je srce moje

Kruniju se žuti cveti

Na livadi veter nosi

Spomenkov mi plače duša

Išla buš za bogatuša

Ruku sem ti del vu lasi

Dragal noge tvoje bose

Kuševal ti bele ruke

Kinčenu rubinu

Kruniju se žuti cveti

Na livadi veter nosi

Spomenkov mi plače duša

Išla buš za bogatuša

Kostajni su cveli beli

Rada smo se tak imeli

Vode trage spiraju

Dani lepi hmiraju

Nemirno je srce moje

(Uglazbljena 2008., Stjepan Srpak, Krapinske večeri)

„Bračka kvadrifora“, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995.

Oporuka iz Zmajeve špilje (odlomak)

„A kad sam legao na svoj gunj u tami i pomislio da sam sve to sanjao, objasni mi se viđenje: dogodit će se jednom da ovo mjesto bude zaboravljeno, da ne bude putokaza, da sve bude razbijeno, čak i lice na istaku iz gustirne kojem sam otvorio usta da lije vodu; vidio sam jasno pustu špilju, sablasnu tišinu koja zamire u tamnim gustirnama, paukove i škorpione na našim ležajima, hladni i razvijani pepeo s ognjišta, razbijeni oltar u kapeli Presvijetle, smrskana lica na mojim rukotvorinama, korov koji se penje i zarobljava staze i sjedala uz kamene grobove nas braće glagoljaša, divlji korov koji raste sve od mora i Murvica preko Stipančića do naše špilje, kao otrov u duši sve prekriva, a nas više nema da ga očistimo. … Moraš poslati Dobri nekog putnika namjernika u ovu našu pustinju. Možda i kroz stotinu ili više godina on će doći, dotaknut će rukom moju ruku, moju muku i ljubav u ovom kamenu. I tako ću i ja kroz Tebe živjeti u njemu…“

„Književni ogledi“, Zagreb, Naklada ITG, 2010.

Nathan Alterman „Čudni ljudi“ (izbor iz pjesništva)

S ruskog preveli Jelena Zaričnaja i Đuro Vidmarović

Split, Naklada Bošković, 2008.

Odlomak recenzije

„… Ono što Unamuno naziva 'tragičnim osjećanjem života' doći će do punog izražaja u Altermanovim pjesmama, ispisanim i izgovorenim na ivritu, tom reformiranom a ipak prastarom jeziku kojega je on oplemenio svojom gordom tragikom, ulaskom u plač jednoga naroda kao cionist, nacionalist u najpozitivnijem smislu riječi. Njegov eklatantni stil i jednostavnost unijeli su u pjesništvo ivrita razgovornu jasnoću, dostupnost tekstovlja i onima bez visoke naobrazbe. Tu ne prevladava cerebralna intelektualna depersonalizacija, nego se obraćanje javnosti dovodi do potpune antihermetivnosti. Sve što piše – nije apstraktni solilokvij alogičnoga mudroga roba moderniteta, već arabeska u kojoj se nalazi sva tragika i ljepota života cijeloga naroda, od maloga djeteta do prašine predaka koju nosi na stopama.“

Likovni eseji

Nikola Piasevoli: „Slavin skroviti vrt“, izložba fotografija u povodu 125. obljetnice Botaničkoga vrta, HPEU, 2014.

Odlomak iz kataloga autorice Nevenke Nekić

„Bogatstvo i raskoš vilinskog pejzaža složena ljudskom rukom, usred tutnjavine grada, zatvara se u fotosima Nikole Piasevolija u bezvučne, spokojne za budućnost zabilježene trenutke kad se možda neke generacije samo takvim putem budu mogle sjećati nekadašnjega lica zemlje. To smo već doživjeli. One čudesne vrijesove na obalama našega hrvatskoga mora što ih je zabilježila ruka u trenutku plaine airea jednoga Crnčića ili Medovića, odnijelo je betonsko vrijeme i gusto naseljene zagušljive kućerine…“