Pabirci bijega s puta u carstvo zombija

Inflacija

Vedro jutro, friški zrak, gren na plac, oću reć na pazar, stađun je od verdure, banci puni svega blaga Božjega. Zaželija san se boba i manistre... oću li nać, oću, vidin na banku kod jedne šjore u plastičnin kesican očišćeni mladi bob.

– Pošto je ovo gospođo? – popiznen kesicu.

– Pet eura, gospon.

– Biste li, molin vas lipo, stavili na vagu.

– Kak vi kažete, gospon – i žena stavja na vagu... 24 deka.

Dakle, manje od kila za 20 eura!

– Mogu li vas zamolit, gospođo, da sad te eure pritvorite u hrvatske kune.

Gospođa se nimalo ne protivi. Po izrazu lica vidin da razmišlja. Kad je izračunala koliko bi to koštalo u kunama i svatila da je u tin istin kunama istu količinu boba prodavala gotovo tri puta jeftinije, financijski stručno zaključi:

– Je, gospon, a kaj niste čuli onoga ministra s tankim brčićima kad vam je lepo objasnil da se inflacija ne meri na placu?!

– Čuo je to svaki bedak, gospođo.

– Fala, gospon, i nadam se da vam mladi bob neće pokvariti dan.

Semafor

Kako nisan u posebno prijateljskin odnosima sa zdravjen, velike, a i manje crkvene fešte obično pratin priko prvoga programa, neki kažu hrvatske televizije (istina, ona to koji put zna i bit, osim kad nudi informacije i komentare pretplaćenih stručnih analitičara za sva područja i sve sisteme). A te fešte gotovo uvik počinju pozdravima prisutnin dužnosnicima, političarima, ministrima, državnin tajnicima, županima, gradonačelnicima, načelnicima... Uglavnon, iz prvoga banka, misu uvik prate navedeni pozdravljenici za koje ćete od običnoga puka često čut: šta ovi radu ovde?

Jasno, svakoga dostojanstvenika pri pozdravu prati i tv-kamera, neka javnost vidi kojemu jatu, baren na uru vrimena, čovik pripada. Uostalom, zar Isus nije reka da nije važno kad si doša, glavno da si doša. E sad, je li mislija i na one šta su prisutni po službenoj dužnosti, to ne znan.

Bilo bi lipo kad bi crkveni oci, oni viši i oni niži, olakšali život toj prvoj klupi u crkvi i kad bi sa strane, diskretno, montirali semafor koji bi prigodnin dostojanstvenicima pokaziva kad triba kleknit , kad se znamenovat, kad se može sest i kad se stoji. Da se, ne daj Bože, ne bi sramotili. U za njih važnoj reklamnoj prigodi.

Parlament

Pa mi smo jedinstvena zemja na kugli zemaljskoj. Ne samo zbog toga šta nas je više vanka nego doma. I ne samo zbog toga šta nas je doma na popisu glasača više nego stanovnika. I ne samo zbog toga šta od toga viška glasača 80 posto na izborima ostaje doma beštimat na vlast koju će prominit tako šta neće izać na izbore.

Skoro san zaboravija najvažniju jedinstvenost zbog koje san ovo i počeja pisat. U kojoj to zemji, u istoj zgradi, u istoj dvorani, u isto vrime, pod vodstvon istoga predsjednika sjednice održavaju dva različita parlamenta: na livoj strani Skupština s narodnin poslanicima , na desnoj Sabor sa saborskin zastupnicima?

Za one na livoj strani, ako i ne za sve, a ono za puno njih, uglavnom znaš šta mislu i šta će reć. Oni to vole i simbolički pokazivat, da se i vidljivo zna di pripadaju. Ka ona narodna poslanica šta pituraje kosu u boju hrvatskoga svibnja 1945.

Jednom su ipak, livi i desni, pokazali da mogu bit jedinstveni. Povezala ih Konvencija... Toliko jako da skupštinska strana nije mogla odolit da ne zaplješće saborskoj, na što je ova od silnoga ponosa skrušeno pognula glave.

I mi se sad pitamo mogu li njihove uvaženosti i poštovanosti past na niže grane! I nije li vrime da zavod za jezik u hrvatskom rječniku promini značenje ta dva pojma. Barem za skupštinsko-saborsku uporabu.

Je li moguće da ćemo dočekat da netko i u takvom ambijentu poviče: Quousque tandem... ili Regnum regno...

A šta danas nije moguće!?

Lektira

Slušajuć priče o lektiri, školskoj esejistici i maturi htio sam baciti pogled na ono šta se učenicima nudi, pa sam malo surfao po popisu knjiga koje se moraju pročitat i onima koje su po izboru. Lektiru za srednje škole našao sam, ali ne po razredima, pa sam odabrao dvije gimnazije, pulsku i gornjogradsku zagrebačku. Malo čudno: svaka gimnazija bira lektiru za sebe, a matura je jedinstvena! S izborom spomenutih gimnazija možete se i ne morate složiti, ali zanimljivo je nešto drugo: ni jedna ni druga nisu odabrale nešto iz Biblije. U bivšem režimu, ako se ne varam, u popisu lektire nalazila se Pjesma nad pjesmama. Sad ništa.

Pričam o tome s ne baš zločestim znancem koji će:

– Šta se čudiš? Bivši režim je poznavao samo muškarca i ženu i nije mogao imati ništa protiv Pjesme nad pjesmama. Ali njegovi nasljednici danas puno su napredniji.

A ja bih ipak uvrstio u lektiru, makar izbornu, nešto iz Biblije. Recimo:

Plač Jeremije proroka nad Jeruzalemom!

Kultura

Ko se moga nadat da će, ka tajfun na Filipine, u tolikoj količini, tako brzo i u isto vrime, bolje reć, u i te kako pomno birano nevrime, tako silna kultura s istoka naleć na jazik hrvatski, reka bi pop Martinac da je danas živ. Izložbe, festivali, narodna kola, skupovi, simpoziji...

Je da je rič o kulturi, ali teško je tu spizu probavit na način kako je servirana. Bez čira na stumiću. U najmanju ruku.

Ivo Klarić

P. S. 

– Šta je ovo? Ni riječi o tako inspirativnom i bogatom zagrebačkom adventu koji je pred vratima – primijeti, pročitavši gornje... ne bi tija reć šta, moj kafićki recenzent.  

– Šta mogu... I sam znaš da se ne razumin u turističke sajmove koji iz financijskih razloga produžuju advent još 15 dana posli došašća...

Iako mi se čini da san o tomu reka ništo u naslovu i podnaslovu.