Osmi predivan dan, večer

Predivan dan.

U Moskvi je zavladala ludnica. Do jučer miran velegrad koji je živio svoj uobičajeni ritam, i u kojem se samo po propagandnim plakatima moglo vidjeti da je Rusija u ratu, počela je tresti groznica.

Moskovljani nisu bili mobilizirani i nisu ginuli u ratu, nisu se s bojišta vraćali invalidi bez ruku ili nogu, pa velegradsko stanovništvo i nije osjećalo posljedice sulude agresije koju je započeo njihov predsjednik. Jedino zbog čega su patili  bilo je poskupljenje luksuzne robe koja je do njih dolazila skuplja, jer su i šverceri, koji su ju dobavljali tajnim kanalima, morali nešto zaraditi. Pravih nestašica nije bilo, no sada su sa svih strana počeli nadirati jadnici koje je taj rat uništio.

Ne samo da su se skupljali u glavnom gradu, nego su i smatrali da im je država dužna zbog patnje koju su doživjeli. Ruska vlast ih je do tada kupovala za sitnu lovu, ali sad je došlo do nove nade koju su potaknule glasine da postoji netko tko zapovijeda: Za mnom! i došli su se uvjeriti da takav postoji.

Svi raspoloživi smještajni kapaciteti u Moskvi brzo su rasprodani i raja se počela skupljati po ulicama i trgovima, a ni nasilno zauzimanje tajkunskih stanova i vila nije se više moglo sprječavati.

Snage reda pripremale su obranu Moskve od nadolazeće kolone i u gradu je zavladalo podzemlje. Ionako moćna moskovska mafija postala je preko noći još snažnija i preuzela kontrolu nad gradom.

Generali Ruske vojske očajnički su oko Glavnoga grada pokušavali stvoriti čelični obruč za spas svojega vrhovnoga zapovjednika, dovodeći oko grada najelitnije postrojbe koje su im bile na raspolaganju. Ulog je bio: „Sve ili ništa“.

Tajni kanali za ulazak u grad ipak su bili otvoreni i tisuće i tisuće ratnih stradalnika nadiralo je sa svih strana. Crveni trg postao je pretijesan.

Zapovjednik Ruskoga zrakoplovstva dobio je zadatak: „Prikupiti sve raspoložive snage i uništiti kolonu koja se kretala prema Moskvi.“

General ukrajinske obavještajne službe sazove svoje ruske pilote.

„Znate li upravljati letjelicom MIG-21?“

Ovi se u čudu međusobno pogledaše: „Nas trojica nekad smo ga davno vozili, ali Sergej je premlad.“

„Znam i ja! Nisam ga nikad vozio, ali sam na simulatoru volio igrati te starinske igrice.“

„Situacija je složena. U Rusiji se nešto čudno događa, i trebali bismo malo intervenirati, ali ne želimo da nas poslije optuže za miješanje u unutarnje stvari druge zemlje, a jedini zrakoplovi koje imamo na raspolaganju, a da nemaju naše oznake, jesu MIG-21. Jeste li voljni pomoći da zaustavimo ovaj suludi rat?“

„Naravno. Gdje su MIG-ovi?“

„Pođite u svoje sobe i tamo odjenite svoje ruske letačke uniforme. Sačuvali smo ih i spremili za svaki slučaj. Vratite se za deset minuta.“

Kad su se presvukli, povede ih do piste gdje su ih spremne čekale letjelice.

Sva četvorica zastadoše u čudu: „Pa, što je ovo?“

„MIG-21. Neka vam ne smetaju ovi crveni i bijeli kvadrati po njemu, to je neki lokalni običaj kod naših donatora. Ostali su ipak zeleni s malim kvadratićima.“

Britki um pilota ruskoga zrakoplovstva počne prekopavati po memoriji. „Znam! To je zrakoplov Luke Modrića. Kako ste došli do njega?“

„Ma, duga priča. Prvo su ih vaši prodali Jugoslaviji, onda su ih prisvojili Srbi, onda su ih Hrvati oteli Srbima jer su njihovim novcem plaćeni, onda su došli k nama na remont i mi smo to zbrljali, i sad su nam ih vratili, a naši aviolakireri nikad nemaju vremena, i sad su zrakoplovi takvi kakvi jesu. Uglavnom, sami su doletjeli do nas, ali ipak pripazite kako ih vozite, da se krntije ne raspadnu. Samo polako, ipak su to oldtajmeri.

Naoružanje im je prilagođeno na zapadnu tehnologiju i s time ne bi trebalo biti problema.“

Piloti uđoše u zrakoplove i nakon desetak minuta traženja gdje je koji gumb, jer im je neki bedak sve ispremiješao, konačno krenuše.

Vikendaška kolona putovala je prema Moskvi u već prije opisanom poretku: na čelu stara Lada s Brigadirom, Mutavcem i Ćatom, zatim nekoliko neoštećenih oklopnih transportera pod zapovjedništvom Trećega, koji je mahao s polupunom odnosno polupraznom bocom votke s benzinske, zatim svi ostali u nepreglednom mnoštvu. Začelje kolone nije se ni pomaknulo s mjesta kretanja, jer su se svi ubacivali u nju, preko reda.

Lada se kotrljala dok je mogla, a kad se pred njom pojavila prepreka u obliku najmodernijih tenkova Ruske Federacije, za kakve nisu nikad ni čuli da postoje, a kamoli ih svojim očima vidjeli, pojačani najelitnijim postrojbama specijalaca, putnike u njoj oblio je ledeni znoj.

U srazu su stajali i jedni i drugi, i svaka sekunda trajala je kao vječnost. Tišina je bila sablasna, i onda se nebom prolomi tutanj eskadrila najmodernijih ruskih zrakoplova kojima je upravljao zapovjednik Ruskoga zrakoplovstva osobno i nadletio mjesto potencijalnoga sukoba radi procjene situacije.

S druge pak strane doletješe oldtajmeri.

Zapovjednik je u šoku promotrio mogućega neprijatelja i njegov um počne stupnjevati opasnost:

„Muzejski primjerci davno napuštene tehnologije, čudno ofarbani, otkud mi je ta ikonografija poznata, znam, Luka Modrić!

Bio sam osobno na tribini na tom finalu, kad je cijeli stadion navijao za Luku Modrića. I ja sam navijao, i svaki put kad vidim da igra, navijam za njega. Nažalost, Luka tada nije imao sreće, ali sad, sad je novi dan. Ja ga ne ću rušiti. Nek ga ruši tko hoće.“

Zapovjednik okrene svoj zrakoplov, mahne krilima u znak pozdrava, a za njim se okrenu i njegove eskadrile ponavljajući pozdrave.

Zemnici su u čudu gledali događaj koji se odvijao iznad njihovih glava, i nikom ništa nije bilo jasno.

Jura Luzer