Sedmi predivan dan, večer

Predivan dan.

Poslije doručka u ukrajinskoj je bazi zavladalo rasulo.

Ne, nisu ih pronašli Rusi i pogodili Orešnikom. Stigli su im majstori ugraditi dva dodatna simulatora letenja.

Tko je imao majstore u kući, zna da je to, zapravo, vrlo slično.

Obećali su im da će uređaji biti ugrađeni prije ručka, ali vrlo se brzo pokazalo da je to bilo „ludom radovanje“. Vjerojatno su planirali da će cijela podzemna baza biti ispražnjena i oni sami samcati gazdovati na terenu. Stvarnost je bila potpuno drukčija. 

Zbog uskih hodnika i prostora, simulatore su dovezli u dijelovima i komad po komad na paletama vozili dizalom, a dizalo je, i bez njih, bilo opterećeno. Pa su se počele stvarati gužve i nikad dočekati dizalo. Pa uvuci paletu, pa izvuci paletu.

Na kraju su totalno zakrčili hodnik ispred prostorija gdje su simulatori trebali biti ugrađeni. Ne treba ni spominjati da su u pitanju bila dva ista pa su se dijelovi pomiješali.

Prije same montaže trebalo je probušiti nekoliko rupa kako bi se provukli kabeli, i to nikada nije bio problem, osim u podzemnoj bazi, koja je bila predviđena da izdrži nuklearni udar. Prava sitnica, probušiti nekoliko rupa kroz zid metar debela, dobro armirana betona. Naravno da su od prve pogodili postojeći energetski kabel, pa je cijeli blok ostao bez struje. Mnogo je ljepše i ugodnije raditi pod nužnom rasvjetom.

Upute za slaganje simulatora bile su jako jednostavne i razumljive. Kao za slaganje ormara iz IKEA-e. Tko je ikada pokušao slagati takav ormar, zna da je sve jasno i ide glatko, do samoga kraja, a onda utvrdiš da ti je ostao vijak viška.

Znaš da se oni sigurno nisu zabunili i tražiš gdje ti je promaknuo. Naravno, na samom početku i bez njega ormar ne valja, pa rastavljaj i sve iz početka.

Pokušavaš shvatiti logiku onoga tko je projektirao ormar, i tek nakon trećega ormara utvrdiš da je on bio u pravu.

Ovdje je jedan od problema bio to što su oni slagali samo dva simulatora, a drugi što su simulatori bili donirani uz F-16 iz Nizozemske, pa su i upute bile na Nizozemskom. Srećom pa su se mogli koristiti Google prevoditeljem. Tko je ikada pokušao rabiti taj alat, zna da je savršen za prevođenje nebitnih stvari, ali da za ono bitno, moraš surfati sam.

Nestanak struje u bloku je izazvao dodatne probleme. Prvi je bio to što je na tom osiguraču bila i kuhinja, pa je cijela baza za ručak dobila konzerve, a drugi, mnogo veći bio je i što je na istom kabelu bila i Informatička učionica.

Zastoj u učionici isto je imao dvije posljedice. Prva, manje bitna, bila je to što ukrajinski dronovi na bojišnici nisu obavljali svoju funkciju, a druga, mnogo veća, to što je cijeli razred malih hakera počeo osjećati apstinencijsku krizu.

U početku su simptomi bili blagi, ali je iz minute u minutu postajalo sve gore i gore. Đaci su se međusobno počeli svađati i tući, urlikati, počele su im se tresti ruke. Sama činjenica da su bili svjesni da u sljedećih pola sata ne će biti spojeni na igricu bila je pravi kulturološki šok. Tko je ikada klincu ugasio Playstation, zna kako to izgleda.

Više ih ni prekrasna pripadnica ukrajinske vojske nije mogla obuzdavati svojim šarmom. Sva sreća pa je njezin šarm djelovao na ruske pilote i njihovu kreativnost.

Čim je nastala kriza, Elvis je, po običaju, pobjegao u svoj F-16 i pokušavao smanjiti posljedice neaktivnosti ukrajinskih dronova, ali su ostala trojica bila tu.

Čajkovski i Kazačok poslaše Sergeja u kuhinju, da s plastičnih boca skine raznobojne čepove, na komadu kartona od raspakiranih simulatora brže-bolje flomasterom nacrtaše ploču za „Čovječe, ne ljuti se“. Improviziraše i kocku.

Uspjeli su nekako privući pozornost dječurlije i ugrubo im objasnili pravila igre. Igra je imala terapeutski učinak i ubrzo su se svi smirili i počeli navijati za odabrane igrače. Neorganizirano urlikanje zamjeni organizirano vikanje: „Šest! Šest! Šest! Šest!“

Djeca nisu imala pojma da se nešto može igrati i bez računala.

U učionicu proviri Profesor informatike i pomisli: „Čim dođe struja morat ću im zabraniti ovu igricu, jer ako se navuku, Ukrajina će izgubiti rat.“

Ruska obavještajna služba sa zabrinutošću je pratila smanjeno djelovanje ukrajinskih dronova. Sigurno nešto opako smišljaju.

Zapovjednici na terenu osjete da je pritisak Babe Jaga popustio, i okuražiše se. Poslaše svoje postrojbe u napad.

General-bojnika ukrajinske Obavještajne službe pozvaše na razgovor iza zrcala, kraj sobe za ispitivanje: „ Jesi li ti baš siguran da je trebalo instalirati ta dva dodatna simulatora letenja? Stvari su krenule po zlu.“

„Molim vas da se strpite još malo, samo što nisu gotovi, a rezultate ćete vidjeti odmah.“

Aviodronovi bili su spremni, čekalo se još samo da umjetna inteligencija u zapadne simulatore ugradi ukrajinski softver.

Čajkovski, Kazačok i Sergej sjedoše u simulatore i pustiše glazbu.

Đaci se bace na joysticke.

Krenuše svi zajedno. Baba Jage i tri aviodrona.

Ruske trupe bile su na otvorenom.

Gore, visoko na nebu, Elvis je ostajao bez municije, i polako ga je počela hvatati panika. Ugleda pomoć i pomisli: „Konačno! Koliko im je trebalo.“

Ispod njega otvorio se pakao.

Zapovjednik Brigade i njegov Mutavi ađutant sa strahom su čekali vijesti iz stožera Divizije. Hoće li njihovo izvješće biti prihvaćeno. Ćato je sve to tako lijepo sročio, ali ako tamo netko malo pozornije pročita napisano, nagrabusili su.

Dva dronvuka promatrala su ih iz prikrajka.

Pojavi se i Ćato, ispeglan i dotjeran kao i inače: „Stigao je odgovor. Izvješće je u potpunosti prihvaćeno. Činovi su Vam potvrđeni. Brigada do dolaska smjene ostaje ovdje, ukopana, bez borbenih djelovanja. Nas trojica dobili smo slobodan vikend.“

„Stani, stani malo. Kako trojica? Pa, rekao si da ćeš tražiti za nas dvojicu.“

„Bila je dobra prilika, pa nisam mogao odoljeti, nadam se da se ne ljutite. A i na vikendu je uvijek dobro imati stručnjaka za komunikaciju. Tko zna na koga ćete naletjeti.“

Brigadir pogleda na kartu koja mu je bila na stolu i pogled mu čeznutljivo krene tamo daleko, prema rodnomu gradu. Mutavac ustane i prstom na karti pokaže Moskvu.

„Ma, što ćemo tamo?! Daleko je. Čim stignemo, morat ćemo natrag.“

Mutavac se nagne nad stol i poljubi Moskvu.

Jura Luzer