Peti predivan dan, podne

Predivan dan.

Dva pilota Ruskoga zrakoplovstva, Kazačok i njegov učenik, drhturila su u svom improviziranom šatorčiću, negdje Bogu iza leđa.

Jučer ih je srušio prokleti ukrajinski dron za kakvog nikad nitko, ni oni, ni itko iz njihove komande, nije čuo.

To je čudo imalo manevarske sposobnosti najboljih zrakoplova, čak i bolje, jer je u svakom zrakoplovu pilot bio najslabija karika koja nije mogla izdržati akceleracijske sile. U dronu nije bilo čovjeka, pa su i sile mogle biti puno veće.

Kad su se spustili ovdje, usred ničega, i oslobodili padobrana, potrčali su prema rubu šume i odbacili lokatore. Ti su uređaji odavali njihovu lokaciju i Rusima i Ukrajincima, pa bolje da se od njih malo udalje. Kad dođu helikopteri po njih, lako se vratiti.

Taman su stigli do ruba šume, kad doleti s ruske strane raketa i raznese odbačene uređaje.

Kazačok je u nevjerici gledao smjer iz kojega je doletjela raketa. Rusi, bez sumnje. Radije su poslali raketu da ih ubije, nego riskirali spasilačke helikoptere, kao neki dan. Tako je Majčica Rusija zahvaljivala svojim braniteljima.

Kad se počeo spuštati mrak, otrčali su po svoje padobrane i od jednoga improvizirali šator. Na šator su natrpali suhog lišća, pa iznad njega, u još dva reda razapeli platno drugoga padobrana, da se skriju od termovizijskih kamera ukrajinskih Vampirskih dronova.

Cijelu noć osluškivali su zujanje dronova, i malo pred jutro, sklupčani jedan kraj drugoga, zaspali.

I sad su u njih zurile kamere tri ukrajinska dronvuka s prijetećim cijevima na leđima.

Odbaciše oružje, digoše ruke i krenuše za svojom sudbinom.

Dva prolupala pripadnika ruske kopnene vojske razgovarala su ispod svojega zahrđaloga oklopnoga transportera. Ako se razgovorom može nazvati komunikacija u kojoj je jedan držao monolog, a drugi potvrđivao ili odmahivao glavom te slijegao ramenima.

„Onaj blesavi avijatičar prije dva se dana predao Ukrajincima i sigurno će im prije ili poslije odati nas dvojicu. Reći će im gdje smo i onda nikad ne ćemo moći osvetiti svoje poginule sudrugove. Najbolje bi bilo da odmah odemo odavde, ali nemam pojma ni gdje smo, niti kojim pravcem krenuti. Što ti misliš?“

Mutavac slegne ramenima i rukom pokaže prema mjestu na kojem je svako jutro izlazilo sunce.

„U pravu si! Na istoku bi trebala biti Rusija, pa idemo, korak po korak, i dokle dođemo.“

Na brzinu se spakiraše, poniješe nešto konzervi, osluhnuše da u blizini nema dronova, i put pod noge.

Nisu prešli ni sto metara i Mutavac se sagne i pokupi nešto s poda.

„Što je to?“

Pokaže mu pištolj koji je ispao poginulom pilotu.

„Ma što će ti to? Samo nam je dodatni teret. Bolje si mogao ponijeti još dvije konzerve.“

Mutavac poljubi pištolj i spremi ga u džep.

„Da nisi mutav, jednog bi dana svojim unucima mogao pričati kako si zarobio pištolj.“

Prođu još nekoliko stotina metara i iznad njih se pojavi Baba Jaga.

Dva ukrajinska vojna policajca poslije doručka povedoše veterana Ruske avijacije u njegovu novu sobu.

Nije bila puno veća od ćelije. Krevet, stol, ormar, mala kupaonica s tušem i sanitarnim čvorom.

U ormaru su mu bile uredno složena uniforma ukrajinskoga ratnoga zrakoplovstva, radno odijelo, donje rublje, papuče…

Odjeća i obuća po mjeri. Znali su sve o njemu i bili sigurni da će prijeći na njihovu stranu prije nego što je to njemu i palo na pamet.

Kraj kreveta je bio zastarjeli CD player i nekoliko CD-a. Ruski klasici. Na prvom mjestu Čajkovski.

Lagano pusti glazbu, skine rusko odijelo i baci ga u koš za smeće. Sjeti se svojega oca koji je zbog njega, ako je imao sreće, u nekakvom gulagu završio, i obeća sam sebi da će ga pronaći i izbaviti prvom prilikom.

Istušira se, odjene donje rublje i radno odijelo.

Uto mu ona dvojica počeše lupati po vratima: „Brzo! General te zove.“

Profesor Informatike u učionici je nadgledao đake koji su igrali igricu dronvuka.

Upravo su privodili dvojicu zarobljenih ruskih pilota i bilo mu je stalo da sve prođe u redu i da se ne dogodi ništa nepredviđeno.

„Profesore, profesore, dođite vidjeti ovo!“

Profesor pogleda tko ga ometa u poslu i vidjevši da je u pitanju odličan đak, priđe k njemu: „Što je to tako važno da nas ometaš?“

„Našao sam ovu dvojicu u kukuruzištu iz kojega smo neki dan izvukli pilota. Da ih ubijem?“

„Pričekaj malo. Mogu li ti pobjeći? Ne mogu. Dakle, strpi se.“

Telefonom naredi: „Hitno mi dovedite Čajkovskog!“

Ona dvojica vojnih policajaca potrčaše niz hodnike, a bivši veteran Ruskoga zrakoplovstva, a novi pripadnik Ukrajinskoga, potrči s njima. Baš mu je pasalo malo rekreacije. Morat će Generala zamoliti da mu svako jutro dopusti nekoliko krugova po podzemnim hodnicima.

Utrčaše u učionicu Informatike.

„Tko su ova dvojica?“, upita ga Profesor i pokaza na zaslon računala.

„Ma, nitko. Dvojica luđaka. Jedan govori, a drugi je nijem. Prvu sam noć proveo ispod spaljenoga oklopnoga transportera s njima u rupi.“

„Zašto mi to nisi odmah rekao?“

„Kad da Vam kažem? Niste ništa ni pitali.“

„Otkad su u kukuruzištu?“

„Oni ne znaju, pa ne znam ni ja. Vi valjda znate kad ste tamo spalili njihovu oklopnu kolonu.“

„Mjesec i pol dana u tom kukuruzištu? Mogu biti što hoćeš, ali luđaci sigurno nisu. Kakvi su im planovi?“

„Kakvi planovi! Nemaju oni planova. Laprdaju da će pobiti sve ruske oficire koji su ih poslali u to minsko polje. Od najnižih do najviših, a valjda misle ubiti i Putina. Možeš misliti planova! Luđačkih.“

„Tehnički gledano, oni su na našoj strani. Pošaljite za njima dva dronvuka, samo pazite da ih ne primijete. Kad stignu dronvuci, ti povuci Babu Jagu. Odlično da si ih ugledao“, pohvali učenika.

Dvojica prolupalih pripadnika ruske kopnene vojske ležala su u blatu, glumila mrtvace i molila Svevišnjega da im spasi život, iako je On to već učinio.

Slava Ukrajini!

Jura Luzer