Peti predivan dan, jutro

Predivan dan.

General bojnik ukrajinske Obavještajne službe imao je savršen bioritam.

Svako se jutro probudio deset minuta prije nego što bi ga počeli bombardirati novim informacijama.

Na brzinu bi obavio jutarnju toaletu, pospremio krevet i odjenuo se u skladu s vijestima koje su pristigle.

Jutros je odjenuo radnu uniformu i sa stolića uzeo fascikl.

Otvorivši vrata pogleda prostoriju iz koje je izlazio. Mala soba s kupaonicom. Vojnički krevet, ormar, stol i stolac bili su savršeno pospremljeni.

Nitko ne bi ni pomislio da tu stanuje već više od tri godine. Uselio se par dana prije nego što su ruske trupa započele svoju „Specijalnu operaciju“.

Kad završi rat, bit će mu potrebno pet minuta za pakiranje stvari i povratak kući.

Izišavši na hodnik zaključa vrata za sobom i otključa sljedeću prostoriju.

Otvori vrata i ugleda veterana Ruskoga zrakoplovstva kako sjedi na krevetu i čeka da mu donesu jelo.

S vrata mu reče: „Hajdemo na doručak.“

Ovaj ustane i upita svojega Isljednika: „ A vreća?“

„Ne treba ti vreća. Rekao sam ti da ćemo razgovarati, a to je malo nezgodno s vrećom na glavi.“

„Pa zašto su mi ju onda ona dvojica sinoć stavila, kad su me vodili u ćeliju?!“

„Sam si predložio. Krenimo u blagovaonicu. Ondje ćemo popričati.“

Hodajući za svojim Isljednikom ruski avijatičar pomisli: „Kakav čudan tip!“ Ali, imao je ono nešto što mu se dopalo. Taj sigurno uživa u ruskim klasicima.

Na hodniku se susretaše s ukrajinskim vojnicima. Oni pozdravljaše s: „Generale“ i kimnuše glavama, a ovaj im je odgovorao na isti način.

Nije bilo ceremonijalnoga mahanja rukama i nogama i lupetanja petama uobičajenoga u Ruskoj vojsci.

„Opa!“, pomisli avijatičar, „Ovaj moj Isljednik je General! Kakva čast!“

Kraj njih protrča nekakva balavurdija. „Dobro jutro, Profesore! Super vam je asistentica!“

„Dobro jutro!“, odgovori ovaj.

Hm. Isljednik, General i Profesor. Zanimljivo.

Ali nije to bilo ono što ga se najviše dojmilo. Najviše ga je začudilo ono što je pročitao u očima svih koji su ga pozdravljali. Bio je to izraz poštovanja i odlučnosti tog čovjeka slijediti gdje god treba. I u pakao i natrag.

Ruski generali uživali su u tome da ih njihovi podređeni pozdravljaju sa strahopoštovanjem. Ovdje straha nije bilo. Samo spremnost.

Zabrinu se za sve svoje znanje koje je dobivao iz jutarnjih vijesti. Ondje su tvrdili da Rusija dobiva rat, a rat ne može dobiti vojska čiji zapovjednici naređuju „Naprijed!“ nego ona čiji naređuju: „Za mnom!“

Na raskrižju hodnika susretnu se s prekrasnom pripadnicom ukrajinske vojske.

„Wow“, pomisli avijatičar.

„Generale“, ona pozdravi.

„Dobro jutro. Do mene su došle informacije da si s đacima odradila izvrstan posao. Odlično. Morat ćeš me češće zamjenjivati. Izgleda da im se ti više sviđaš nego ja.“

„Hvala“, reče ona uz osmijeh.

„Wow“, pomisli avijatičar.

Uđoše u blagovaonicu i stadoše u red na traci, uzeše poslužavnike i ruski avijatičar konačno si odabere doručak po svojem izboru. Tko zna što će s njim biti sutra i hoće li uopće doručkovati.

Isljednik izabere stol za njih dvojicu, a prekrasna pripadnica ukrajinske vojske prođe nekoliko stolova dalje.

Kad su bili pri kraju doručka General progovori:

„Danas moraš donijeti tešku odluku. Volio bih da me poslije ne proklinješ zbog nje, i zato ću ti dati sve informacije kojima raspolažem. Odluka je tvoja.

Dakle, ne znam koliko si ti s tim upoznat, ali otac tvojega učenika koji je poginuo prilikom vašega doskoka padobranom visoki je politički funkcionar Ruske Federacije i on je osobno potegnuo veze da njegovu sinu baš ti budeš instruktor. Sada tebe krivi za njegovu smrt.“

Avijatičar se prisjeti svojega oca.

„Nakon što ste oboreni, prema informacijama kojima mi raspolažemo, tajna ruska policija je tvojega oca odvela iz njegova stana na nepoznato mjesto, i što je dalje s njim - ne znamo.

Postoji velika vjerojatnost da će ruska obavještajna služba shvatiti da si upravo ti srušio Kazačoka i njegova učenika, ali i zapovijedao našim dronovima prilikom napada na mornaričku bazu.“

„Kakav Kazačok? Kakva baza? Pa to je bila simulacija?“

„Nije. Simulator je bio povezan s dronovima. Ako dođeš u ruske šake, ne znam što te čeka. Sigurno ćeš biti i osumnjičen da si nam odao vojne tajne.

Ako odabereš status ratnoga zarobljenika, razmijenit ćemo te za više naših, koje tvoji drže u zarobljeništvu, i za nas je to dobra opcija.

Naravno, bilo bi nam puno draže da se odlučiš za drugu mogućnost, a to je da pređeš k nama. Za početak bi ti dali posao na Akademiji na obuci naših mladih vojnih pilota i rad u simulatoru, a nakon toga, ako se pokažeš dobar, i poslali na dodatnu obuku na F-16.“

„Na F-16? Na te američke kante?!“

„Možda to i jesu kante, ali su američke, a to znači, oni koji su trenirani na njima, vrlo lako mogu prijeći na modernije letjelice zapadne tehnologije. Pa i na civilnu avijaciju, jednom, kad ovaj rat završi.“

Za vrijeme razgovora veteran Ruskoga zrakoplovstva promatrao je sve oko sebe i sada na ulazu ugleda lice koje mu je odnekud bilo poznato. Racionalni mozak grozničavo je prekopavao njegovu memoriju i tražio podatke odakle ga zna. „Tako je! To je onaj mangup, par godina mlađi od njega, koji je svojim ludorijama izluđivao profesore na Zrakoplovnoj akademiji. Odakle on ovdje?“

Tip uzme poslužavnik, natrpa ga svim i svačim, promotri po dvorani, prođe pokraj njih, i ravno k prekrasnoj pripadnici ukrajinske vojske. Upita: „Slobodno?“

Kad je prolazio kraj njih, iz slušalica koje je imao u ušima treštao je Elvis.

Racionalni mozak ruskoga pilota baš i nije trebao previše vremena za analizu svih novopristiglih informacija da bi donio jedinu moguću odluku.

Veteran Ruskoga zrakoplovstva, proslavljeni avijatičarski as, upita svojega sugovornika: „Gdje trebam potpisati?“

Ovaj otvori fascikl koji je nosio sa sobom i pruži mu kemijsku olovku: „Evo, ovdje.“

Uto Generalu zazvoni telefon…

Reče: „Dobro. Pošaljite dronvuke po njih dvojicu.“

Obavi još jedan poziv: „Dođite po novoga pripadnika ukrajinske avijacije i smjestite ga u njegovu novu sobu. Pripremite ćeliju za dvojicu.

Slava Ukrajini!“

Jura Luzer