Četvrti predivan dan, popodne
Predivan dan.
Veterana Ruskoga zrakoplovstva probudi lupanje po vratima njegove ćelije:
„Diži se! Vrijeme je.“
To su ona dvojica ukrajinskih vojnih policajaca. Nakon njegove jutrošnje pobjede nad simulatorom letenja, bili su ponovili već uhodanu proceduru. Krpena vreća na glavu, pa po hodnicima, pa po stubama, pa u kombi ko vreću krumpira, pa opet gore-dolje…
Više su ga izmorila njih dvojica nego test u simulatoru, a porcija vojničkoga graha koju su mu donijeli za ručak baš mu je dobro sjela. Ima nešto u tom grahu. Gdje god ga je jeo, bio mu je fin. I na Akademiji, i u zrakoplovnoj bazi, a evo, izgleda da su i Ukrajinci imali isti recept. Ma, mogao bi ga jesti svaki dan. A i malo prodrijemati nakon porcije graha, nije loše.
Ona dvojica opet ponoviše postupak: vreća, hodnici, stubište, kombi i tako dalje.
Nađe se u sobi sa simulatorom gdje ga je već čekao Isljednik.
„Testirat ćemo vaše zapovjedne sposobnosti. U simulaciji zapovijedate trima eskadrilama borbenih zrakoplova čiji je zadatak štiti postrojbe koje napadaju neprijatelja. Morate im pružiti zaštitu od mogućega napada neprijateljske avijacije s leđa. U slučaju nekih nejasnoća, improvizirajte. Krenut ćete na moj znak.“
U učionicu Informatike punu đaka uđe prekrasna pripadnica ukrajinske vojske.
Đaci ju ugledaju i pomisle: „Wow!“
„Draga djeco, ja sam asistentica vašega Profesora Informatike. Danas je spriječen nekim neodgodivim poslom, pa je poslao mene da ga zamijenim. Za početak sata ponovit ćemo level 'Preuzimanje dronova' koji ste odigrali neki dan, a kasnije ćemo prijeći na novo gradivo. Ulogirajte se.“
Đaci rekoše: „Super! To smo prošli put dobro svladali, ali malo vježbe za razgibavanje ne šteti.“
Velike kasetne rakete doletješe preko Crnoga mora i neposredno prije nego što su ušle u domet protuzračne obrane rastvoriše se i rasuše svoj teret. Tisuće i tisuće malih dronova automatski se uključe i ostanu visjeti u zraku.
Zacrni se nebo iznad Crnoga mora.
Ruska protuzračna obrana digne sve svoje kapacitete na maksimum očekujući napad.
Neki dronovi počnu se odvajati od roja i krenu.
„Ne pucaj!“, stigne naređenje. „Na taj su trik uništili zrakoplovnu bazu. Mi smo ipak Ruska mornarica i imamo mnogo veću vatrenu moć. Svaki naš bojni brod može sam počistiti te igračke s neba.“
Dronovi neometeni počnu udarati u mornaričke radarske sustave i eksplodiravati prilikom udara.
Kad su shvatili da nisu u pitanju igračke, nego ubojiti dronovi, protuzrakoplovni automatski uređaji već su bili i gluhi i slijepi. Panično počnu zazivati pomoć.
Dronovi nasrtaše sve više i više, i počeše ozbiljno oštećivati i usidrene brodove.
U pomoć im stignu i bombarderi koji ispustiše klizne bombe. Planu skladišta goriva i skladišta streljiva, a brodovi počeše mahnito manevrirati pokušavajući se izvući iz smrtonosne klopke u koju se pretvorila njihova sigurna luka.
Doletješe i razorne rakete zapadnih proizvođača.
Prekrasna pripadnica ukrajinske vojske reče učenicima: „Prijeđite na level 'Mornarički dronovi'.“
Mornarički dronovi se poput morskih pasa ustreme na one koji su izlazili iz novonastaloga pakla i potope ih.
Isljednik reče: „Pokreni simulator.“
Eskadrile dronova poletješe u susret svima koji su krenuli pomoći mornaričkoj bazi.
Ukrajinski dronovi potukoše se u zraku s lovačkim zrakoplovima i borbenim helikopterima i zadržaše ih na velikoj udaljenosti.
Ruski piloti s nevjericom su gledali u manevre dojučerašnjih glupih dronova koje je umjetna inteligencija naoružala znanjem prikupljenim iz simulatora, a veteran Ruskoga zrakoplovstva, uz zvuke Čajkovskoga, savršeno je dirigirao nebeskim baletom svojih postrojbi, prebacujući ih s kraja na kraj pozornice.
Kad su doznali da su mornarička baza i sva njezina flota totalno uništene, povukoše se.
Kad je test u simulatoru završio ruski zrakoplovac iziđe iz njega i upita Isljednika: „Vjerujete li mi sada da se ne predstavljam lažno, nego svojim imenom i prezimenom?“
„Da. Sutra ćemo razgovarati.“
„Vodite ga“, reče onoj dvojici.
„Oprostite, gospodine Isljedniče, mogu li vas nešto zamoliti?“
„Reci.“
„Možete li ovima svojima reći da me ne vodaju naokolo kao medvjeda? Moja je ćelija udaljena od ovoga mjesta točno 75 koraka niz ovaj hodnik, pa zatim 25 koraka hodnikom lijevo točno do pred vrata. Ako već moram imati vreću na glavi da ne vidim vaše tajne, molim vas da barem ne podcjenjujete moju inteligenciju. Ja sam ipak veteran Zrakoplovstva Ruske Federacije i znam se orijentirati i zatvorenih očiju.“
„Dobro. Stavite mu vreću i vodite ga direktno. Dajte mu večeru.“
Profesor uđe u prostoriju iza jednosmjernoga zrcala.
„I? Što kažeš?“
„Odličan! Elvisu je trebalo četiri dana da shvati da ga vodate naokolo.
Slava Ukrajini.“
Jura Luzer