Treći predivan dan, večer

Predivan dan.

Veteran Ruskoga zrakoplovstva s gađenjem je pokušavao progutati malo hrane iz konzerve koje su mu dali njegovi spasitelji, dvojica prolupalih pripadnika Ruske armije.

U poluležećem položaju ispod spaljenoga oklopnoga transportera kroz uski procjep promatrao je kako podnevno sunce, teškom mukom, rastjeruje jutarnju maglu s kukuruzišta. Da mu je malo se prošetati i ugrijati na njemu.

Jeo je konzervu, a konzerva je jela njega.

Da je mogao zapaliti vatru i ugrijati ju na njoj, možda bi i bila jestiva, no ovako…

Želudac mu je odbijao primiti hranu, ali mozak je naređivao: „Energije nam treba. Probavi to.“

„Dobro je kad se poštuje lanac zapovijedanja i kad zapovijeda mozak“, pomisli pilot i strpa još jednu žlicu u usta.

Do njih je pod olupinu povjetarac donosio miris spaljenih olupina helikoptera i zrakoplova. Miris spaljene plastike, miris spaljene gume, miris spaljenoga goriva i ulja… I još neki teški miris koji mu je najviše izazivao gađenje.

„Što to smrdi?“, upita.

„Avijatičari.“

Pilotu krene krv u mozak. Ovaj ovdje prašinar koji se najmanje dva mjeseca nije niti okupao, a kamoli obrijao i živi tu u blatu tvrdi da avijatičari smrde.

„Ma koji avijatičari?!“

„Posade helikoptera i tvoj kolega. Koji bi drugi?“

Kroz sjećanje mu proleti da je već jednom osjetio taj miris. Kad je kraj svoje dače našao krepanu pticu.

Želudac mu se zgrči i odbije svako daljnje primanje hrane bez obzira na zapovijedi mozga.

Dok je tako u šoku ležao do ušiju mu dopre čudno zujanje.

„Što to zuji?“

„Muhe. Muhe su dobre. Muhe skraćuju smrad. Trebao si vidjeti kako je smrdjelo kad su pobili našu oklopnu kolonu. Muhe su nas spasile od smrada. Kad su se muhe razišle, razišli su se i dronovi. Tu i tamo bi gdje koji nadletio. I baš nam je bilo dobro. I onda ste ti i tvoj kolega odlučili sletjeti u naše kukuruzište. I za sobom dovukli i helikoptere i dronove. Sad se opet moramo dobro skrivati, ali kad se raziđu muhe, razići će se i dronovi. Nemaju oni tu što tražiti. Ovdje je i Bog rekao 'Laku noć.'“

Racionalni mozak zrakoplovnoga veterana Ruske avijacije počne racionalno analizirati situaciju:

Za njega više nitko ne zna. Da znaju, već bi poslali druge ekipe. Svi su ga otpisali.

Organizam mu još ima energije, ali za par dana i ona će u ovim uvjetima nestati.

Ako ostane ovdje dva tjedna, poludjet će kao i ova dvojica i onda mu nema spasa. Prije ili poslije pronaći će ih neka Baba Jaga i onda je gotov.

Pa onda bolje prije, nego poslije.

Kriomice, da ga ova dvojica ne vide, privuče svoje avijatičarsko odijelo i pregleda što mu je od opreme ostalo.

Iz džepa izvadi jednu čokoladu i ostavi ju sa strane, da ju kasnije nađu.

Naglo skoči, izvali ploču koja je skrivala ulaz i izleti iz rupe.

Potrči prema svojemu iskidanomu padobranu i s njega nožem isječe komad bijeloga platna.

Zaleti se do šumarka, tamo slomi kolac te na njega zaveže platno.

Trčeći što dalje od one dvojice zrakoplovni as mahao je bijelom zastavom.

Nije daleko stigao kad se pojavi Baba Jaga napravi oko njega krug i zaustavi se točno iznad njega.

Gledajući iznad sebe prvo ugleda bombu, pa dron, pa oblake, pa nebo po kojem je tako volio letjeti.

Oblik oblaka podsjeti ga na oblik lica njegove drage Babuške koja ga je kad je bio dijete učila moliti.

Godinama nije molio, ali sad mu riječi same počnu teći preko usana:

„Oče naš, koji jesi na nebesima …

Zdravo Marijo, milosti puna …

Moli za nas sada i na čas smrti naše“

Preko polja prema njemu se zalete dva dronvuka. Dojure do njega i zaustave se.

Metalni psi su kamerama buljili u njega i proučavali ga.

„ Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Aleluja!“

Iznad kamere na leđima su imali pričvršćene tri cijevi: Tanka – mitraljez, debela – bacač granata i treća kojoj nije mogao odrediti namjenu. Na njima ukrajinske oznake.

Pokaže kamerama svoju avijatičarsku značku i pomisli: „Valjda će oni s druge strane shvatiti da im pilot može puno vrijediti.“

Dronvuk se okrene, da mu glavom znak da ga slijedi i krene preko kukuruzišta. Zarobljenik krene za njim, a drugi dronvuk iza njih. Iznad njih letio je dron.

Prođu kukuruzište, provuku se kroz šikaru, krenu preko livade.

Iza njih doleti drugi dron i snimi situaciju. Ruski. Pilot ruskoga drona ugleda pilota kojega je dva dana uzaludno tražio, zarobljena, i odluči postupiti po naređenju: „Ne dopustiti da živ padne u ruke neprijatelja i oda povjerljive informacije.“ 

Krene u napad. Zadnji dronvuk zarotira se oko svoje osi, postavi u sjedeći položaj i opali iz treće cijevi.

Sačma raznese ruski dron, ko glinenoga goluba.

Prvi dronvuk ubrza i sve ih trkom dovede pred ukrajinske rovove. Uspori i provede zarobljenika kroz protupješačko minsko polje i spuste se u rov.

Iz pogleda ukrajinskih vojnika bilo je jasno vidljivo da neki baš i ne odobravaju uzimanje ratnih zarobljenika, ali svi su u sebi potajno razmišljali : „Ako mene zarobe, bilo bi dobro da me imaju za koga razmijeniti, a za ovoga avijatičara dobiti ćemo puno naših.“

Propuste zarobljenika i njegovu pratnju. Po njega dođe Vojna policija, pretrese ga, strpa u kombi i stavi mu platnenu vreću na glavu. Odvezoše ga i nakon duge vožnje utrpaše u neki podrum.

Kad su mu skinuli vreću s glave, promotri oko sebe. Bio je sam u ćeliji u kojoj je bio drveni krevet i WC školjka.

„Pa ovo je prava raskoš u odnosu na sinoć“, pomisli.

Profesor Informatike prilikom izlaska đaka iz učionice zaustavi jednoga:

„Dobra ti je bila ideja da na dronvuka montiramo i sačmaricu, a i pogodak ti je bio super. Čestitam!“

„Hvala, profesore. U igrici su mi uvijek išli na živce ti neprijateljski dronovi, a tako ih je bilo teško pogoditi mitraljezom ili bacačem granata. Sačmaricom to riješim u roku keks.“

Kad je učenik izišao profesor obavi kratak telefonski razgovor:

„Testiranje uspjelo. Odmah dajte u proizvodnju dronvuke s dodanim sačmaricama. Probna serija 1000 komada.

Slava Ukrajini!“

Jura Luzer