Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

Ministar i knjiga

Možda zvuči nevjerojatno, ali kolega Antun P. nikako nije imao sreće s ministarstvima. Osobito s onim za kulturu kamo spada i nesretna književnost. Ponešto su kriva njegova djela koja nisu podobna, nešto režimski čudnovati kljunaši koji sačinjavaju recentne žirije za bilo kakvu knjigu, a ponajviše duh koji ispuhuje sam ministar i hodnicima huji i vonja parfimiranoljevičarski trudbenički znalački, uvijek prisutni materijalističkomarksistički svjetonazor, dobrano ispunjen protivljenjem domoljublju. Ako još dospije neka knjiga u kojoj i Bog ima veliko slovo, onda piši kući propalo je. Nijemu savjest ostavili službenici uvaženih žirija u kućnom pritvoru, a ima i onih koji su komšijski predstavnici i neizostavno su u potpisu odbijenica za traženu pripomoć.

– Slušaj – govori mi Ante u kavani Dubrovnik – ja mislim da je u pitanju ne samo ovo što si naveo, nego i pohlepa samoga ministra. Pa kažu da ima udjela u raznim nakladama, tiskarama, otkupima slika i slično.
– Ma sve bi to bilo podnošljivo da ti nisi Ante! Omrznuto ime. Osim toga ti navalio da svjedočiš kako su književnici zrcalo jednog naroda i svjedodžba tradicije i suvremenosti. Njihova djela su ono po čemu narodi postoje ili ne postoje. Književnici su pozvani da odražavaju lik i bit svoga roda i u zrcalu njihova djela mora stajati samo istina. Pa sad, kad takvo stanovište ugledaju u tom Ministarstvu, njima se digne kosa na glavi. A što je sa slobodom, ludizmom, pornografijom, lažnim i slobodnomislećim maštovitim spisateljima koji po zakonu imaju ista prava, a k tome su i čitaniji od ovakve tvoje koncepcije?!
– Pa moram priznati da ima i značajnih znanstvenih djela koja ministarstvo malko potpomogne, ali takva najviše tiskaju razne ustanove. Najteže je objaviti eseje i polemike – vajkao se dalje Ante.
– Nego pođi sa mnom do Braće hrvatskoga zmaja. Tamo će biti i ministar pa možda bude prilike za razgovor.

Valja reći da su se u početku onoga zanosa 1990. nakon tiranije i straha osnovala, bolje reći obnovila, razna društva koja su zgasnula poslije „prisajedinjenja” 1918, a najviše 1945., bognassačuvao. Tako se moj prijatelj Ante, inače profesor u gimnaziji učlanio u obnovljeno Društvo srednjoškolskih profesora koje je prvotno osnovano još 1903. godine. Na čelo postavili umnu i kvalificiranu profesoricu, magistricu znanosti i poletno počeli radom. Ali treba bar jedna mala sobica s telefonom. Imamo dragovoljca koji će bez naknade sjediti 4 sata u toj našoj sobici i sređivati poslove Društva. Planovi golemih krila: obnavljamo časopis, organiziramo simpozije, održavamo predavanja, surađujemo s nekada bliskim državama i diskutiramo o udžbenicima, osobito onima iz povijesti. Trebate samo pročitati što sve piše u povijesnim udžbenicima Austrije i Mađarske! Da vam se kosa digne na glavi. Ali to je drugo pitanje.

I stali mi tražiti od službenih osoba tu malu sobicu s telefonom. Nije važno gdje ni s kim u hodniku. Tek toliko da može jedna osoba obavljati poslove. Gospodin kojega pozna cijela Hrvatska imao u rukama tu ovlast da odobri naš skromni zahtjev. Računali smo: toliki su dobili prostorije, neki i povelike, a imaju desetak članova. Dvije izblajhane ženske i pet crvenih s bijelim kokošjim pramenovima i eto ti nevladine udruge. Poslije su stručnjakinje za sve: hoćeš ginekologija, hoćeš stambeno pitanje, hoćeš usvojenje djece, hoćeš prava na abortuse do devetoga mjeseca... Nas je preko deset tisuća članova profesorskoga kadra u udruzi! Pa valjda će nas pogledati.

Osobito miljeništvo pokazala država za nevladine organizacije. A nama - odgoda. Pa znate nema sada, možda iskrsne, ima dosta prijava, neke su urgentne, i sve tako. Onda jednoga lijepoga dana kao da se pokazalo sunce: javlja dotični važni gospodin da smo dobili sobicu i neka gospođa magistrica dođe u njegovu kancelariju... oko jedanaest sati. Sva uzbuđena javlja nam da je stvar riješena i da će dobiti ključeve danas u jedanaest sati. I ode ona puna vjere i nade.
Unutra sjedi tajnica i pita što treba. Nakon recitiranja cijeloga slučaja, oglasi se začuđena tajnica:
– A, to mora da je zabuna. Gospodin nije ništa rekao o vašem dolasku, a ni ključeve nije spominjao. Otišao je na hitni sastanak u Banske dvore.

Stoji zaprepaštena predsjednica Društva srednjoškolskih profesora, ne zna što bi rekla. Premješta se s noge na nogu i na koncu pozdravlja i odlazi.
Ali, mili moji vjerni čitatelji, nije to bilo ništa! Ono što slijedi je tek nešto. Znate li koliko se puta ponovilo ovakvo obećanje i dolasci po ključeve? Sedamnaest puta! Nitko ne vjeruje? Nismo ni mi vjerovali dok se nije Društvo raspalo. Ni lipe ni sobice! Pa kome uopće trebaju takvi ambiciozni radnici? Profesori!

U tom međuvremenu čekanja na ključeve, priredio Ante P. lijepu zbirku pripovijedaka prema kronikama staroga Splita. Tiskar iz Bjelovara, umjetnik i sam književnik, opremio knjigu u baroknom stilu i umjetnu kožu, ma prava divot-knjiga. Znao je taj kolega da Društvo nema novaca pa dao po jeftinoj cijeni – tražio svega 10 000 kuna za tisak. Onda Društvo poslalo deset knjiga kako se tražilo u Ministarstvo, ali odgovora nije bilo. Šutnja. Knjiga nikako nije suvremenih sadržaja – sve se zbiva u davnim stoljećima. Dakle nema partizana i ustaša pa da se netko prepozna. Ali svejedno nema odgovora. Zato se Ante odlučio da pođemo u Zmajsku kulu gdje su upravo imali godišnju skupštinu. Budući da je ministar zaslužan član, bit će ondje pa možda se može razgovorom nekako iskamčiti tih 10 000 kuna.

Došli mi tamo i divimo se starinskom štihu koji je sačuvan prilikom uređenja. Stare grede, prozor iz vremena Dore Krupićeve, pred prozorom stoji sveti Juraj na konju i gazi zmaja. Divan ranojesenji dan i ugođaj davnih stoljeća kao iz Šenoine priče. Publika vrlo šarolika. Ali, pustimo sada tu temu. U prvom redu sjedi naš ministar i Ante jedva čeka da sve završi kako bi uspio porazgovarati onako ljudski s gospodinom. Zmajevi govore puni zahvalnosti za milijun kuna koliko su dobili i napominju da je najbolje da ne zna ljevica što je dala desnica. Ova šala dobro pada i svi se smješkaju.

– Oni su priznato marljivi i brinu za našu baštinu – šapće mi Ante.
– Znam, a poznam i prvoga Zmaja nakon obnove u novoj državi – odgovaram. – Bio mi je kao otac. Sačuvao je mnogo vrijednih artefakata kad se spašavalo blago iz Ozaljskoga muzeja krajem rata.
– Možda bi vrijedilo spomenuti njega u razgovoru? – pita zabrinuto Ante.

Došao i kraj izvješćima, pošlo se na druge točke dnevnoga reda. Neki članovi polako i diskretno prije reda ustali i pošli kao da moraju na ono tajno mjesto. Gledam kamo to odoše: odmah u sobicu koju smo upoznali pri ulazu punu divnih jestvina i mirisa. Šepire se po pladnjevima naresci, kiseli krastavčići i gljive, kobasice pečene i kuhane, domaći kruščići, kolači, štrukle. I neki odmah prionuli. Zmajski.
Mi smo pričekali do konca sjednice i vrlo nadobudno pošli prema ministru. On okružen gomilom odobravatelja smješka se i pruža ruke onima s kojima se nije stigao pozdraviti pri dolasku. Onako nizak, okrugao i nasmiješen učinio se kao dobričina iz Menzlovih filmova – isti dobri vojak Švejk.
Neka nada obuzela nas obojicu. Ma sigurno on ni ne zna što radi njegova komisija za potporu knjigama! To vam je, dragi moji, uvijek bila vjera naroda: ne zna Staljin što rade njegovi enkavedeovci! Nije znao ni Tito! Svi su veliki ljudi žrtve onih ispod sebe! Pojma nemaju kakve štetočine ih okružuju i sigurno bi dreknuli kad bi znali! Oni sami su poštenje i dobrota.

I tako korak po korak jer se gomila malo razišla, dopremo do gospodina ministra.
– Oprostite, gospodine ministre, ja sam Ante P. – predstavi se moj kolega. – Zamolio bih vas za trenutak. Član sam Društva srednjoškolskih profesora i imamo problem s novcima za tiskaru. Knjiga je povijesna i treba nam samo za tiskaru. Radi se o manjoj svoti od 10 000 kuna. Poslali smo uredno deset komada u Ministarstvo, ali nema odgovora, pa bismo vas zamolili...

Lice gospodina ministra pocrvenjelo, usta se malo iskrivila i stisnula kao kokošja guzica. Onda zlokobno pogleda kolegu i prošišti:
– Ja nemam nikakve veze s vašim knjigama! Uopće s knjigama!
Nastala neugodna situacija za obojicu. Ante najprije poniknuo pogledom i onda digao kapke pa kao iz topa:
– Pa to se i vidi na vama, gospodine ministre!

Sada se ovaj našao u nebranom grožđu i radi onih oko sebe ishitreno se nasmije:
– Pa šalio sam se! – Ali vidi se da je bijesan.
– Ali ja se nisam šalio! – odbrusi moj Ante P., okrene se te krene van.

Tako je završila prva ljubavna scena s ministrom. Prva i posljednja.

Izišli mi na Radićevu ulicu i ja ga tješim:
– Nemoj se sekirati. Naći će se i tih 10 000 tisuća kuna. Ako treba, skupit ćemo na godišnjoj skupštini.
– Čovječe, sram me kako se ponio prema meni! Osjećao sam se kao šlapa.
– Nemoj ti podcijeniti šlapu. Znaš onaj vic o Miki Špiljku? E, došao on kući i pita svoju drugaricu gdje su mu papuče. Ona odgovara da ih je bacila u smeće jer su se raspale. On se razbjesnio: pa kako si mogla?! Znaš li ti da su mi one maturalni rad!
– Lako je tebi zafrkavati se.
– Hajde, razvedri se. Da te osvježim nekim podatcima, odmah će ti biti lakše. Evo uzmi književnu enciklopediju. Koliki veliki su ostali tek kao bilješkica, ali zato važni listić kopiran na šapirografu u zanemarivoj količini - „Naprijed” – dobio 47 redaka! A što je to? Partijski glasnik CKKPH ustanovljen u selu Ponor!
Nasmijao se Ante i pita je li ja to zafrkavam.
– Ma kakvi! Sve ti je njihovo tako nekako – te osnovali se u šumi zvanoj Šikara, te imali važnoga druga iz sela Grabež, te sklopili s četnicima savez u selu Ba!!! A tek da znaš ono najvažnije: u toj istoj Književnoj enciklopediji nema natuknice hrvatski jezik! Ej, brale! Nema pa nema!

Našlo se nekako tih deset tisuća, objavila se naklada, raspalo se Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora, ostade nešto časopisa, zbornik o Ivanu Merzu i ta Antina knjiga. Nekad bilo, sad se spominjalo. A što su naši nekadašnji gospodari Austrijanci i Mađari napisali u svojim povijesnim udžbenicima o nama, potražite. I neka vam Bog pomogne dok čitate.

Nevenka Nekić