Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

Blaženi simpoziji

Kad se na oglasnoj ploči pojavila vijest da Savjet fakulteta organizira simpozij i to baš o njegovoj struci, srce mu je zalupalo snažno i veselo. Ta zna se: takvi se simpoziji održavaju u prekrasnim gradovima uz more. Najčešće su to Split, Dubrovnik, Pula, Rovinj, Korčula, Hvar i tome slični. Dogodi se i neko nepoznato malo gradsko središte u našoj slavnoj Zagori ili tome nalik, ali onda se ide u pohode i kušanje specijaliteta toga kraja gdje im dadu ugode svih vrsta, jer je sam dolazak tolikih mozgova u zabačeni beskraj, čast za one tamo, obične ljude. Ima i simpozija u inozemstvu. To su prave poslastice. Prvo ti je narasla znanstvena slava, drugo imaš još veću slobodu u tako udaljenom mjestu. Doma se ne bu nikaj doznalo.

Tim simpozijima nema se što prigovoriti: ideš sam, nije nikako pristojno povesti družicu, obvezan si održati svoj referatić ili malo veći referat koji je već objavljen u nekom uglednom svjetskom časopisu, a ti u brizi da to kolege nisu stigli pročitati, moraš ovdje iznijeti na svjetlo dana. Također nastojiš da te uvrste na početak radnoga dana kako bi ostatak, toga inače obveznoga dana, mogao slobodno iskoristiti. Večera je uvijek obilata i gargantuovski raznolika, vina dobra i probrana, oštra pića vonjaju na krajolik koji te i bez njih zanio. Pogodno je da se jave i kolegice srodnih struka. I uvijek se nađu. Neke su čak ljepuškaste, osim ako nisu zaista odane svom znanstvenom radu. On zna iz iskustva da takve imaju goleme zube, nose kratko ošišanu ravnu kosu i dugačke suknje. Ne znaš je li žensko ili muško. Ali, božemoj, ima prostora i izvan struke.

Ima, doduše, jedna neugodna mogućnost da se poneki znanstvenik zanese i počne čitati cijelu knjigu, ne baš cijelu, ali dovoljno da poremeti dnevni red. Sjeća se dr. Hertl da je jednom u takvom slučaju zaspao na stolcu i konačno pao na pod. Nije on ništa kriv. Pojelo se, popilo i bilo je toplo proljetno popodne. A ovaj razvezao pa nikada da stane. Uhvatili su dr. Hertla ispod ruke i izveli iz dvorane, kao - malo mu je pozlilo.

On, doktor Ljudevit Hertl specijalist je za takve međunarodne kongrese pa kao i neki kolege moli: daj nam bar jedan takav ove godine! Nije zgodno izgovarati ime onoga kome se moli, jer to je ipak fakultet koji je debelo premazan ideologijom što ga nije nikada napustila još od onih tvrdih kompart sistema. Sada su tobože druga vremena, ali ipak se nikada njihovom fakultetu nije ništa odbilo. I gradonačelnici koji su na vlasti kao i oni kamo se ide u jatima kao ptice selice, čini se da nekako uvijek nađu jaspre, kako se u tursko doba govorilo. Treba platiti hotel, prijevoz, prehranu, kavice u pauzama, koji gric uz njih i tako, nakupi se ako je jato stručnjaka poveće.

Najpogodnije vrijeme za takve simpozije ili kongrese je proljeće. Tada bademi cvatu, perunike prekriju tlo u nenastanjenim krajolicima, a gajevi dozivlju nimfe i satire.

Mnoge velikane spopadnu neodoljive čežnje da tih dana vide zidine Korčule, male gradiće Istre, predjele Baranje ili Mađarske, a ide se i dalje, dakako.

Ima mjesta gdje su hoteli opremljeni i toplim bazenima, a drugi se pak ističu dobrom hranom.

Doktor Hertl u najboljim je godinama: na pola puta između pedeset i šezdeset. Nije navukao ni trbušinu, zubi su uščuvani, a kosa je na glavi. Ima u pripremi novi znanstveni tekst na temu „O slobodi misli u dvadeset i prvom stoljeću”. Sa svim znanstvenim bilješkama kako se to i traži.

Sav se uzvrpoljio od sreće za nove vidike na tako dragom kongresu i nadahnuto govorio tih dana studentima citirajući pokojne članove Frankfurtske škole, njegove nezaboravne uzore.

Naravno, prijavio je na vrijeme svoje sudjelovanje na simpoziju koji se treba održati u Milanu u okviru organizacije s golemim nazivom Liberte... itd. To je sada neka mješavina nevladinih organizacija s izraženim sklonostima da budu titulirano sveučilište, visoko učilište ili baš znanstvena institucija. Nije važno za koju temu, oni su zainteresirani za slobodu svake vrste, osobito prema ekološkim i LGBT... itd. pitanjima. Ta riječ sloboda je toliko široka i neiscrpna da se možeš zagrcnuti od mogućnosti koje pruža dovitljivcima. Naš dr. Hertl je spreman upravo za taj duhovni prostor kao zapeta puška i o svojoj znanstvenoj akribiji misli sve najbolje. Konačno, bio je to u najavi već osamnaesti kongres takvoga sadržaja.

I tako u srijedu prije polaska na put svrati u tajništvo da provjeri je li sve u redu. Kad, ne lezi vraže, kaže tajnica, inače vrlo simpatična debeljuca Rika, da je došlo do nekih promjena jer je taj i taj tako naredio.

– Kakvih promjena? – pita dr. Hertl i neka slutnja poput crva u starom drvetu promigolji njegovim tijelom.

– Pa, gospon doktor Hertl, mjesto vas uzeli su gospodičnu mr. Jasminu, jer da imate slične radove, a ona još nije bila na nekom međunarodnom simpoziju.

U njemu plane pravednički gnjev i sav crven u licu nagne se preko stola te krikne gotovo neljudskim glasom:

– Ma koja Jasmina?

– Je, gospon doktor, znate koja, ove je godine na asistentskom mjestu kod dr...

– Pa kako to može biti! Ona nema ni jedan relevantan znanstveni rad! Nema ni doktorat! Pa to je međunarodni simpozij! Kakva će to slika biti tamo, kad ona zine, a također i njen engleski je vrlo problematičan!

Na sve to jadna je tajnica slijegala ramenima i pokazivala na pisani popis sudionika. Razbjesnio se dr. Hertl i zgrabio popis sa stola, a tajnica je zakasnila da ga u tome spriječi. Kao vihor izletio je iz tajništva i uputio se do onoga koji je odredio promjenu. Juri hodnicima praćen pogledima studenata i kolega kojih za vraga ima k'o nikada. Mislima mu uzavrelo prelijeću neki do sada bezazleni znakovi iz kojih se dalo naslutiti da je gospodična Jasmina nekako često kod dr. Vedrana J., njihovoga pročelnika katedre. Stigla je iz Sarajeva nema ni godina dana sa svojim magisterijem i lijepim oblim nogicama, a uskoga struka i bujnih grudi. Kad je tome dodao crvenkastu gomilu rudlave kose, nije ni čudo da su joj mnogi bili od pomoći u svakom trenutku, a osobito dr. Vedran J.

Sve mu to u letećim slikama juri u malom mozgu i pita se kako je mogao previdjeti tu njegovu čestu susretljivost prema Jasmini.

Energično zalupa na vrata kolegi koji u hijerarhiji stoji iznad njega. Zato i može odrediti tako nešto. Nije on stručniji od dr. Hertla, ali je malko stariji i ima u starim dubokim državnim podrumima jednu prednost – bio je u onoj uvenuloj partiji oveća zvjerka. Razlika u godinama je vrlo mala, ali stariji je dr. Vedran po niti koju su neki zvali „crvena nit”, liniji koja nikada nije umrla – imao je onu malu a moćnu crvenu knjižicu. Nije se, dakako, time hvalio kad su nagrnule one promjene i odjednom se raspala njegova partija. Odmah je knjižica nestala i kao mnogo puta u povijesti tražilo se dobro mjesto ili se nastojalo sačuvati ono dobro koje si imao. Jer otimača je bilo koliko ti srce želi. Kaos treba iskoristiti.

Pojavili se odnekud ljudi s doktoratima i gomilama knjiga koje su nastajale u tišini ušutkanih soba, za starim stolovima djedova i očeva, a nitko u znanstvenim krugovima nije htio da ih vidi i progovori o njima. Neka drhtava nakladnička kuća objavila bi djelo, a često i sam auktor u vlastitoj nakladi, ali potom – tajac. Nitko ni da pisne. Koncem stoljeća nisu toliko uhićivali za ovaj samozatajni rad, ali postojala je omerta o nepoćudnim djelima.

Kako je dr. Vedran imao dobru poziciju na svom fakultetu, bio glasan predvoditelj u krugovima koji su odlučivali onomad, tako je mudro zašutio u samom početku nove državnosti, a potom polako i tihano stao hvaliti vodstvo, ideju hrvatske države, strašne štete koje je hrvatski narod trpio stoljećima, stao gotovo naricati nad uništenim spomenicima drevne hrvatske kulture i uopće sudbine tako divnoga naroda. Postao domoljub, dapače. Tko bi ga sada mogao maknuti s takvoga važnog mjesta?! Osim toga ima suprugu koja je ravnateljica u jednoj srednjoj školi i zove se Dušanka. Ona je tamo odavno, ali sada nije zgoda da se njeno usaljeno tijelo miče – ta ona spada u nacionalnu manjinu! Njih se čuva kao oko u glavi, kao kap rose na dlanu. Dirati nekoga zbog nesposobnosti ili starih despotskih navika, odmah se prozove – govor mržnje. I tako ostade status quo ante bellum.

Pun razjarenosti energično zalupa dr. Hertl na vrata dr. Vedrana i bez odziva uleti u sobu. Ugleda kako dr. Vedran potanko izlaže nešto vrlo važno na blisko uho mr. Jasmine i ona drži ruku na njegovu ramenu. Nagnuta onako zamamno u svakom pogledu nježnim je glasićem odgovarala na neki upit dr. Vedrana s dugim A.

– Daaa...

– Oprostite što prekidam ovu nježnu scenu! – glas dr. Hertla bio je ironičan, ali nije prelazio granicu pristojnosti.

Odmah su se razdvojili, ali dr. Vedran nije se dao smesti.

– O, kolega, izvolite!

– Budite tako dobri pa mi odgovorite: tko je moje ime izbrisao s međunarodnoga simpozija?

– A, čujte, kolega, gotovo da nema jednoga na kojem niste bili, pa sad je možda red da i drugi idu ako su priložili prihvatljivu temu.

Posve mirno i gledajući Hertla u oči izgovori ovo pročelnik i nasmiješi se zagonetno. Dotle je dr. Hertl dršćućim rukama mahao popisom.

– A tko je taj koji me zamijenio na popisu?

– Pa evo, kolegica Jasmina. Mlada je, na mladosti svijet ostaje i dužni smo joj dati priliku da počne pravi znanstveni uspon. Osim toga, njen referat nije objavljen i to je dobar početak, bit će vrlo zanimljivo čuti njene nove misli. Takav je put u znanost, zar ne?

– Znači kolegica koja nema stručnu spremu kao ja, čiji referat nije viđen nego će tek biti kao neko iznenađenje na tom skupu u Milanu i njena mladost! Evo novih puteva u znanost! A tko treba garantirati da je taj referat na razini za međunarodni skup?!

– Ja sam ga prolistao i zaista se nalazi u tematskim okvirima simpozija...

– Znači mi koji smo prošli pravi znanstveni uspon radom i djelima što smo ih ispisali, trebamo se ukloniti mladosti koja nema iza sebe ni jednu knjigu!

Ovo je dr. Hertl gotovo kriknuo. Pocrvenio u licu približavao se stolu iza kojega je Jasmina uzmicala, a dr. Vedran ustao kao da je u obrani.

– A zašto se kolegica ne strpi dok ne postigne doktorat? Pa nitko još nije čuo ni o njezinom radu kojim je magistrirala!

– Ovo je već nedostojna provokacija! Ako vas zanima, možete ga pročitati.

I tu pročelnik pokaže na stol položenu tanku papirnu gomilicu od možda nepunih stotinjak listova. U fasciklu. Prozirnom.

Ovo je bilo previše. Dr. Hertl baci popis u zrak i poleti na vrata koja zalupi da se zid zatresao.

Opet projuri hodnicima i na vrata svoje sobe napiše na brzinu obavijest da danas otkazuje ispite i predavanja.

Obukavši kaput izleti iz zgrade Fakulteta i odluči malo prošetati. Treba smiriti živce i promisliti: kojom taktikom izbaciti ovoga favorita iz igre. Pravda je na njegovoj strani, ali vrag ju je davno odnio sobom. I prije ove države. Onda je vrijedila ta knjižica, nešto kao sveto pismo ispisano maocetungovski, a koju on nikada nije imao. Uvijek mu se gadilo pripadati jednoj jedinoj stranci. Ali taj favorit ili favoritkinja, ima elemente koji sigurno opijaju druga Vedrana – kosu, grudi, oble nogice. Tu je u igri puno više od običnoga natjecanja za sudjelovanje na međunarodnoj razini. A, jok! Mora smisliti nešto vrlo konkretno, a da pri tome ne izgleda kao pas koji cvili jer su mu vratima pričepili rep.

Dr. Hertl nije imao podlih namjera. Sve treba biti u granicama akademskih kanona. Onda mu je negdje na pola puta do kuće sinula malko bezobrazna ideja: a kako bi bilo da se malo dodvori kolegici i da ju pozove neka njegovim studentima održi predavanje koje će predstaviti na Milanskom simpoziju?! Siguran je da će se osramotiti.

Već sutradan naišao je kao slučajno u hodniku baš na nju. Jasmina je imala vrlo kratku suknju za kojom se studentska mladež ogledavala vrlo pomno. Mala i obla stražnjica gibala se kao da je posve naga, a oči gladnih mladunaca, budućih novinara ili možda profesora i drugih raznih zanimanja, jer ovaj je fakultet pružao svašta i koješta kao moguću struku, zastajkivale su čas na gornjem izazovno uzburkanom moru, čas na donjem bajnom nastavku.

– O, kolegice Jasmina, nadam se da ne zamjerate mom temperamentnom nastupu! Znate kako je to u struci. Nema tu ničega osobnoga. Dapače! Divim se Vašem napretku i trudu. Evo, u znak pomirenja nudim da mojim studentima Vi održite predavanje koje ste spremili za simpozij. Može i s pitanjima publike! Je li dogovoreno?

I tu je dr. Hertl uhvati pod ruku i natjera na usiljen smiješak koji je mogao značiti svašta, ali on je inzistirao još dva puta i konačno je pristala.

Nije Jasmina, bona ti, bila naivna i glupa. Osjetila je neku čudnu zamkovitu namjeru dragoga kolege, ali odbiti – bilo bi poniženje i znak da nije sposobna. Ta ako ne će ovdje pokazati znanje, kako će na međunarodnom kongresu? Jest da je dosta zanosila na bosanski i obilovala srbijanskim riječima kao i većina Sarajlija, osobito iz miješanih brakova srpsko-muslimanskih, a i njen je tata taman iza rata skinuo epolete od zlata one propale jugovine pa je i tu baštinila svoj jezik. Ali za sada joj nitko ne zamjera kad kaže npr. sveske, a ne bilježnice, separatisati umjesto odijeliti, bajat umjesto star i slično. Ima ona i brata, ali nije ni Dževad, ni Haso, ni Ilko, nego Uglješa. Bolan, kućeš ljepše! Govorio otac. To je čak i simpatično jer osobito turcizmi su sami po sebi komični, osobito u zagrebačkoj sredini, kao i oni dalmatinski. Recimo neki Dalmoš priprijeti: Muči! Dobićeš patakun! Ili kad nogati Dalmoš podrigne, on kaže: Pritovarija san štumik ili satra san kilo liganj! I svi se smiju. Ako podrigne zagrebački dečko, čuješ: Vidi svinju!

I tako je jedra Jasmina dobila sat vremena da pokaže svoje predavačke i ine vještine. Kad ju je dr. Hertl doveo pred svoje studente, nastao je takav muk pa onda gromki pljesak da je bilo posve jasno kako je plan gospona Hertla propao. Ma tko bi slušao o nekakvoj slobodi prema kanonima prošlih mrtvaca iz literature, o tome što Kant ili Feuerbach misle! Pored ovakve Venere! Kakav Botticelli! Svi su oni samo mrtvaci, a ona je život i san svakoga muškarca. Nalaktili se momci i đevojke pa pasu očima. A ispaše ima, ima brate, jašta!

Idući toga dana kući dr. Hertl odjednom zamijeti da se mladi ljube na klupama, da je propupao divlji kesten, da neke djevojke nalikuju njegovim davnim snovima i odjednom odluči da je star! A ni onaj Milano – nije to bogznakaj!

Nevenka Nekić