Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

bodljikave pripovijetke

San

E, sad, je li to bio san ili java, vidjet će se. Tu je riječ o nekom novom SNU, a vidjet ćemo kakvom. Pretjerano moraliziranje svjesnoga i savjesnoga čovjeka više nije u modi: bio je rat i mi ga nismo završili jer nismo našli svoje mrtve. Nevenka_Nekic_05Koga briga za naše mrtve? Samo one kojih se to tiče, njihova bol ne jenjava, a ostali – ha, dosadilo im to spominjanje.

Neki naivnjaci očekivali su da će velika pera pisati strašne romane za koje će se nakon prijevoda dodjeljivati ubogoj maloj zemljici Croatana čak i nagrade! Možda čak i Nobelove?!

Ma nemojte kasti! Upravo gledam na sajmovima knjiga što se piše i čita. Ako u tekstu nema tuđica iz angleštine – stejđ, of, bekgraund, poneka njujorška avenija ili londonski pab, piši kući propalo je. Ako nema prostačkih izraza, naziva za spolne radnje, slavnoga faka, psovki, bludničenja i afektacije svake vrste – ni to ne prolazi. Hajde kreni u kazalište: glumci se bacaju po podu, frfljaju riječi, psuju, bacaju boce na publiku... ima tu mašte kao nigdje. Ako se ne blati država Croatana, ako nije crna i uboga, glupa i lažljiva, kradljiva i primitivna – nemoj ni tiskati knjigu ni izvoditi predstavu. Nema ni publike ni kritičara. Najčešće – muk.

Ali, uvijek ima glupih naivaca koji se bace na pisanje pa čak i umnih knjiga za opće čitateljstvo. Navali auktor na čistoću zanosa k'o mutav na telefon, i dok iz golemih ekrana trešti Samo zabava, samo zabava!, neimar piše li piše pa čak nađe i nakladnika! Knjiga puna imena mrtvih filozofa, istaknutih građana propalih carstava, znanstvenika, ali sve uzalud. Čim se pojavi, nastaje opća šutnja. U modi su mlađahni kritičari koji pišu o mlađahnim auktorima, a kud je ovaj navalio?!

Naša priča dogodila se jednom učenom profesoru Eugenu i ratnom prijatelju Štefu koji se poslije rata bavio sitnim švercom uz svoj pekarski posao. Ima i toga, nađe se. Tko zna kako, ali Štef se dočepao nekog birca na Trešnjevki i tu se pojavljivao povremeno da ubere profit. Nije baš teklo potocima, ali i kapanje je ugodno. Nije imao pojma da će jednoga dana upravo tu sresti starog prijatelja koji kao samac uštedi ponešto na grijanju ako slobodno vrijeme provede u „Kanarskim otocima”, kako se ta špelunka zvala, i tu piše svoje filozofske priče.

Eugen nije vodio razgovore ni s konobarom koji je za šankom posluživao kave i oštra pića, a kad nema nikoga, onda se konobar usudi malko zabadati gospodina profesora.

– Gospon profesor, zakaj vi tu gubite vrijeme? Pa kaj bi vama bil problem biti na primjer umjetnik – instalator!? Ili menadžer za umjetnost. To se danas isplati. Svojim sam očima videl kak se na Jelačić placu vešaju tobož zmazane gaće svih vrsta i rekli su mi da se to zove instalacija! Pa onda imate konceptualnu umjetnost. Studiraš četiri godine i postigneš slavu tak da pred Umjetničkim paviljonom postaviš kup slame!

Eugen se zagleda rezignirano u daljinu i odvrati konobaru:

– Je, to su turobne stavke suvremene duhovne kaljuže. Isprazna pomama. Ali to nije umjetnost, to je bijeda duha i duše. To će proći i biti zaboravljeno jer laž i praznina nisu kreativni.

Mudri konobar odvrati kako se to isplati, jer kaj gosponu profesoru vrijede mozak i znanje. Kakva mu je plaća?

Takav se razgovor često vodio u raznim varijantama. Jednoga dana usred vreloga ljeta u „Kanarske otoke” bučno uleti Štef. On je postao novi šef ove luknje i dosta bahato obrati se konobaru:

– Kak se ti zoveš?

Konobaru se to učinilo nepristojno i odvrati:

– Koga to zanima, lepo prosim?!

– Tvoga gazdu, tolvaj jedan! – izdere se Štef.

– Onda prosim oproštenje, svaki čas neko novi je gazda. Kaj nije više onaj Zvancigprocent?

– Ne! Sad sam ja!

Potom se Štef okrene lokalu i ugleda Eugena kako sjedi za stolom i piše.

– Isusek! Pa to si ti, stari ratni druže! – i potom se zaleti do Eugena kojega je odavno zvao Genić pa ga junački stisne na prsa.

– Pa kaj ti tu u ovoj birtiji delaš? Ni vrag da opet pišeš o bitku?

I tu se razvije dijalog u kojem Štef kori Genića zakaj se on ne bavi nekim isplativim poslom.

– Pogleč mene. Sve sam si nadomestil ovim poslima izvan firme. Samo nađeš neku šprancu i evo ti toga Zvancigera kao šefa. Dobil je čak i neko odlikovanje! Moram se malo zanimati da mu čestitam. Ja ti za njega prevozim robu čak do Beča! Ali najvažnije je da ne znam kaj vozim!

Naglo se začuje Štefov mobitel melodijom U boj, u boj! Štef skoči i vrlo podanički odvrati pozivatelju kako zna da su oni dobili odlikovanje, samo ne zna... Obraća se šefu majestetskim pluralom kako su nekada na selu govorili iz poštovanja ocu i majci, a sve potječe od davnih obraćanja carskim i kraljevskim veličinama.

– Aaaa, dva prekrižena ... gaaača... pa čestitam, a ne? Dva mača!!! Pa naravno, to vama i paše, gospon Zvanciger! Ma zaslužili ste i četiri mača!

Cijelo to vrijeme hoda amo-tamo i čeprka uho pa ono što nađe, svrdla u kuglicu i frkne na pod. Konačno pada dogovor Štefa i nevidljivoga dobitnika odlikovanja da se nađu u osam sati kod gospodara.

Štef se od rata ugojio, dobio trbuh, malo raskrečene noge, znoji se oko zadebljaloga vrata. Obriše lice rupčićem i okreće se Eugenu:

– Znači ti opet o tome filozofskome bitku za koji ni'ko ne zna kaj je to!

Tada zazvoni Eugenov mobitel i on se javi pozdravom gospodični Eli. Da, ostaje isto, može doći sutra u 17 sati. Sve to izgovara Eugen smireno i jednostavno, ali Štef škilji na njega šeretski kao da hoće reći: vidi ti razvratnika! Sutra u pet.

– Pa kaj je to? Stari lisac – sutra u pet!

– Ma ništa, to je za instrukcije iz latinskoga.

– Pa kolko zbereš po satu?

– A čuj, cijena je takva – 80 kuna.

Na to se Štef uhvati za srce i patetično klikne kako je to ludilo i kako on ne bi za to ni minutu potrošio. Potom ga stane grditi i nadijevati mu bedasta imena, sve u dobrohotnosti i zgražanju.

– Dobro, zakaj si ti išel na fakultet? Pogleč da imaš zrolane stare štrumfe! – i tu Štef zaviri ispod stola.

I taman se u žaru ove diskusije otvore vrata i uđu dvije žene u birc.

Pokazalo se da je jedna Štefova supruga, a druga njena prijateljica. Štef je malo ishitreno uskliknuo:

– Jezuš, kakvo iznenađenje! Lepe moje puce. – Potom je skočio sa stolice i najprije zagrlio i izljubio svoju Mici, a onda i njenu prijateljicu Aju, čije ime je bilo Marica, ali to je tak prosto da ga je spremenila u Ajica. Dugo ju je hvalio i grlio, svakako duže od pristojnosti.

– Kak ste znale da bum baš tu? Bile ste u kupovini? Dragi moj Genić, ovo je moja Mici, a ova njena prijateljica Aja! – pri tom prikliješti Aju k sebi pa ih počne posjedati za spojene stoliće i naručivati sokove i kavu.

Bile su sušta suprotnost: Mici je bila kratkonoga i bucmasta posvuda, a Aja u kratkoj suknjici dugonoga i vitka, s golemom kosom puštenom do pasa. Jarko namazana Aja dijelila je savjete Mici dok su odlagale gomilu vrećica na dodani stolac.

– Lepo ti velim da kupiš najskuplju klajdu i onda nakon kaj ju jemput nosiš, hitiš u smeće.

– Ma Aja, to je greh, kaj bi mi rekal Štef?

– Onda ju nemoj hititi, pošalji u Crveni križ! A možeš i u Afriku prek Caritasa!

– Pa to sam naredila, to s Afrikom i lani sam donesla cipele i neke klajde u Crveni križ. I znaš kaj su mi rekli – da tam niko ne nosi takve štikle, dekoltirane široke klajde ni zimski kaput s krznom! Eto – hoćeš narediti dobro delo, a onda ovak završiš!

I srkne malo soka pridržavajući kišobrančić i ližući šećer s ruba čaše.

Sada svi sjede zajedno, a konobar se rastapa od umiljavanja novom gazdi. Ajica sjedi do Štefa i on joj predlaže da komadiće leda stavlja u njen dekolte bujnih obima. Ona se malo buni, a malo ne. Mici gleda oštrim pogledom kako njen Štef posluje oko Ajinih bujnih grudi. Onda ga naglo udari po prstima. On se nasmije i obrati Geniću:

– Jesi videl kak je moja Mici lavica!

Potom osjeti potrebu da obavijesti obje dame tko je ovaj gospon profesor.

Iznese sve njegove ratničke preuveličane vrline, potom njegov um koji neprestano piše o bitku, koji on sam, Štef, ne razumije. Ali to je nešto vrlo pametno.

– I tak on furt o tome piše, a kladim se da nema za pošteni ajncug!

Ponovno usred žustroga razgovora zazvoni Štefu jedan od ona tri mobitela koja je stavio na stol. On se javi jednim dosta arogantnim: Alo! Ali kad začuje sugovornika, ponizno se raspekmezi:

– Aaa, vi ste gospon Mirko! Ma kak ja ne bi poznal vaš glas! On se daleko čuje, cela zemlj... daaa jesam, razgovaral sam, ali taj Belgijanac, ak se tak more zvati jedan Jovo, obećal je. Samo ja moram nekaj njegovo prevesti u Beč! To bu do sutra navečer. Naravno, pa znam ja, sve u diskreciti! Kaj velite: da bu to u mrtvačkom sanduku?! Dobro, ne bum niš spitaval, al kak bu carina? A to je već kakti zbavljeno! Dobro... ma znam – Jegerštrase 7. Bez brige! Doviđenja! Poštovanje!

Potom Štef naglasi svima da mora olakšati kokota i poleti u WC. Nakon izlaska, prišao je stolu i zamolio Genića da njih dvojica sjednu za udaljeni stol. Mora mu nešto važno reći. I tako započne ispovijed koja se podosta razlikovala od napuhanih istupa u razgovorima mobitelima.

– Čuj, Genić, samo tebi bum sve povedal. – I tu se sagne do Genićeva uha i šaptom ispriča svoje muke.

– Ne bi ti veroval kaj se sve mota. Pazi, kad sam zadnji put išel u taj Beč, zaustavili su me na carini. Ali ni to nije bilo najgorje, mene ti je pratil neki žuti auto i svojim sam očima videl da je pretovaril iz moga kombija onu robu za tu prokletu Jegerštrase 7. A sada sam doznal da nam prisluškuju telefone – majku im picekovu! Sad sam čul da je ona Tara Fidermanka, fest zrihtana kaj me dočekuje tam, neka od policije! I nije nikakva Tara nego Rada! Ak ona progovori, a dobiva više neg ja, onda bu pukla ne puška, neg top. Sad, nemrem odbiti toga mrtvačkoga sanduka, dobil bum par jezerač eurčeka! To ni za hititi! Ali počel me hvatati strah. Ne znam jesi čul kak su nestali ona dva tajkuna Novaković i Mikulčić. Jednostavno ih nema. Veliju srce! Ma kakvo srce – jučer žure sim-tam, a danas srce! Kamion je njih, a ne srce!

Još ga je priupitao zna li Genić nešto o dubokoj državi, o vlasnicima nekih tvrtki i koji su to nepoznati klateži čija imena su tajna, a svaki dan neki takav kupi tvornicu, marinu, zemlju s kokodakalištem i čitave otoke!? Ha?

Kako Eugen nije bio upućen na sva ta područja duboke države, pa čak ni plitke, osim onoga što svi čitaju i dnevnom tisku, nije puno pomogao Štefu. Ali ovaj je u svom zanosu što je sreo svoga ratnoga druga i finoga profesora, odmah pozvao da se Genić obvezno nađe na večeri u kući koju su on i njegova Mici sagradili na putu za Svetu Nedelju. Sve će biti ajnc-a: zec našpikan špekom i češnjakom, popapren i uronjem u pajc, razne salate i pašteta od divljači, knedle, pijača, kolači koje njegova Mici peče fantastično.

Za to vrijeme su dvije prijateljice isprobavale veličine i kvalitetu kupljenih haljina i ostale robe, divile se jedna drugoj i kidale papire s cijenama.

Kako je prošla večera, nije nam poznato, ali nakon nje dobio je Eugen poziv za talk-show u emisiji na TV, koju je emisiju vodio poznati polupismeni nabrijani mladac poznat po preziru prema hrvatskim vrijednostima. Stotine emisija punih neistina protutnjale su pod njegovim vodstvom i Eugen je najprije pomislio da ne ide. Onda je zazvonio telefon i na veliko iznenađenje Eugen je čuo Štefov glas:

– Stari moj Genić, evo vidiš kak je dobro imati neku vezu. Pozvali su tebe kakti branitelja, a mene kakti aktivnoga maloga poduzetnika da im sve ispripovedam kak sam uspel i tak dalje.

– Ali kako sam ja u tome svemu? Tko je mene pozvao?

– Pa ja sam sve organiziral, Genić, pital je gospon Mirko koga da se predstavi, a ja sam slučajno tam odmah predložil tebe. Ak ti nisi pravi branitelj kaj nikaj ni štel neg samo slobodnu Hrvatsku, onda ne znam ko je?!

– Ali ja ne želim nastupiti u takvoj emisiji kod takvoga voditelja!

– Nego buš pustil neke lažljivce kaj puške nisu videli! Kaj god!

Nakon kratke šutnje Genić konačno promrmlja da će doći.

Eugenu je to bilo prvi put da nastupa u nekoj javnoj emisiji. Na ulazu u TV pokazao je svoju osobnu iskaznicu i čekao da netko dođe po njega.

Nakon hodanja u pratnji mladoga čovjeka kroz zamršene hodnike zgradurine TV, ušli su u dvoranu koja se već uređena smiješila voditeljevim licem. Ulickan na pomodni način, malko izbijeljene kose s jedne strane, s pirsingom na lijevom uhu, držao je u ruci neki fascikl i povremeno bacao pogled u njegov sadržaj.

Usiljenim ljubaznim stiskom ruke pokazao je Eugenu mjesto gdje sjedi i onda se posvetio sljedećim gostima. Ulazili su redom Eugenu nepoznati ljudi: najprije neki Velimir Sapunica, potom gospođa Damira Muvahra, pa Štef.

Gospodin Sapunica bio je koloristički izvrsno skockan: elegantna boja odijela u tonu bizamca, košulja diskretno zatamnjena i kravata kao najtamniji reprezentant pomnog odijevanja. Gospođa Muvahra se isticala jarkocrvenom kratko odrezanom kosom s obveznim šiškama. U relativno kratkoj suknjici za njene godine, ipak je prekrižila nogu preko noge.

Štef je ulazeći digao viku oduševljenja kad je ugledao Genića i zagrlio ga od srca. To je malo zasmetalo voditelju i samo je zakolutao očima. Štef se potrudio da odjeća bude usklađena u tonskim valerima, ali sve je bilo nekako mljackavo jer je odabrao svijetlu ljubičastu boju.

Eugen je odjenuo obični rebrasti sako i sviter umjesto košulje. Tako je djelovao udaljen od nazočnih. Uoči početka emisije Štef je ustao i prišao Geniću te mu šapnuo u uho:

– Čuj, ovaj Sapunica ti je ukratko malo zatvor - malo Sabor! Tak da znaš.

Voditelj ga zamoli da se vrati na svoje mjesto i odmah započne emisiju najavom:

– Dragi gledatelji, večeras govorimo o temi demokratskog idealizma i apsolutne slobode. Najprije ćemo predstaviti sudionike večerašnje emisije. Dame imaju prednost. Recite, doktorice Muvahra, koja je vaša struka?

Doktorica odgovara jakim bosanskim akcentom:

– Moja je struka psihologija, a područje moje specijalnosti i doktorata obuhvaća selektivno kao recipijent permanentnog mutiranja unutar simplificiranog idioma sintakse polimorfnoga, uglavnom bazirano na statistici.

U taj trenutak Štef upada bez pitanja i zaprepašteno se pita koji je to jezik. Najprije se voditelj obrecava na njega uvodeći ga u kulturu govora i prijeteći mu pomalo da ne može smetati sudionicima. Štef poslušno promuca ispriku, ali od nervoze izvuče iz džepa češljić i počne se češljati. To je zaista bilo previše i potpuno ešofirani voditelj upita ga zna li gdje se nalazi. Štef je dovoljno inteligentan da osjeća cinizam pa odgovori istim tonom kao ispriku – prosim lepo – i spremi češalj.

– Nastavljamo emisiju i molimo gospodina Sapunicu da nam predstavi svoj stranački pogled na današnju temu!

Sapunica najprije popravlja kravatu i zakopčava sako pa se onda oglasi dubljim glasom:

– Moja stranka je Stranka apsolutnoga napretka, kraće SAN. Ona je najsuvremeniji izraz inkluzivnoga karaktera koja komunicira sa svim elementima društva, osobito s onima neshvaćenoga manjinskog diskriminiranoga anglomerata. Bitna je komunikacija i izostanak subordinacije. To je put u apsolutnu slobodu.

Voditelj je očito zadovoljan. Krasan primjer pristojnoga gosta. Obraća se potom Eugenu i zamoli da se predstavi.

– Pa vrlo kratko: profesor filozofije. Nego, imam pitanje za gospodina Sapunicu. Bitna mu je komunikacija i nema subordinacije, a vodi u apsolutnu slobodu. Tko može biti apsolutno slobodan a da ne bude na štetu ili u suprotnosti nekom drugom?

Kao da je uvrijeđen Sapunica se vraća na ono manjinsko i diskriminirano koje u cijelom svijetu ima sva prava, a kod nas ga ponižavaju i čak kamenuju. Njegova stranka je protiv primitivizma i diskriminacije.

Uto se javlja Štef koji odmah konstatira da je riječ o onima gejovima i homićima? O tome se radi! Klikće on kao da je otkrio čudesnu živinu. I nastaje galama jer svi govore u isti glas, a Eugen se uspije ubaciti u trenu tišine i upita:

– A što je s djecom, koja su njihova prava?

Kao za jarca zazvoni mobitel i svi užasnuti gledaju Štefa koji traga za pravim mobitelom jer ima tri. Ugasi konačno nesretno glasilo, a javi se doktorica Muvahra:

– Ako mi dopustite, ja se uopšte ne čudim ovom ponašanju. To je vrhunski primitivizam, tako se desnica javlja – nacionalistički, ognjištarski, nije ih dotakla urbana kultura!

Taman kad je trebalo nastaviti emisiju, javlja se voditelju netko s porukom da je automobil metalik-srebrni BMW zakrčio izlaz i mole da se vlasnik javi. Odmah uljudno uzbuđen skače gospodin Sapunica i ispričava se te pruža ključeve voditelju da ih pošalje kako bi pomaknuli auto.

Štef nije mogao šutjeti i glasno je komentirao da je to prava stranka inkluzive i komunikacije kad imaju takve aute! Ali ni voditelj nije ostao dužan Štefu. Javio se pametnom latinskom izrekom ne sluteći da nije točna jer nikada nije ni učio latinski. Tako njegov upad pobudi još veću galamu.

– Molim da se suzdržimo od osobnih injektiva. Lapsus manucius!

– Mislili ste invektiva? O latinskom ne ćemo ništa! – dobaci Eugen.

– Pustimo te sitnice, ovdje se radi o pitanju demokracije i slobode. Molim gospodina Sapunicu da nam iznese svoj iza vi pogled, on je ipak zastupnik u Saboru – ponada se voditelj dobrom nastavku emisije.

Ni Eugen nije izdržao:

– Što vam je to „iza vi“? – Ali voditelj nije stigao odgovoriti jer se razjareni Štef javio glasno i jasno:

– Ma kaj bi on bio bolji od našega Eugena? Kakav zastupnik? Kak vas nije sram zvati ga u emisiju, a znate da se šeta u zatvor i van?! A poglečte Genića – ratnik, dragovoljac, radi svoj posal u struki, za malu plaću a profesor filozofije!!! I sada ovaj vlasnik srebrnoga BMW -jca kakav je on predstavnik naroda? Kaj je on to delal u životu da ima tri auta osim ovoga kućnoga ljubimca? I ko je opće čul da je taj gospon ikada komuniciral u tom Saboru?

I kod riječi komuniciral Štef se okrene Geniću da provjeri je li dobro rekao.

Voditelju je po tko zna koji put pao čuperak mondiš kose na oči i on ga zabacuje afektiranim pokretom, te se već uzrujan obraća prema velikom platnu na kojem se pojavljuju komentari gledatelja. Gosti razgovaraju jedan s drugim i opća gungula zaustavljena je usred emisije početkom odjavne špice. Konačno se voditelj snalazi i nakon što je pročitao nekoliko komentara gledatelja, odjavljuje emisiju.

Kakav je bio daljnji život Štefa i Eugena, čini se da je lako naslutiti. Ali varate se, dragi moji čitatelji. Vrag ne spava. Uvalio se Štef u neku makinaciju i onako naivan skoro završio u buturi, kako je nazivao zatvor. Srećom su bili umiješani visokopozicionirani lavovi, mladi lavovi, pa se našao spas i za Štefa, maloga pripuza. Da ga ne vuku na luksuznim cipelama, gospon Mirko nekako ga je otresao i bacio u beznačajnost. Srećom.

A naš Eugen ili Genić i dalje propovijeda svojim gimnazijalcima kako su Platon i Aristotel hodajući u maniri peripatetika razglabali o ljudskoj naravi. Uvijek na koncu sata dodaje: Morate poći u Atenu. Tamo je već onda sve rečeno.

Nevenka Nekić

 

Uto, 20-02-2024, 23:41:13

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.