U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Dora Pejačević

U našoj Enciklopediji iz 1969. Dora Pejačević ne postoji. U vrlo kratkim bilješkama o tri Pejačevića – Franji Ksaveru, Ladislavu i Teodoru, o posljednjem s puno netočnosti pa čak i zloće, jer činjenice su posve suprotne, nema o Dori ni spomena.

Nakon njene smrti glazbena su joj djela izvodili sporadično i to u Osijeku 1925. te opet 1926. godine. Potom se njena djela pojavljuju na repertoireu u Zagrebu 1928. prigodom proslave 25. obljetnice rada Vaclava Humla, da bi i to zamrlo. Tek se o njoj nešto piše nakon 1932. u Jutarnjem listu i Zvuku i spominje se kozmopolitski karakter njenih kompozicija. Napisom o životu kompozitorice Dore Pejačević javit će se u Almanahu Društva hrvatskih književnica Ivana Fischer godine 1938. Kao temu diplomskoga rada na Zagrebačkoj muzičkoj akademiji dvije studentice obradile su Doru i njene kompozicije. Bilo je to 1955. i 1977.

Maksimilijan Vanka Dora Pejacevic

Maksimilijan Vanka: Portret Dore Pejačević

U prvom izdanju Muzičke enciklopedije u nas 1963. godine Dori je posvećeno vrlo malo prostora. Kasnije prigodom 50. obljetnice njene smrti sjetili su se Dore 1973. godine kad je u Hrvatskom glazbenom zavodu održan koncert njenih komornih i vokalnih djela.

Od tada se češće nižu koncerti i napisi o našoj velikoj Dori. Činjenica je da su se Našice sjetile 1996. dati Dori ulicu. Godine 1985. Jagoda Martinčević objavila je feljton u Vjesniku posvećen Dori Pejačević u povodu 100. obljetnice njena rođenja.

Neka nam stoga bude dopušteno započeti s pomalo legendarnim podrijetlom obitelji Pejačević, zaći u teško provjerljivu i do danas slabo istraženu prošlost te potom doći do naših dana.

***

Bosanski je kralj Dabiša (1391.-1396.) imao tri sina: Vladislava, Vuka i Parčiju. Vladislav i Vuk bili su praroditelji Kneževića u Bosni. Moćni velikaši upleli su se u urotu protiv kralja Tvrtka te bili utamničeni. Parčija pak iza 1357. pobjegne u Bugarsku i na rijeci Skitu, pritoku Dunava, sagradi grad Kneze. On je praotac Parčevića od roda Kneževića.

Dalje se priča i događaji poklapaju: 1388. godine sultan je Murat I. porazio bugarskoga cara Šišmana, a 1389. Srbe i ostalu vojsku bosanskih velikaša na Kosovu polju, te je Bugarska postala turski „vilajet“. Tako je obitelj Parčevića izgubila posjede i djedovinu te se bijegom spašava i stiže u gradić Ciprovac. Tu se nasele u dolini rijeke Ogust. Sudjeluju nadalje u borbama protiv Turaka, prvi puta dolaze u Ugarsku i priključuju se caru Sigismundu. Ponovno se vraćaju u Bugarsku i u 15. stoljeću jedan od njih uzima ime prema gradu Pejačevu. Bio je to Dmitar Pejačević.

Ta loza seli 1689. godine u Južnu Ugarsku, stižu u Pečuh i Beč, zatim u Osijek te kupuju kuću u Tvrđi. Još i danas se zna koja je to kuća u osječkoj Tvrđi. Uz kuću su kupili i imanje izvan grada, lance plodne zemlje. Tu se spominje gospodar Marko Pejačević koji je pokopan u osječkoj Franjevačkoj crkvi. Tada su još bili baruni.

Obitelj se istakla u ratovima za austrijsko nasljeđe protiv Francuza i Španjolaca i to na talijanskom tlu 1746. godine. Bila je to bitka kod Piacenze i Gvastale. Za te zasluge Josip II. Pejačević dobio je 22. srpnja 1772. godine od Marije Terezije grofovski naslov: grof Virovitički.

Isti taj Josip, još kao barun, kupio je našički posjed 1732. godine.

Prvi puta je barunski grb obitelji Pejačević objavljen u knjizi:

„Neues Adeliches Wappenwerk“, II. sv., Nürnberg, 1809. pod imenom Parchevich auch Pejacsevich (iz kuće) Knezevich.

U barunskom grbu stajao je srcoliki crveni štit na hrvatskom polju crveno-bijelih kvadrata, plašt s obje strane bio je crven-bijeli (srebrni) i plavi. S lijeve strane stoji mađarski „herold“, a desno austrijski „herold“. Herold je u srednjovjekovnoj latinštini glasnik, vladarev glasonoša, a bio je i dvorski meštar ceremonija koji je ujedno vodio rodoslovne knjige i registar grbova, te na principima heraldike, oblikovao grbove novim plemićima.

Ovaj se grb pojavljuje i u knjizi Ivana Kukuljevića Sakcinskog: „Gerbovi porodicah hervatskih“, 1863. godine. Također ćemo ga naći i u drugim stručnim knjigama: Ivana Bojničića: „Der Adel von Kroatien und Slavonien“, Nürnberg, 1899.; u knjizi Julijusa Pejačevića: „Forschung über die Familie der Grafen Pejacsevich“, Beč, 1876.

Također su njihovi grbovi sačuvani na pečatima u Arhivu Hrvatske, Virovitičkom muzeju u zbirci Pejačević i drugdje.

Obitelj je dakle uznesena na grofovski feudalni položaj, a imanja je ili kupila ili dobila za zasluge. Tako se u vrijeme osamnaestoga stoljeća spominju ova imanja: dvorac i zemlja u Virovitici, kao i grobnica; dvorac u Retfali (Osijek), Oedenburgu, Zombi, Kerestincu i Rumi. Posjedi su također uz ove dvorce bili: Našice, Orahovica, Kutjevo i Mitrovica.

Takva je obitelj dala mnoge zaslužnike u hrvatskoj povijesti, pa i Doru, jedinu kompozitoricu svoga vremena u tadašnjoj Monarhiji.

Dvorac obitelji Pejacevic u Nasicama

Dvorac obitelji Pejačević u Našicama

Dorin otac Teodor rođen je u Našicama 1855. godine. Naslijedio je imanje Našice, Zombu u Ugarskoj i manji posjed u Srijemu. Našičko imanje imalo je 56 000 jutara i 10 pustara, vrijedno 20 milijuna kruna.

Teodor Pejačević oženio se 22. siječnja 1881. godine u Budimpešti barunicom Elizabetom Vay de Vaya. Teodor je postao 1884. Vitezom malteškoga reda, od 1886. do 1901. obnašao je dužnost velikoga župana virovitičke županije, a od 1883. i grada Zemuna. Bio je zastupnikom u Našičkom kotaru i na zajedničkom saboru Ugarsko-hrvatskom 1903. postao je banom.

Kao ban zalagao se za provedbu Nagodbe hrvatsko-mađarske, inzistirao da se provode članci o hrvatskom službenom jeziku, financijalnoj podjeli novca, ublažavao nemile sukobe i otvarao kadgod je mogao vrata domaćim sinovima. Surađivao je s Hrvatsko-srpskom koalicijom, iako je pripadao Mađarskoj stranci, te ga je ista Koalicija kao saborska većina kasnije kandidirala za ministra Hrvatske u zajedničkom Saboru 1913. godine. U vrijeme svoga banovanja pustio je iz zatvora opozicijske i socijalističke vođe i ublažio cenzuru tiska.

Sišao je s vlasti zbog afere jer je dao skinuti mađarske natpise sa zgrada državne željeznice 1908. godine. Dakle, pokazao je rodoljubnu crtu svoga značaja. Zamijenio ga je ban S. Rakodzay.

Ban i otac Dorin Teodor Pejačević umro je u Beču 1928. godine nakon još jedne državne službe.

***

U braku s groficom Elizabetom, zvanom Lilla, rođeno je petero djece: sin Marko, koji je bio nasljednik našičkog imanja, živio do 1923. i imao desetero djece; drugi sin Elemer koji je rano umro; Teodora-Dora, kasnije slavna kompozitorica; kćerka Lilla koja je rano umrla i Gabrijela o kojoj se do sada nije puno pisalo.

Listajući literaturu o Dori uočljiva je dilema: neki biografi navode da je rođena u Našicama, drugi tvrde da se rođenje zbilo u Budimpešti, ali se zna točan datum: 10. rujna 1885. godine. Datum njene smrti je također poznat – München, 5. ožujka 1923. godine.

Kasnije su njeni posmrtni ostatci prevezeni u Našice gdje i danas počiva, ali izvan grobnice grofova Pejačevića.

Dvorci slavonske aristokracije izgrađeni su poslije odlaska Turaka u 18. stoljeću. U golemom prostranstvu žitnih polja, nekada bujnih hrastovih šuma i sočnih pašnjaka, kasnobarokni i klasicistički obrisi dvorova izmijenili su panorame i u njih su se naselili novi plemići, obrazovana gospoda.

Teodor i Lilla Pejacevic

Teodor i Lilla Pejačević, roditelji skladateljice, kao mladi par

Našice su malo trgovište lijepo uzdignuto na brijegu gdje se sagradio i dvorac koji danas predstavlja najljepšu građevinu u tom dijelu Slavonije. Izgradila ga je virovitička loza Pejačevića i uskoro su Našice postale njeno omiljeno boravište. Dvor je postao središte ne samo velikoga imanja i lijepe ergele konja, nego i umjetničkih zbivanja. Njegovala se glazbena i dramska umjetnost kroz generacije. Činjenica je da su Pejačevići bili moćniji u muškom potomstvu, ali su ženidbama oplemenjivali krv i upravo tome duguju smisao za umjetnost. Već u tridesetim godinama 19. stoljeća na dvoru u Našicama postojala je amaterska družina našičkih diletanata koji su izvodili tada popularna djela, a na pozornici su glumili i muški članovi obitelji Pejačević. Tako je ostalo zapamćeno da je grof Ladislav Pejačević u mladim godinama nadmašio svoje glumačke družinare. Jesu li ugledniji Našičani prisustvovali tim priredbama? Vjerojatno.

Ipak, najpoznatije umjetničko glazbeno ime pojavljuje se tek dolaskom grofice Lille, Dorine majke.

Lilla je bila rođena 1860. kao četvrto dijete svojevremenog potpredsjednika Mađarskog plemićkog doma Bele baruna Vay de Vaya i njegove žene Sofije, rođene grofice Teleki, u Also-Zsolcza, u županiji Borsod. Bile su to dvije stare i slavne mađarske obitelji koje su dale mnoge zaslužnike u povijesti. Pravo ime Elizabet, Erzsebet, ubrzo je promijenjeno u Lilla, zbog izrazito ljubičastih očiju, a njena ljepota pročula se po kraljevstvu. Tako i danas jedno poznato kupališno mjesto u sjeveroistočnoj Mađarskoj po njoj nosi naziv Lilla-fured.

Djevočjica je Lilla rasla u otmjenoj sredini i u njenu izobrazbu spadalo je i glazbeno podučavanje. Vjerojatno je dobro glazbeno obrazovanje dobila u Budimpešti. Vidjelo se da Lilla ima veliki glazbeni dar koji se kultivirao i razvijao. Njen glas bio je školovan i plijenio ljepotom i snagom.

Udala se 1881. za Teodora Pejačevića i kao mlada ljepotica stigla u Našice te se od toga doba može pratiti cijeli njen život.

U javnosti se pojavila 1886. u Osijeku prigodom ustoličenja njena supruga za velikoga župana županije virovitičke i slobodnoga kraljevskoga grada Osijeka. Tom prigodom održana je u Osječkom kazalištu svečana predstava. Nazočni nisu mogli odvojiti oči od prelijepe grofice Lille, koja se uskoro pokazala u dobrom svjetlu i kao čovjek.

Bio je običaj da aristokracija radi i pomaže oko karitativnih djelatnosti. Osijek je imao cijeli niz karitativnih društava koja su se brinula za napuštenu djecu, školsku i akademsku mladež, radnike, siromahe, bolesne i stare. Lilla se priključila svim snagama ovom radu. Pokazala je samostalnost, originalnost, maštovitost i talentiranost u radu, a također i toplinu ljudskoga srca kao osoba. Iako je došla iz viših plemićkih krugova, iskazala je jednu sjajnu ljudsku odliku – bez obzira na svoje podrijetlo i visoku službu svoga supruga, ona se nije nametala kao naredbodavac, nego se ponašala kao ravnopravni član, nesebičan, netipičan. Imala je samo 26 godina i uz troje djece – dva sina i jednogodišnju Doru, silnom energijom djelovala je na tim poljima društvene pomoći. Njena krila bila su u letu – jedno za dobrotvornim djelovanjem, drugo za umjetničkim. Voljela je pokazivati svoj talent u javnosti i tako se njen život odvijao između našičkoga dvora, osječkoga stana u zgradi Županije, Budimpešte i kasnije Zagreba.

***

Našički dvor sagrađen je na brežuljku usred prostranoga parka kultiviranoga raznim drvećem, a posebno se ističe drevni slavonski hrast lužnjak i jezero u obliku labuda. Bio je to pravi obiteljski dom. Tu su odrastala djeca, tu je i Lilla ostavila najljepše godine mladosti, traganja i ljubavi za umjetnosti glazbe.

U životu obitelji Pejačević smjenjivali s se boravci u Našicama i Osijeku. Bili su vezani za poslove, ali i radosti bivanja u romantičnom dvorcu.

Osijek je u to doba bio stjecište dobrih muzičkih talenata. Oni su privatno i javno održavali muzički puls grada. Tako su održavali vezu s okolnim vlastelinskim domovima pa i iz udaljenijih krajeva. Kao na primjer s gradom Pečuhom. Posebno se Osijek proslavio tijekom boravka i djelovanja Altmeistera J. N. Hummela.

Grofica Lilla sudjelovala je u tom rastu osječkoga glazbenoga kruga i surađivala s obrazovanim diletantima, ali uvijek s ciljem dobrotvornoga djelovanja. Tako je 1887. godine kao predsjednica upravo snovane Osječke filijale Crvenoga križa, zamislila svoju prvu veliku priredbu u Osječkom kazalištu. U programu je njeno ime stajalo kao pijanist, kompozitor, pjevačica i redatelj. To je bio slavni nastup i za uspomenu na tu večer dobila je prvi umjetnički buket – liru od bijelih kamelija. Kasnije su se ovakve priredbe uvijek u znaku umjetničke note redale godinama. Nije to bio samo lokalni pohvalni poltronski poklon novinara grofici Lilli. Dobila je za svoj veliki talent ponudu da postane član Budimpeštanske opere, ali to zbog svog položaja nije mogla prihvatiti. Ipak je nastupala i u Budimpešti. Ostaje u sjećanju nastup u crkvi prosjačkoga reda Servita kada je pjevala u Saint-Saensovu Rekvijemu i Mozartovoj Krunidbenoj misi.

Dakle, majka Lilla bila je sjajni talent, njeno troje djece naslijedilo je majčinu veliku muzikalnost. Djeca su već u Našicama dobivala ozbiljnu glazbenu poduku. Jedan od prvih učitelja spominje se Karoly Noszeda. Bio je pijanist, izvrsni komorni muzičar, kompozitor i dirigent peštanske opere. On dolazi u Našice i podučava djecu grofa Pejačevića, muzicira zajedno s groficom te ostalim glazbenicima koji su redovit gosti dvorca u Našicama. Još se ne zna ime Dorinoga učitelja violine u Našicama, a to je u toliko zanimljivije, što se Dora pojavljuje među izvođačima na koncertu 6. prosinca 1899. u velikoj dvorani Županije u Osijeku kad nastupa kao violinistica. Na tom koncertu majka Lilla nastupila je u velikom stilu: tiskovine su pisale o njenoj blistavoj toaleti, nakitu, izvrsnu glasu i ozbiljnosti izvedbe. Bio je to njen oproštajni koncert kojim se odijelila od mladenačkih godina. On je nosio u sebi dah mladenačkih našičkih glazbenih večeri, atmosferu visoke umjetničke snage u kojoj su odgojena njena djeca. Na koncertu su nastupila i njena dva sina – Marko i Elemer na dva klavira.

Lilla se iza toga koncerta polako povlači i ustupa mjesto darovitoj Dori. Kad je na vlastiti zahtjev suprug razriješen dužnosti velikoga župana, Lilla dolazi u Osijek da se oprosti s publikom i građanima Osijeka za koje je bila vezana srcem, kako sama kaže.

Teodor Pejačević prelazi 1903. u Bansku palaču na zagrebačkom Markovu trgu kao novi hrvatski ban.

Zagrepčani se sada nadaju ponovnom otvaranju zagrebačke opere. Lilla se prihvaća pokroviteljstva nad Hrvatskim glazbenim zavodom. Kao pokroviteljica „Hrvatskog društva umjetnosti“ otvara 1905. jubilarnu izložbu, prednjači u otkupu slika.

Pokreće istaknutu skupinu ljudi kako bi se otvorila zagrebačka opera.

U Banskoj palači mnogo se muziciralo, a Dora, nakon onih osječkih i našičkih koncerata i intenzivnog kućnoga učenja, nastavlja svoje glazbeno obrazovanje kao i nastupe. Na jednom od mnogih nastupa Dora se pokazuje kao vrsna klaviristica uz Vaclava Humla, violinista Rosskampa, čelista Bučara i pijanista H. Mihalovića.

***

Svakako je najvažnija knjiga kao izvor za poznavanje razvoja i značenja Dore Pejačević u našoj glazbenoj tradiciji ona Koraljke Kos. Knjiga je objavljena 1982. (Zagreb, JAZU) i obuhvaća sveukupnost Dorine osobnosti u području glazbenih dostignuća. I autorica Kos slaže se da je na Doru u početku najviše utjecala majka Lilla, koja se na visokoj amaterskoj razini bavila glazbom i slikarstvom. Koraljka Kos piše:

„Prostore našičkog dvorca često ispunjavaju odjeci kućnog muziciranja, u kojem je mala Dora zacijelo rano sudjelovala. Poznato je da već u ranom djetinjstvu dobiva glazbenu poduku od peštanskog orguljaša Karolyja Noszede, koji ljeti posjećuje Našice… Godine 1902. (Dora) odlazi s obitelji u Zagreb, te nekoliko godina uči privatno kod istaknutih umjetnika i pedagoga: violinu kod Vaclava Humla, teoriju kod prof. Ćirila Juneka i instrumentalizaciju kod Bečanina prof. Dragutina Kaisera, koji je u Zagrebu imao privatnu glazbenu školu.“

U to je vrijeme Dora počela poprimati sve jasnije crte svoje osebujne vanjske i unutarnje osobnosti. U vlastitom vrtlogu sazrijevanja sagledava nova glazbena obzorja, usvaja nova znanja i krči svoj originalni put, postaje stvaralačka ličnost. Djetinjstvo prerasta u mladost. Sve češće se priređuju koncerti na kojima se izvode Dorina djela. Novinske kritike su oduševljene Dorom kao pijanisticom, violinisticom i kompozitoricom.

Dora uz glasovir

Skladateljica Dora uz glasovir, Našice

Za ljetnih mjeseci u Našicama majka i kćerka u našičkoj crkvi izvode Dorinu „Ave Maria“. Kasnije, nakon tri godine na istom mjestu ponovljena je kompozicija u originalnoj izvedbi: violinski part izveo je Vaclav Huml i Dora Pejačević, a za orguljama je bio Hugo Mihalović. Najmlađa Dorina sestra Gabrijela, inače obdarena lijepim glasom i pisanjem stihova, za takvih je večeri kad su Našice uživale u Dorinu sviranju, napisala jednom ove stihove: „Sjedila si za klavirom, čarobnice zvukova / a oni su odzvanjali moćno ili blago / slušala sam tiho, a moje se duše ljepota / vinula u beskraj noći.“ (15. kolovoz 1915.)

Koncerti u Zagrebu, Budimpešti, Osijeku donose u javnosti spoznaju o velikom talentu Dore Pejačević.

1904. Dora ima devetnaest godina i njenim je roditeljima posve jasno da se darovitost njihove kćeri mora dalje razvijati. Odlučili su joj pružiti usavršavanje u velikim glazbenim središtima. Tako će ona probiti male, uske, osrednje okvire postojanja, izaći iz obiteljske idile i u atmosferi nemira, putovanja, lutanja, oblikovati svoju darovitost. Ali uvijek se vraćala obiteljskim druženjima i kao skladateljica tu nalazila smirenje i stvaralačku koncentraciju.

***

Njen boravak u Dresdenu i Münchenu bio je ispunjen studijem glazbe, ali i sakupljanjem novih nadahnuća i odmjeravanjem snaga. Tada je svijet glazbe bio povlastica muškaraca. Mnogi istraživači ženskih glazbenica tvrde da su takve osobe androgine, a to znači da uz svoje ženske značajke posjeduju i niz muških komponenata. S tom konstatacijom slaže se i Koraljka Kos kad kaže: „… no imala je prije muško biće… i vrlo slobodne poglede na život…“. To znači da je bila opremljena širokim spektrom dispozicija kako bi uspjela kao kompozitorica. Dakako, ona je ujedno ovo doživljavala s jedne strane kao dar i uspjeh, a s druge kao unutarnju tegobu i raskol. Kada se jednoga dana odlučila da nakon udaje postane majka, da sav svoj život posveti tom zadatku, osjetljivost njene složene psihe možda se razorila.

U glazbenom smislu presudni su bili neki dodiri: 1904. Dora se upoznaje preko stručnih djela s Wagnerovom osobnošću koja ju je fascinirala. Stoga ju majka istoga ljeta vodi na Svečane igre u Bayreuth. U toj fascinantnoj glazbenoj i umjetničkoj sredini, pa i arhitekturi, Dora doživljava Wagnera na posebno dojmljiv način. Na programu je bio Prsten Nibelunga, Parsifal i Tannhäuser.

Druga vrlo snažna ličnost koja će izvršiti utjecaj na Doru Pejačević bio je Friedrich Nietzsche. Njegova filozofija i pjesništvo početkom XX. stoljeća bili su poticajni i privlačili silnom negativnom energijom u tom vremenu bremenitom proturječjima i rađanjem novoga doba. U nizu velikih imena koji su komponirali na Nietzscheove teme, bio je i Richard Strauss, koji je svojom tonskom poemom „Also sprach Zarathustra“ (1896.) započeo val skladbi na gorke i snažne tekstove.

Najveću popularnost doživjela je kod kompozitora Nietzscheova pjesma „Venedig“ koju je, osim Dore Pejačević, uglazbilo još 29 skladatelja! Ukupno je 173 skladatelja komponiralo 370 djela na 89 Nietzscheovih tekstova.

Dora, već odavno otrgnuta iz svoje sredine, uglazbljuje pjesmu „Venedig“: to je slika raskošne venecijanske noći koje opojnost izaziva odjeke u pjesnikovoj duši. Dok prolazi lagunama s odsjevom lica opustjelih palača u kanalima, on pjeva, ali se pita o smislu te pjesme. Jer, tko je čuo njegov glas, stihove, sve mu se čini uzaludnim, nema odjeka. U pozadini je klavirski zvuk barkarole, a vokalna melodija raskidana je na kraće i dulje dionice koje se razvijaju iznad pozadine klavirske pratnje. Gotovo neovisno traju jedna od druge, kao izgubljen subjekt uronjen u svijet, sam i jedinstven. U sredini popijevke sjedinjuju se u trenu, zajedničkoj kadenci, glas i glasovir. Ovo je bila i impresionistička glazbena slika, posve novi glazbeni kolorizam koji na koncu ima pitanje: „Hörte jemand ihr zu?“ (Je li tko čuo nju?) Ova je kompozicija nastala tri godine prije kompozitoričine smrti i nije značila samo glazbeni odsjaj novoga u darovitoj Dori.

Od godine 1902. Dora vodi Dnevnik pročitanih knjiga i u njemu gotovo do smrti bilježi koje je knjige čitala od istoga pisca Nietzschea, a ponajviše najdražu mnogo puta. To je knjiga „Tako je govorio Zaratustra“. Knjigu je kasnije posudila zaovi Rosi Lumbe-Mladota, a bila je puna zabilježaka na marginama.

U krug ljubitelja mračnoga filozofskog i pjesničkog diva Nietzschea spadao je i Karl Kraus, onda vodeći kreator bečke glazbene scene. I s njim je Dora u razgovorima o velikom pjesničkom i filozofskom magu. Kako je shvatila njegovu misao, dubinu tame filozofove duše, raskol i traumu, slutnju nadolazećeg najkrvavijeg stoljeća koje u viziji spominje sam pisac, samo možemo slutiti.

Dok su Dori Pejačević u glazbi često bili uzorima Čajkovski, Dvořák, u stvarnosti životnoga stava i razmišljanja mračni je filozof okupirao njenu dušu. To se odrazilo i na glazbi. Stoga u njenom pismu zaovi Rosi Lumbe-Mladota ona piše da se osjeća: „… heimatlos und oft weh…“ (bez domovine i često bolno). Ujedno kaže da komponira pod velikim pritiskom koji dolazi do izražaja u novim skladbama, a o sebi navodi: „… ich bin Nietzsche verfallen…“ (potpala sam pod vlast Nietzschea…).

Tako se i njena kompozicija Sonata za violončelo i glasovir u e-molu oglasila trzajima goleme drame koja se smiruje u stavku Adagio-sostenuto što poput beskrajnoga mora u kozmosu Dorine muzikalne duše udara u stijene, plovi pučinom same pročišćene ljepote.

Nikada nije posezala za slatkim i jeftinim ni u literaturi ni u glazbi. Rafinirano i gusto, gotovo wagnerovski neprohodno na mjestima, protkano je Dorino djelo ponekad pod utjecajem Hectora Berlioza ili pak stihovima Reinera Marie Rilkea i Anne Ritter.

***

Dorin stvaralački život vezan je uz nekoliko europskih metropola u kojima su joj izvodili djela: Dresden, München, Prag, Budimpešta, Beč, ali mir i onu pravu atmosferu za skladanje, nalazila je samo u Našicama. Nije bila vjerni pripadnik svoje visoke klase – u tridesetsedmoj godini udala se 1921. u Našicama za austrijskog časnika Ottomara von Lumbea. Protiv volje svoje obitelji.

Dora sa suprugom Ottom

Dora sa suprugom Ottom Lumbeom

Posljednje dane odživjela je u Münchenu gdje je i umrla nekoliko tjedana nakon poroda sina Thea, 5. ožujka 1923. godine.

Kasnije su njeni posmrtni ostaci preneseni u Našice, ali ne u raskošnu obiteljsku grobnicu što je sagradio Herman Bolle, nego u skromni grob pored kapele. Na kamenu poprsju vijuga kamena ruža i glavu pokriva veo. Na spomeniku piše samo jedna riječ – Dora.

Dora Pejačević pripadnica je hrvatskih skladatelja s početka stoljeća koji su bili dio nove glazbene manire, donosili zapostavljene glazbene vrste te unijeli nove kriterije u tehniku i dorađenost skladbi. U tom je smislu Dora značajna prvenstveno svojim komornim i orkestralnim skladbama. Njen Koncert za glasovir, prvi takve vrste u hrvatskoj glazbi, izveden je na tzv. povijesnom koncertu 1916. u Zagrebu, a njena Simfonija u fis-molu iz 1917. prva je moderna hrvatska simfonija (uz simfoniju Franje Lučića).

Također je prva kod nas uglazbila Nietzscheove stihove.

Opus Dore Pejačević sadrži 57 djela koja obuhvaćaju sve glazbene vrste, osim opere. Skladala je u kasnoromantičkom glazbenom izričaju, s naznakama impresionizma. Bila je pod utjecajem tada slavnih kompozitora: R. Wagnera, G. Mahlera, Richarda Straussa, Dvořáka i Čajkovskog.

Neke njene skladbe dizale su na noge rafiniranu publiku kao onu u Dresdenu 1921. Bila je to Sonata u b-molu, omiljenu skladateljičinu tonalitetu, koncipirana u tri stavka, u kojima se slijevaju harmonijski slogovi od lirskih meditacija do ritmički oštrih i energičnih tema.

Njen prijatelj slavni dramatičar i pjesnik Karl Kraus, na čije je stihove skladala 1915. popijevku Preobrazba, pokazao je djelo Arnoldu Schönbergu, koji je bio veliki protivnik toga da žene skladaju. On je djelo pohvalio. Tko će znati je li u taštini htio odati počast prijatelju Krausu za stihove, ili Dori za glazbu…

U djelima nastalim nakon Prvoga svjetskog rata osjeća se zrelost, introvertiranost i potraga za novim skladateljskim putevima. To je bio u njenu opusu početak postimpresionizma.

***

Prošli su i zaboravljeni dani kad se ime Dorino nije spominjalo, kad se rušila ograda oko dvorca u Našicama i opljačkao inventar obitelji Pejačević. Nije se u značajnim edicijama i prigodom velikih obljetnica spominjala ostavština duha i zasluge ove hrvatske plemićke obitelji koja je dala vrijedan prilog hrvatskoj političkoj, gospodarskoj i kulturnoj povijesti. Prošli su i dani kada se nasljednici nisu smjeli pojaviti u Našicama, a ako su i došli u Našice, morali su podnijeti poniženja svake vrste. Sve je prošlo.

Dorin grob u Nasicama

Dorin grob u Našicama

U hrvatskoj kulturnoj baštini ostaje neuništivo Dorino djelo, velebni našički dvorac, grobnica i lik darovite glazbenice u usamljenu grobu.

Nakon monografije Koraljke Kos 1982. o životu i radu Dore Pejačević, povećalo se zanimanje za njeno djelo, a u Našicama se tradicionalno održava „Memorijal Dore Pejačević“. Ona je inspiracija slikarima i glazbenicima našega vremena, filmskim ostvarenjima, ne uvijek na onoj razini koju Dora zaslužuje. Eto, protječe 2016. godina, već 131 godina od njena rođenja, a glazba naše najveće umjetnice je živa, lijepa, duhovno visoko uzdignuta, ravna onodobnom europskom dosegu, ona je dio naše ukupne narodne duše.

Nevenka Nekić

Uto, 27-02-2024, 05:49:22

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.