Selidba (priča)

Dragi Bog može posvjedočiti kakav sam čovjek. Ali tako svi mogu reći za sebe. Često sam ga zazivao da oprosti onima koji griješe i – koji mi stanu na žulj! A tako mnogo ljudi to mi je učinilo da sam na posljetku KNjigeodlučio zatvarati vrata za sobom. Eto, još uvijek zatvaram nekakva bezkoristna vrata; ne znam koliko će to trajati. Ako jednoga dana stupim u raj, vjerojatno će me zaposliti kao nebeskog vratara!

Nazvala me je poznanica, udana žena i majka dvoje djece, e da joj nešto pomognem. Naravno, znala je da sam pouzdan. To je shvatila iz priča nekojih znanaca. Ako sam nekakav književnik, onaj koji „piše knjige”, eto, mogao bih „dati ruku“ pri selidbi. Hajde, rekoh sebi, treba pomoći ljudima kad im je potrebno.

– Molim te dođi u osam ujutro.

– U redu, doći ću u osam.

– Nemoj kasniti. U devet dolazi kombi, a čovjeku se žuri. Sve mora biti prevezeno do deset!

Sumnjam da se namještaj iz prosječna stana može preseliti za uru vremena; vjerojatno će se otegnuti do podne, pa i duže. Subota je, ljudi ne rade i pretpostavljao sam da će osim mene biti još nosača; barem njezin muž i dva odrasla sina, možda prijatelji, rodbina, znanci, susjedi…

U dogovoreno vrijeme bio sam pred njihovim vratima na petom katu i pozvonio. Otvori njezin muž i pogleda me ispitivački. Gospodin u bijeloj košulji i tamnim hlačama; do mene je dopirao miris kolonjske vodice. Mljackao je doručak; iza njega za stolom dva mladića upitno su se zagledavali u mene.

– Dobro jutro – rekao sam, a on klimne glavom. – Vaša gospođa pozvala me je da Vam pomognem pri selidbi.

– Selidbi, kakvoj sad selidbi? – upita gospodin besprizorna pogleda nakon što je progutao sadržaj mljackanja. – Marta, o kakvoj je selidbi riječ? Marta! Došao je čovjek…

Shvatio sam da je gospođa Marta u nužniku; nešto je promrmljala i zatim sam čuo zvuk vodokotlića.

– Samo trenutak – reče gospodin i zatvori vrata.

Eto, mali nesporazum, pomislim; možda su odgodili selidbu ili sam krivo shvatio. Gospodin nanovo otvori:

– U redu je, idite u prizemlje i spustite se do podruma, žena će doći s ključem.

Nije mi se dalo čekati dizalo, pa sam se pješice spustio do podruma. Dolje sam čekao barem dvadesetak minuta, a onda se čulo dizalo, otvaranje vrata. Pojavi se gospođa Marta u kućnoj haljini.

– O, baš mi je drago što si došao. Baš na vrijeme... Joj, nemoj mi gledati frizuru, sva sam nekako…

– Nema veze…

– Sad ćemo otključati… Taako, ulazi.

Krenuli smo niz slabo osvijetljen podrumski hodnik koji zaudara kao valjda svi podrumi u svijetu.

– Zaboravila sam ti u brzini reći da se radi o starom namještaju koji poklanjam jednoj prijateljici. Baš mi je drago što si došao, ti si stvarno pouzdan.

– Ima li puno toga?

– Ma ja mislim da nema; ništa naročito teško. Sve ćeš to iznijeti van, a ja ću zvati prijatelja da doveze kombi.

Stajali smo pred povećom drvarnicom koju je gospođa Marta bezuspješno pokušavala otključati:

– Oh, daj molim te, pokušaj ti – pruži mi ključ. – Ne sjećam se više kad smo silazili ovamo. Vjerojatno je zahrđalo!

I ja sam se malkice mučio u onome polumraku s otključavanjem, ali ipak sam uspio.

– Ma bravo, super! – usklikne ona dok sam otvarao metalna rešetkasta vrata sa kojih se kidala gusta paučina. – Ja ne ulazim unutra, sve je prljavo i prašnjavo… Ja ću ti reći što da izvučeš. One daske pomakni na stranu, možeš ih iznijeti, pa ćeš ih kasnije opet vratiti…

U drvarnici je bilo još slabije svjetlo nego u podrumskome hodniku te mi je trebalo vremena da se priviknem na polumrak. Pod rukama osjećao sam sloj prašine koji se nakupio na daskama, gredicama, letvama, starim vratima, kantama, kartonskim kutijama punim igračaka… Bilo su ondje čak četiri tricikla, jedan romobil i dva bicikla bez kotača. Eto, krame je bilo kao i u svim domaćim drvarnicama u kojima ljudi ne drže drva za loženje nego staru kramu. Nešto sam iznosio na hodnik, zatim vraćao natrag. Gospođa Marta ljubazno je zapovijedala što da radim i ja sam tako radio ne znajući što će se od svega toga iznijeti van.

– Molim te, budi ljubazan pa ove bicikle i tricikle odmah odnesi do kontejnera. To više ne će trebati. I ove kante. Što će mi to? Kome to više treba, zar ne?

– Možda bi bilo dobro da pitate muža.

– Ma nemam ga što pitati, samo ti nosi, bacaj!

Bilo je već 8,40 sati, a još uvijek nisam znao što ćemo od te stare krame prevesti njezinoj prijateljici. Ono što je rekla da odnesem na otpad, nosio sam na rukama; svaki put kako sam izišao bio sam sve prljaviji. Oblio me je znoj, ali što je, tu je, obećao sam pomoći pa… Na posljetku u napola raskrčenoj drvarnici ukazala su se dva noćna ormarića, zatim jedan golem zidni sat u drvenom spremištu s napuklim staklom, jedno postolje s ogledalom i rastavljeni krevet od punog drva. Sve je to bila ona zgodna starudija iz četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća. Ne znaš, zapravo, koji je komad teži ili nespretniji za nošenje.

– Molim te, samo pazi da se nešto ne ogrebe, šteta bi bilo…

– Pazit ću, bez brige – otarem znoj sa čela i istom razvučem prašnjavu paučinu preko obrva.

– Zaprljao si se. Joj, trebala sam ti donijeti kakav ručnik…

– Nema veze, kasnije ću se umiti.

– Koliko je sati? – rekla je sama za sebe te izvuče mobilnik iz džepa kućne haljine. – Ajme, skoro će devet. Hoćeš li stići? Sad ću nazvati prijatelja, a ti malo požuri…

Kombi je već bio pred zgradom. K vragu, čemu tolika žurba i zašto mi nitko ne pomaže? Prešutio sam to iz pristojnosti. Gospođa Marta je otišla pozdraviti vozača kombija i dati mu upute gdje će odvesti namještaj. Na povratku me zaustavi na izlazu iz podruma:

– Sve je dogovoreno, iznesi to, ukrcaj u kombi i vozite. Ja moram doma, imam taako mnogo poslaaa! Ma molim te, tri muškarca u kući, a ja sve moram sama. Hajde, vidimo se, baš ti hvala…

– U redu…

Dok se uspinjala stubištem prema dizalu, bez „povijesne stanke“, šapne nježno s osmijehom na licu:

– Jesam li što dužna?

Nisam znao što bih joj odgovorio, ali ona je bila brža od mene:

– Znaš, nemam sada nešto novca, pa...

– Ma ne, ne, u redu je – ponovno otarem znoj s prljavog čela.

– Joj, ti si baš super prijatelj! – usklikne gospođa Marta. – Pravi si čovjek… Ali nisam te ponudila nikakvim pićem, niti kavom… Joj, što ćeš sada misliti o meni. Tako me je sram…

– Sve je u redu. Idem ja da čovjek ne čeka…

– Bok-bok! – ode gospođa Marta u svoje dizalo i nestane na svome petom katu.

Vani sam ugledao kombi srebrnaste boje kakav još nikada nisam vidio. Pored njega stajao je omanji tip u tamnom odijelu. Prazno se zagledao u mene dok sam nosio prašnjavo postolje s ogledalom. Da sam bio blizu njegova okamenjena lica, primijetio bih valjda kako mu se zjenice nemilosrdno šire.

– Dobro jutro – pozdravim ga i otpuhnem paučinu koju mi je upravo povjetarac zbacio sa glave na usta.

– Kamo s time? – upita vozač. – I sve tako izgleda?

– Bojim se da je tako – odgovorim. – Tko zna od kada je to ležalo dolje u podrumu.

– E, ne će to tako ići! – hladno reče te izvadi mobilnik.

Na kratko sam se zagledao u unutrašnjost kombija; kao u svemirskom brodu, čisto i uredno, pod prekriven crnim tepisonom da je žalosno zagaziti na njega.

– Marta, to ne će ići… – rekao je vozač na mobilnik. – Pa što mi je ovaj donio? Daj nešto učini, jer ja…

Za trenutak ga nisam čuo jer je okrenuo leđa i udaljio se. Pogledam u zrcalo srebrna kombija i vidim svoje prašnjave obraze; prašina se zavukla u sve pore; izgledao sam jadno i osjećao sam se glupo. No, moj pogled u sebe sama prekinuo je vozač kombija:

– Gospođa Marta je rekla da odeš gore, dat će ti nekakve kartonske kutije. Jer ovo ne možeš trpati u moj kombi, čovječe, ne dolazi u obzir.

Uspinjao sam se dizalom na peti kat, a sa mnom je bio jedan starac i vjerojatno njegova unučica. Djetešce se skrilo starcu iza noge i skretalo pogled od mene, užasna stranca koji kao da je pobjegao iz pakla! I ja bih se vjerojatno bojao u tim godinicama… Na petome katu ispred vrata već je bilo nekoliko sklopljenih kartonskih kutija – od televizora, hladnjaka, namještaja… No, uzgred sam pozvonio na vrata, e da se uvjerim je li to sve.

– Pa to će biti dovoljno – rekao je muž gospođe Marte kad je otvorio vrata. – Nosi to dolje i hvala.

– Idem ja… – pograbim karton i odnesem prema dizalu. – Pozdravite još jednom gospođu Martu!

– Samo naprijed! – odgovori gospodin i zatvori vrata.

Vozač kombija pomno je pregledao kartonske kutije i odmahivao glavom:

– Pa što ti je to dala? – za trenutak se zagleda u unutrašnjost kombija. – Daj to malo raskidaj i posloži po podu.

Rečeno, učinjeno; dok sam slagao kartone, vozač me je pratio i naređivao kako da slažem. Svako toliko je negodovao zbog prašnjava tereta koji je bio izložen pogledima prolaznika. Nakon što sam ukrcao namještaj, a on zatvorio vrata, ja sam već dohvatio kvaku kabine.

– Čekaj – zagleda se u mene vozač. – Kamo ti?

– Idem s vama – odgovorim – treba to iskrcati kod Martine prijateljice.

– To mi je jasno, ali ne možeš ovakav u kombi! Presvuci se.

Kad sam mu objasnio da se nemam u što presvući, on se kiselo osmjehne i ponovno posegne za mobilnikom. Uzgred pogleda na sat:

– Marta, ne mogu vjerovati. Slušaj, to ne ide tako. Daj, molim te…

Opet ga nisam čuo, jer okrene mi leđa i udalji se par koraka. Zatim spremi mobilnik i vrati se k meni:

– Kaže da odeš pred zgradu, sad će ti dobaciti nekakvu plahtu, što li…

Odmah sam krenuo tih prokletih dvadesetak koraka koliko je trebalo do zgrade. Istom se gospođa Marta pokazala na prozoru s bijelom plahtom:

– Drži!

Da je barem zavezala plahtu u kakav jednostavan čvor, pala bi mi možda ravno u ruke, no, ona ju je samo spustila, a plahta se raširila i počela lagano lebdjeti s petoga kata prema dolje. Išla je lijevo, desno, a ja sam trčkarao kako bih je spreman uhvatio. Tek što sam dohvatio plahtu, zapeo sam za nekakav grm i opružim se na travi. Čuo sam smijeh oko sebe i iznad sebe. Gospođa Marta rekla je „Baš si smotan!“, a onaj vozač je pljesnuo rukama i valjda se prvi put toga jutra nasmijao od srca. Samo meni nije bilo smiješno, samo meni…

Vozili smo se kombijem na drugi kraj grada, a vozač nije bio previše voljan za razgovor, stoga sam i ja prešutio gotovo čitavu vožnju. Kad smo konačno stigli do stare kuće s visokim zidom oko dvorišta, on me zamoli da odmah iskrcam namještaj, jer mu se žuri. Ostao je u kombiju dok sam ja pozvonio na velika vrata. Otvori mi debela žena raščupane kose; upitno me odmjeri od pete do glave.

– Dobar dan, ja sam od gospođe Marte donio…

– Aha, aha, samo da otvorim…

Zatim je rastvorila velika metalna vrata, a preda mnom se prostirala golema popločena terasa prepuna cvijeća i nekoliko palmi. U sredini za velikim stolom sjedila je njezina svojta. Stol je bio ispunjen hranom, pićem i napitcima. Nečija dječica igrala su se na terasi, ali odjednom svi su uprli poglede u mene. Vozač kombija kratko je zatrubio. Aha, moram se požuriti. Dok sam izvlačio namještaj iz kombija, debela gospođa uputi se prema vozaču; nešto su razgovarali, a zatim on ugasi motor, pođe s njom na terasu i sjedne za stol. Ja sam za to vrijeme pažljivo slagao namještaj na kolnik… Moram reći da mi je bilo dosta, baš mi je prisjelo… Eto, još ovaj put i više nikad. Iz pristojnosti sam došao do stola i upitao vozača što ćemo s kartonima:

– Baci to negdje, čovječe, što će mi?! – odbrusi on.

– Tamo dolje niz ulicu je kontejner – reče debela žena. – Ako je pun, stavite karton iza kontejnera.

– To ću odnijeti na kraju. Ali gdje biste da odnesem ovaj namještaj?

No, kad su ukućani vidjeli tu gomilu prašnjava namještaja, svi zinu od čuda:

– Što je to? – usplahiri se debela žena. – To je blatno; što ste mi to donijeli?

– Gdje ćeš s time? – drekne jedan čovjek u kratkim hlačama koji je u ruci držao nagriženi pileći batak. – To treba prebrisati, ne može to u kuću.

– Rekao sam mu ja – oglasi se i vozač kombija klimajući glavom. – E, stari moj…

– Što s tom starudijom, ženo? – ponovno drekne čovjek u kratkim hlačama i odloži batak na tanjur.

– Ne brini se ti – odgovori debela žena. – To je vrijedan namještaj. Pogledaj sat; kad se malkice sredi… Ajme, staklo je razbijeno!… Niste valjda…

– Staklo je bilo razbijeno – odgovorim suzdržano, a u meni je malkice prokuhalo. – Vozač može potvrditi.

– Ne znam ja ništa – reče onaj nalickani klipan i popije gutljaj soka.

– Joj, šteta… – uzdahne debela gospođa. – Dobro, sad što je, tu je. Ali nazvat ću Martu, baš da vidim…

Kratko me odmjeri kao da sam štetočina. Svi su šutjeli, čak i ona zaigrana dječica; čuo sam zvuk žlica i vilica upravo spuštenih na tanjure, točenje sokova u čaše, netko se nakašljao... Okrenuo sam se i pošao na ulicu te nastavim unositi namještaj u dvorište. Baš me briga za sve, ja ću to unijeti pa odlazim.

– Halo, Marta… Je, je, donio je… Da, da… Ali razbio je onaj lijepi sat… Aha, da, da… Onda dobro… Ma nema veze… Dobro, dat ću mu par krpa i tekućeg deterdženta da to malo očisti… Aha, aha… Dobro, draga, u redu… Vidimo se, ćao!…

Eh, znao sam da mi se ovdje nešto sprema, ali to ćemo još vidjeti, bogara im njihovog!

– Kada sve unesete, onda treba prenijeti iza kuće da mi tu ne prašite. Imate tamo vode – reče debela žena i sjedne za stol, ali istom ustane. – Idem odmah po krpe…

– Gospođo, nemojte se truditi!

Upravo sam unosio posljednji komad, jedan noćni ormarić, kad mi je zadrhtao glas. Ponovno svi zašute i zagledaju se u mene, a ja sam nastavio:

– Za danas mi je dosta takvih trudbenika; ma gdje ste se toliki namnožili? – tresnem ormarićem o tlo na užas domaćice. – Poštovana gospođo, poštovani uzvanici, zbogom!

Kad sam se okrenuo i pošao prema ulici, nastala je zbunjujuća graja na terasi:

– Ali kako se to ponašate?! – krikne debela žena.

– Hej! – čuo sam glas vozača kombija. – Makni one kartone! Nosi to, čuješ li?!

– Gdje je Marta ovoga našla? – promrmlja gospodin u kratkim hlačama.

– Hej ti!!! – ponovno se oglasi vozač.

– Vraćaj se!!!…

– Heeej!!!

Još sam čuo za sobom nekoje glasove, samo su ona nevina dječica, ne shvaćajući što se uopće događa, šutjela. Okrenutih leđa i već na izlasku podignem  ljevicu, ispružim srednji prst u zrak, a zatim se spustim niz ulicu pokušavajući rastresti prašinu sa sebe.

Onih sedam-osam kilometara što sam ih praznih džepova, žedan, gladan i bez cigareta propješačio do moga doma proteklo je mučno, bezkonačno dugo. Subota je, još jedna prokleta subota bez ikakva smisla. Još i sada mi u glavi odzvanjaju antipatični glasovi nepoznatih ljudi; ta blesava lica nikako da izblijede. Prolaznici me pogledavaju kao da sam netom izišao iz paklena kotla…

Siniša Posarić

Čet, 22-02-2024, 18:05:54

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.