U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Katarina Zrinska

Iz krugova visokog hrvatskog plemstva u XV. i XVI. stoljeću ističe se svojom naobrazbom i tankoćutnim osjećajem za mecenatstvo Katarina Frankopanka, rođena 1493., poznata po zasluzi za objavljivanje prve tiskane mađarske knjige.

Druga Katarina, supruga Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, bila je poznata dobrotvorka, a znatan je poduhvat bio i njeno izdavanje molitvenika „RAJ DUŠE“, koji je pronađen 1967. godine u Franjevačkoj knjižnici na Trsatu, pisan čakavskim narječjem s kajkavskim elementima.

U XVII. stoljeću najpoznatija od svih žena Frankopanki i Zrinskih svakako je hrvatska banica Katarina rođena Frankopan, udana za Petra Zrinskoga.

O. Ivekovic Oprostaj Katarine i Petra

Oton Iveković: Oproštaj Katarine i Petra Zrinskoga

Rođena je u Bosiljevu 1625. godine.

Bosiljevo je na putu od Lujzinske ceste do toplica Lešće. Između Kupe i Dobre leži ovo nekada slavno uporište Tržačke grane Frankopana. S jedne strane dvorca je brdo Gradišće, na kojem je crkva Svete Marije, a s druge strane brdo Rezina na kojega se naslanja zamak Bosiljevo.

Danas je ovo romantično gnijezdo slavnih hrvatskih vitezova i kneginja zapušteno, a imalo je u dugoj tradiciji dva dijela: stari grad koji je bio četvrtasta kula, ujedno stražarnica i tamnica i novi dio s tri okrugle kule.

Ispod zidina samoga grada izbija studenac. Nekada je ispred glavnih vrata bio čardak i most. Osim ovih, grad je imao još troja vrata. Puno kasnije izgrađena su i jedna tajna vrata koja su se otvarala na skrovito pero, a to je dao urediti grof Arthur Nugent u 19. stoljeću. Bio je on zanesen hrvatskom prošlošću pa je skupio zbirku umjetnina čak iz Italije, kao i knjižnicu, dao preurediti Trsatsku gradinu i ostao zabilježen kao romantičarski zaljubljenik u našu povjesnicu.

Sve je to propalo poslije njegove smrti i prodalo se 1898. godine.

U davnoj prošlosti spominje se Bosiljevo prvi puta 1334. godine pod imenom BOZILO. Nekada je tu bio i dominikanski samostan. Prvi Frankopan koji se spominje u Bosiljevu bio je Bartol u 15. stoljeću.

Bosiljevo

Bosiljevo

Mnoge strašne trenutke doživjelo je i ovo frankopansko gnijezdo provalama Turaka: Turci su grad poharali u godinama 1543., 1582., kad su se posebno istakli svojim okrutnim krvološtvom pravoslavni Vlasi, njih 800, pa su onda slijedile pohare 1583., 1602. i 1645. godine.

Unatoč stalnim borbama i opasnostima, odvijao se u Bosiljevu kulturni život: ban Nikola Frankopan utemeljio je u Bosiljevu hrvatsku školu, djelovali su dominikanci, postojala je i bogata biblioteka.

Katarinin otac Vuk Frankopan imao je osim Bosiljeva još i gradove Novigrad na Dobri, Zvečaj i Severin. Ujedno je bio jedini Hrvat koji je obnašao čast generala i zapovjednika cijele Hrvatske i Primorske Krajine. Čini se prema nekim izvorima da je u Bosiljevu rođen i mlađi Katarinin brat Frano Krsto Frankopan, posljednji vlasnik Bosiljeva od roda Frankopana. Kasnije su vlasnici bili Erdödy, Auerspergi, Vojkovići pa Nugent.

Često biografija Katarine Frankopan udane Zrinski počinje riječima: bila je prva žena u Banskoj Hrvatskoj koja se bavila književnošću i prevođenjem. Dobro je poznavala svoj materinski hrvatski jezik, latinski, mađarski, talijanski i njemački. Služila se u to doba dvjema najvećim bibliotekama u Hrvatskoj – onom u Ozlju i onom u Čakovcu.

Bila je dakle obrazovana, a kasnije će se pokazati i kao pronicljiva, snažna i hrabra sudionica ustanka hrvatskih i mađarskih velikaša. Imala je jaku volju, samosvijest i rodoljubno nagnuće prema hrvatskoj domovini. Svakako je odigrala veliku i nažalost tragičnu ulogu u uroti. Možda daleko veću negoli joj historiografija pripisuje.

No, krenimo od udaje.

Isprošena od velikoga i slavnoga Petra Zrinskoga pošla je iz Bosiljeva na svadbeni pir u Karlovac. Bilo je to 27. listopada 1641. Svatovi su priređeni na trgu pred današnjim Muzejom grada Karlovaca koja je kuća tada pripadala Zrinskima. Kažu da se ispeklo trideset volova i nahranilo tisuću ljudi. Pojelo se bezbroj hljebova kruha i popilo mnogo mjehova vina.

P. Zrinski

Petar Zrinski

Katarina je, prema usmenim predajama, došla kao najljepša kneginja Kraljevstva Hrvata, sva u bijelom i zlatnom i sa svakim je razgovarala njegovim jezikom. Taj mit o njenoj ljepoti nije samo izmišljotina – svi izvori tumače da je uistinu bila najljepša žena iz visokih krugova europskoga plemstva. Ali, ni jedan portret nije sačuvan.

Izvori pišu da je taj listopad bio blag, vrijeme pogodno, u zdencima je bilo dosta vode, mnoštvo konja je rzalo i pilo, a ljudi su se na svadbi veselili.

Najvjerojatnije su poslije svadbenoga pira mladenci otišli u Ozalj, gdje je Katarina proživjela dugi period, rodila svoju djecu, napisala svoje knjige i provela najsretnije dane svoga života.

Imala je s Petrom četvero djece: sina Ivana Antuna, kćeri Jelenu, Juditu i Zoru.

Vrijeme 17. stoljeća bilo je nemirno, ispunjeno ratovima s Turcima u kojima su se kao branitelji Hrvatske isticali upravo Zrinski i Frankopani. Katarina je proživljavala sve te patnje i znala za roblje koje vezano na konopima za repove turskih konja odvode i prodaju; znala je za palež i pljačke, za slabu pomoć bečkoga kralja i cara. Samo u drugoj polovici 17. stoljeća izvori govore da su Turci odveli u roblje iz sjevernih krajeva Hrvatske 50 000 ljudi.

Njen suprug Petar Zrinski, proslavljen na mnogim europskim dvorovima i portretiran na mnogim grafikama toga doba, uvijek sa sabljom u ruci, dobio je nadimak „štit kršćanstva i strašilo Turaka“.

A onda je počeo veliki rat 1663. godine.

Petar se opet istaknuo u tim borbama. U velikom atlasu slavnoga holandskoga kartografa Orteliusa prikazivan je njegov lik i pobjede. Ali, Beču je odgovaralo nešto drugo. Sklopljen je nepovoljni Vašvarski mir kojim je Hrvatska slabo prošla, a sve pobjede Nikole i Petra Zrinskog nisu ničim nagrađene. To je, vjerojatno, bila prijelomna točka nakon koje su odlučili hrvatski i mađarski plemići dići bunu ili kako se to često zove „urotu“ protiv Leopolda III.

Odmah je bila uključena i Katarina koja je putovala u inozemstvo i vodila pregovore s mogućim pomagačima u ustanku.

Beč je imao dugačke prste. Saznao je za urotu na čijem čelu je u početku stajao Nikola Zrinski, brat Petrov te stoga Beč organizira Nikolino ubojstvo tijekom jednoga lova u Kuršanečkom lugu. Izgledalo je kao da je Nikolu ubio vepar. U lovu je sudjelovao i neki Pako, Mađar, koji je imao posve određenu zadaću. Puno kasnije se u jednom iskapanju posmrtnih ostataka u Nikolinoj glavi ispod guste kose našlo puščano zrno.

Danas na mjestu Nikoline pogibije stoji obelisk i natpis koji ne govori istinu. O tome planiranom ubojstvu izvijestio je francuskoga kralja njegov izaslanik na bečkom dvoru o čemu postoji pisani trag. To je pismo Gremonvillea kralju Luju XIV. U njemu se opisuje planiramo i ostvareno ubojstvo bana Nikole Zrinskoga.

Poslije Nikoline smrti na čelo je ustanika stao Petar Zrinski. Suprugu Katarinu i njeno znanje jezika, rodoljublje i snalažljivost koristili su u pregovorima sa stranim saveznicima.

Tako ona putuje u Veneciju gdje pregovara s francuskim veleposlanikom Gremonvilleom od kojeg su ustanici očekivali znakove naklonosti kralja Luja XIV. U tim razgovorima Gremonville joj otvoreno govori o ubojstvu Nikole Zrinskoga i pokazuje i pismo kojim to potvrđuje na osnovi dojave povjerljivih izvora iz Beča, nakon kojih je i sam izvijestio svoga kralja Luja XIV.

U pregovorima političke stranke gledaju svoje interese. Kasnije se pokazalo naivnim od strane hrvatskih pregovarača, majke Katarine i oca Petra, da dadu svoga sina trinaestogodišnjega Ivana Antuna kao taoca Francuzima, pod izlikom da dječak ide u Pariz na nauke. Majka Katarina teška srca prihvaća ovu ucjenu, ali za ljubav ustanka i supruga, pristaje. Sam Gremonville je na zahtjeve ustanika odgovarao vrlo suzdržano i nije ništa očito obećao, a sve po uputama svoga kralja. Savjetovao je Petru i Krsti da budu oprezni i da ne prenagljuju. Slutnju njihove propasti znao je bolje od njih samih. Bio je dobro upućen u sve dvorske spletke.

Slali su Katarinu da pregovara i s Poljacima. Ona je shvatila da pregovarač vjeruje samo jakima – Pruskoj, Austriji, Rusiji. A upravo te sile bit će grobari Poljske države.

***

Samo nekoliko godina prije smrti Nikole Zrinskog i prije razmaha urote, tekli su za Katarinu sretni dani u Ozlju. Ovdje nad prelijepim krajolikom kroz koji protječe Kupa, sastavila je svoj „Putni tovaruš“.

Bio je to njen plodni stvaralački period uklopljen u već postojeći „ozaljski krug“ pisaca kojega su obogatili svojim djelima muž joj Petar i brat Krsto.

U predgovoru „Putnoga tovaruša“ ona govori o razlozima ovoga poduhvata: „Premišljavajući vnogokrat da se skoro zmeda vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi, pače i one, koje nigda bihu po pobožnih i Boga bojećih ljudi učinjene i štampane, već se zatiraju i malo kadi nahode…“

putni tovarus

Putni tovaruš

Katarina se tuži, dakle, na nestašicu hrvatskih knjiga pa se potaknuta rodoljubnim i kulturnim razlozima odlučila objaviti jednu hrvatsku knjigu.

Ali znajući za odnose u tadašnjem društvu, iako banica, ona dalje nalazi za potrebno da se opravda zašto je to učinila, jer bi mogli: „Vnogi zamiriti, mnogi i za zlo vzeti što se ovakovo delo na se vzeti potpačala i knjige načinjati ili spravljati… postupila… a što se njoj more biti nebi pristojalo…“

U tom dragocjenom djelu, koje nam je danas ogledalo literature 17. stoljeća „ozaljskoga kruga“, Katarina nije bolovala od suvišne barokne kićenosti i pokazala je da suvereno vlada hrvatskim jezikom. Kao stihotvorka može stajati uz bok svome suprugu Petru Zrinskom. Njen stih je umjereno kićen, nujan i nosi u sebi slutnju zle budućnosti:

„Ni za drugo na vom svitu
Človik stvoren od ruk Boga
Kad mu dušu plemenitu
Da sred raja zemaljskoga:
Neg da ovdi tako hodi
Tako žive i putuje
Da se v smrti prav nahodi
I da v nebu gospoduje…“

Katarinin molitvenik „Putni tovaruš“ doživio je tri izdanja: 1661. godine u Veneciji „pri Babianu“, 1687. i 1715. godine u Ljubljani. Jedan primjerak čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Malahna je to knjižica 9cm x 4,5cm, ali ima gotovo 500 stranica, što paginiranih što nepaginiranih. Za one koji ne znaju značenje riječi tovaruš treba reći da je to drug, družica, istoznačnica kajkavske riječi pajdaš.

Posveta glasi: „Bogu, Vsemogućemu, Neba i Zemlje Stvoritelju“, a onda slijedi predgovor pod naslovom: „Vsega hervackoga i slovinskoga orsaga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola“.

Molitve su raspoređene u pet poglavlja, a uza svako poglavlje umetnuta je umjetnička slika u bakrorezu. Pojedina poglavlja urešena su inicijalima. Posebnu vrijednost ima Kolendarij u kojem je svaki mjesec ilustriran karakterističnim motivima poslova.

Osim pjesme iz predgovora iznimka je Molitva Sv. Barbare i Himnuš Svete Barbare.

U „Putnom tovarušu“ osnovna je misao: Bog je cilj ljudskoga života, Bog je čovjeka za sebe stvorio i dao mu različite puteve i sredstva da ga nađe.

Prema mišljenju nekih povjesničara književnosti stih Katarine Zrinske je čak i glađi, a jezik sočniji od supruga joj Petra. Iako samo djelo „Putni tovaruš“ nije originalno, nego se većim dijelom sastoji od prijevoda što ga je učinila s njemačkoga jezika, u njemu se nalazi pravo blago hrvatskoga jezika njenoga doba. Tako, između ostaloga saznajemo za nazive mjeseci: prosinac je današnji siječanj, sičan je danas veljača, slijedi sušac ili gregoršćak, mali travan ili đurđevšćak, veliki travan ili filipovšćak, klasan ili ivanšćak, srpan ili malomešnjak, lukovšćak ili miholjšćak, vsesvečak, grudan ili veliki božičnjak…

Sačuvana je još jedna knjiga Katarine Zrinske – Sibila ili knjiga Gatalica. Na unutarnjoj strani korica zapisala je svojom rukom uoči tragedije: „1670. na drugoga aprila u Čakovcu“. Potom se potpisala.

Obje knjige danas se čuvaju u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u odjelu Rariteta.

ozalj2

Ozalj

U Ozlju je bila velika knjižnica kojom se služila uz svoga supruga i Katarina i njena djeca. Njen brat, nesretni mladi Krsto Frankopan, pjesnik ljubavnih i erotskih pjesama, a dakako i rodoljubnih stihova, pisao je u to doba ovako:

„Je li to moguće, svita stvoritelju,
nepravica takva tlači tvoju zemlju?
Još li ćeš pretrpit čalarnom narodu
kot lakomu vuku nad ovcami škodu?

***

Čakovec je posljednja slobodna stanica u njenu životu. Nikola Šubić Zrinski Sigetski dao je izgraditi Čakovečki grad. Moćne zidine Čakovca izgrađene su od opeke, opkoljene šančevima koje su punili vodom, a tri bastiona dao je dograditi Nikola Zrinski, brat Petrov. Sve je to dočekalo banicu Katarinu još u nadi slave i pobjede.

No, urota je propala, saveznici otkazali, mnogi su urotnici odlučili napustiti Petra.

Katarina se oprostila sa suprugom Petrom i bratom Krstom 13. travnja 1670. u 11 sati navečer u Čakovcu. Bilo je jasno da je uroti došao kraj – oni kreću na pomirbu s carem. Zna se kako je Petar na rastanku rekao svojoj vjernoj banici i ženi: „S Bogom! Čuvao te Bog“.

Ovu scenu ovjekovječio je hrvatski slikar Oton Iveković. Iznajmio je poslije Prvoga svjetskoga rata dio staroga dvorca Veliki Tabor i tamo naslikao niz povijesnih tema. Bio je običaj da se ta njegova slika umnožena na imitaciji platna i uokvirena kao prava umjetnina, nalazila nekada u gotovo svakoj hrvatskoj kući. Petar se oprašta od voljene supruge, majke svoje djece i suradnice u političkim zbivanjima. Konji su osedlani, Petar i Katarina se grle, a kraj njih stoji Katarinin brat Krsto. Vide se posljednji put. Oko njih dvorišni bedemi, u sredini bunar.

Banica ostaje sama u Čakovcu, ali već sutradan 14. travnja 1670. pred zidine Čakovca stiže general Spankau. Uz njega je gomila carskih četa. On dolazi u nebranjeni grad, započinje pustošiti tako da zaista ne ostane ništa vrijedna. Vojnici razvlače manje vrijedne predmete i živež, a on s časnicima ono što je bilo vrijedno. Jedna od naredbi cara iz Beča bila je i ova: neka ne ostane ni jedan portret ove urotnice! Tako su svi spaljeni, ne samo u Čakovcu, nego posvuda u carstvu.

Cakovec

Čakovec

Uz to spaljuju deset sela koja su pripadala Zrinskima, a to se istodobno događalo i diljem ostalih posjeda Zrinskih i Frankopana. Leopold Habsburgovac javlja Ratnom vijeću da banicu Katarinu zatvore na prikladno mjesto, a isto tako i njenu kćer Zoru. Može biti i u neki samostan koji se dobro čuva.

Taj rasap imanja i svega blaga obitelji Zrinskih i Frankopana nemoćno je gledala Katarina u Čakovcu sve do 15. srpnja 1670. Bila je već oboljela, vukla je jednu nogu i pomagala se štapom, a tim bolima dodale su se i one duševne. Izvješća o pljački njihovih imanja, kako vele izvori, bila su temeljita i zauvijek je nestalo ama baš svega da se do danas ne može naći: „…ni zdjele, ni ražnja, a kamoli živeža…“ Odnijeli su namještaj, slike, knjige, nakit… Kad danas dođete u Čakovec ili Ozalj, nema ni traga od nekog predmeta Zrinskih… Ni dugmeta. Nažalost u toj pljački sudjelovala su i hrvatska vlastela koja su dugo vremena sa zavišću gledala uspon Zrinskih.

Teško bolesna ležala je Katarina i pisala caru da poštedi bar dio imanja.

Ratno vijeće pak javlja da je ona opasna banica, da se pretvara, da ju treba maknuti iz Čakovca jer je „nemiran duh“, te bi ju njen narod koji ju „sažaljeva“, a „borme ju i Turci paze“, mogao čak osloboditi!

Konačno stiže careva naredba da se ponižena i uništena banica pod jakom stražom sprovede u Graz zajedno s malom Zorom. Sin Ivan Antun otišao je po nagovoru oca u Beč da se spasi pokazujući lojalnost caru. Roditelji ga nikada više nisu vidjeli.

Tako 15. srpnja 1670. odvoze bolesnu Katarinu i malu Zoru u četiri sata poslije podne u pravcu Graza. Njih dvije nose malo prtljage jer su im odjeću opljačkali. Uz kočiju jašu puškari, njih trinaest i nakon sedam dana mučnoga puta stižu Katarina i Zora u Graz 22. srpnja 1670.

Putem su odsjedali u gostionicama sumnjive čistoće, bijedne hrane i loših ležajeva te su na koncu smještene u gračkom Muhr-Vorstadtu, u gostionici „Kod crnoga slona“. Narod je tu znatiželjno gledao kako vojnici s nasađenim bajonetima čuvaju „opaku“ hrvatsku banicu.

Sve do toga trenutka, unatoč bolesti i strepnji za sina, brata i supruga, banica se držala junački. Ali car je smislio kako da ju slomi. Tu u Grazu oduzet će joj malodobnu kćer Zoru. Bila je već prohladna jesen, a njih su dvije bez zimske garderobe koju su im oteli; majka i Zora samuju zdvojne zbog skorog rastanka i zebu u nezagrijanim sobama bijednog gostioničkog smještaja.

Katarina piše caru: „Kćerka ima samo četiri košulje, te jednu suknjicu i kaputić, pa i to gotovo posve poderano“. Tako je i Ratno vijeće u Grazu izvijestilo cara kao istinito pa se čak tražilo da ugarski fisk vrati zaplijenjene haljine i kapute od krzna koje je banica morala ostaviti u Čakovcu. To se, naravno, nikada nije dogodilo.

O mužu, bratu i sinu nije imala nikakvih saznanja. Bolovi su bili sve jači, lijekove joj nisu dostavljali, uhvatila ju je nemoć i nije mogla stati na obje noge. Strahovi za milom desetogodišnjom Zorom koju svakoga trena trebaju odvojiti, lomili su joj srce. Namjerno je došla smjena njenih hrvatskih sluškinja i dodijeljene su im Njemice. Ona glavna bila je okrutna – uživala je ponižavati banicu, sistematski ju mučiti, uskraćivati i ono na što su imale pravo, a izvori svjedoče da su letjele i gadne psovke, koje su čak i vojnicima smetale.

Katarina je uvijek iznova pisala caru uzdajući se u njegovu ljudskost, ali on nikada nije odgovarao…

Tako Katarina čestita caru 2. siječnja 1671. novu godinu i piše: „Uzeli su mi sve nekretnine, te sam sada ja i moja desetogodišnja kći ovdje u Grazu bez odijela, više mrtve nego žive…“ Dalje ga zaklinje s pet Kristovih rana da ne dopusti propast dviju obitelji koje su tako dugo i vjerno služile carskoj kući. Ovo pismo čuva se u Carskom državnom arhivu u Beču i na njemu stoji izričita opaska da kralj nije ni raspravljao o molbi Katarine Zrinske. Nitko joj nije odgovorio na pisma, a niti dostavljao ikakve spoznaje o sudbini supruga. Tako se vjeruje da ni ono toplo i posljednje pismo što ga je uputio Petar pred samu smrt, ona nikada nije dobila.

pismo Petra Zrinskog

Pismo Petra Zrinskoga

To možda najljepše i najdirljivije pismo iz naše povijesti onoga doba, pisano u trenu večernje sjete, uoči smaknuća, pisano je na hrvatskom jeziku, jer on je bio njihov stvarni materinski i ljubavni jezik. Danas se ono čuva u Zagrebu u Riznici Zagrebačke katedrale, a ne kao ostala dokumentacija u Grazu ili Beču.

„Moje drago srce. Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga svemogućega, koji me je na ovom svetu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na volju Božju ostavil.“

Grof Petar Zrinski

Nije poznato kako je Katarina saznala za smrt supruga i brata, ali nema dvojbe da je u svibnju 1671. već obaviještena.

Znalo se za njezino sudioništvo u uroti stoga ju namjeravaju pozvati u Beč na saslušanje.

Neki izvori, kao oni koje je zapisao mletački poslanik, tvrde da je ona dovedena u Beč, gdje je provedena istraga. Pouzdano je jedino da je Ratno vijeće tražilo da se banicu Katarinu preseli u Ljubljanu klarisama, no one su to odbile navodeći kao razlog da bi Hrvati mogli osloboditi banicu. Isto tako sačuvan je dokument kojim Ratno vijeće nalaže ženskom samostanu u Mernbergu da ima primiti Katarinu, ali je priorica odgovorila da nema hrane za groficu, a kako je mjesto na granici Ugarske i Hrvatske, one se boje nereda i oslobađanja.

smaknuce zrinskog i frankopana

Smaknuće Petra Zrinskoga

Tako je stigao i rujan 1671. godine. Iz Beča stigne stroga zapovijed da se Zora ima odijeliti od majke i obje staviti u udaljene samostane. Katarina je planula i silnom ljubavlju pokušala odgoditi taj posljednji udarac. Pisala je caru Leopoldu dirljivo pismo: „Neka mi Vaše Veličanstvo dozvoli da jedina moja kćerka Zora Veronika – kao štaka ražalošćene moje starosti, kao utjeha zapuštene udovice, te kao nadglednica moje bolesti, ne bude od mene rastavljena. Ona će biti odgajana u marljivosti i krijeposti, pa u plemenitim običajima i u ručnim poslovima. Na koncu molim da uboga moja osoba, koja i bez toga pada k smrti, ne bude kažnjena klauzurom, tj. zatvorom u samostanu, gdje bi me pratila jedino mržnja, što bi moju dušu samo dovodilo u pogibelj, a moje tijelo u preranu smrt.“

Odgovor nije nikada stigao. U veljači 1672. silom su sluge i vojnici otrgnuli iz Katarinina krila Zoru. Dijete je naricalo kao i majka. Strpali su Zoru u kočiju i odvezli uršulinkama u Celovec. Katarinu presele u samostan dominikanki u Grazu.

U osami i izolaciji Katarina naglo propada. Namjerno joj dojavljuju kako Zora pati, stradava, ne može dobiti odjeću već se smrzava, ide u poderanim haljinama, spava u ledenom.

Tako se krug nesreće zatvorio: raspršeni na sve strane svijeta, bez igdje ičega – Petar i Krsto mrtvi, sin jedinac Ivan Antun odveden u Prag u poluzatvor pod strogom prismotrom, kći Jelena u sjevernoj Ugarskoj u vrlo opasnim okolnostima i ratnoj napetosti, Judita Petronila u Zagrebu (u samostanu klarisa na Gornjem gradu, ali bez prisile), najmanja Zora u Celovcu. Činjenica i spoznaja da više ne će vidjeti svoju djecu, dotukla je snažnu banicu, ženu inače čvrstoga kova. Počela je padati u letargiju i gubiti pojam o vremenu, svijest o svemu oko sebe. Tako je nečujno izdahnula 16. studenoga 1673. godine. Obukli su banicu u bijelo odijelo kao da je dominikanka i ukopali ju u grobnicu ispod crkve. Kod raznih pregradnji i uređenja izgubio se trag njenim posmrtnim ostatcima…

Kako su spalili vrlo pomno sve njezine portrete, ne znamo kako je izgledala najljepša banica u hrvatskoj povijesti – nešto možemo naslutiti iz izvora, nešto iz sačuvanih portreta kćeri Jelene.

***

Zator ostalih članova obitelji Zrinskih dovršio se smrću njene djece.

Dan smrti kćeri Zore nije poznat. Postoje dokazi da je kao opatica još 1683. godine bila živa. Mjesto njena groba nije poznato.

Ivan Antun Zrinski imao je tragičan život. Nastojao se izmiriti s carem, ali uzalud. Zatvorili su ga trajno 1680. U zatvoru je proveo dugih 20 godina. Tamo je izgubio razum. Glavna je krivica bila njegov rod, a bečki dvor je odlučio zatrti i posljednji spomen na Zrinske.

Graz je bio posljednje utočište Ivana Antuna Zrinskog. Već je bio teško bolestan pa su ga najprije stavili u sirotište, ali od straha pred Hrvatima, car naredi da ga se stavi u tamnicu u Schlossbergu.

Danas je Schlossberg turistička atrakcija – lijepi pogled pruža se na ljupki gradić Graz i malo posjetitelja zna povijest ove tvrđe. A da je u njoj skončao svoje bijedne dane posljednji muški potomak obitelji Zrinskih, ne zna gotovo nitko.

Umro je 11. studenoga 1703. u Schlossbergu u Grazu. Tajili su njegovu smrt. Bojali su se da bi mogli doći neki hrvatski đaci koji su bili na studijama u Grazu, pokloniti se nevino osuđenom Ivanu Antunu. Stoga odrede da se pokopa u mraku, u šest sati uvečer. Tijelo mu spuste u grobnicu ispod crkve otaca dominikanaca.

Jelena Zrinska, najstarija kćerka Petra i Katarine, udana za kneza Franju Rakoczija, najbogatijeg velikaša Ugarske, rano je ostala udovica, nakon što je suprug jedva spasio glavu kao urotnik u kojoj je uroti sudjelovala i Jelena. Po drugi put udala se za Mirka Tekelija, erdeljskoga velikaša, nastavila rat zajedno s mužem da bi nakon propasti morali izbjeći u Tursku. Neko vrijeme bili su u Carigradu, potom ih sultan protjeruje u Nikomediju gdje je umrla u kući udaljenoj dva sata hoda od mora, na Bosporu, u šezdesetoj godini života, 1703. kao i njen brat.

O njenu životu bit će u ovoj knjizi posebna epizoda.

Judita Petronila završila je svoj život u zagrebačkom samostanu sestara klarisa kamo je od svoje volje stupila i kasnije postala i predstojnicom samostana. Još je sačuvan fragment njene nadgrobne ploče jer je groblje sestara bilo odmah uz crkvu i samostan. Danas je tu Muzej grada Zagreba, a na mjestu groblja Institut za književnost HAZU. Zna se da je umrla koncem 17. stoljeća, ali ne i točna godina. Na mjestu groblja, kojeg je otkupio grof Dragutin Drašković, sagrađena je ova današnja zgrada – palača, koja je dobila ime Narodni dom. U njemu su naši preporoditelji isklicali Jelačića za bana, održali 1848. prvi narodni sabor, plesali, vodili političke rasprave, priređivali kulturne događaje…

Dolje ispod palače dugo su počivale kosti časnih sestara klarisa pa i Judite Petronile Zrinski da bi onda bile prenesene i zaboravljene.

***

Zagreb čuva komadić nadgrobne ploče Judite Petronile, palaču na Griču koja je nekada bila kuća Zrinskih (na njoj je skromna ploča koja o tome svjedoči), a u Katedrali počivaju kosti Petra i Krste, prenesene iz Bečkog Novog Mjesta i nad njima piše: „Navik on živi ki zgine pošteno“. Malo dalje na zidu na mramornoj ploči upisano je i ime Katarine Zrinske.

Danas je Zagrebačka katedrala mjesto hodočašća, jedna postaja u nizu na križnom putu hrvatskoga naroda. Katarina, hrabra i tužna banica, zaslužila je natpis na ovom svetom mjestu.

Nevenka Nekić

Čet, 22-02-2024, 23:00:34

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.