U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Čika i Vekenega

Ovako počinje proslov Pravila reda Sv. Benedikta:

„Poslušaj, sinko, poruke učitelja
i prikloni uho svoga srca;
spremno primi savjet
dobrohotnoga oca
i uspješno ga provodi u djelo“.

Pravilo reda vrijedilo je od šestoga stoljeća do danas za muške i ženske samostane diljem Europe i svijeta. U svoja 73 poglavlja donosi u krajnjem sažetku osnovnu misao: ORA ET LABORA! Moli i radi. U tom temelju kršćanske Europe imaju svoje značajno mjesto naše hrvatske benediktinke, osobito one u Zadru, benediktinke Svete Marije.

Prema neki podacima, zadarski benediktinski samostan osnovan je još 920. godine, kad je benediktinka Lampredija s još pet plemkinja utemeljila prvu zajednicu, dobila crkvicu i tako počela ženski red. Bio je to malen red, zato i pišu MINORIS, ali SUB REGULA SANCTI BENEDICTI, dakle prema redu sv. Benedikta. O tome je nekad postojala i kamena ploča sa zapisom, ali se u 16. stoljeću u paležu, koji su u Zadru počinili Mlečani, ploča izgubila. Tako je ostala samo usmena predaja.

U doba uspona hrvatskih narodnih vladara, kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira, pojavile su se dvije snažne osobe i obnovile, utemeljile za mnoga stoljeća unaprijed, zadarski benediktinski ženski samostan Sv. Marije. Bile su to opatice Čika i Vekenega. Njihova djelatnost na čelu reda od 1065.-1111. godine, dakle nešto preko pola stoljeća, značila je ne samo duhovni polet samostana, nego i visoki domet kulturnoga, društvenoga pa i političkoga života Zadra.

***

Majka Čika bila je patricijskoga roda, plemkinja iz obitelji Madijevaca, koji baš u tom razdoblju doživljavaju svoj uspon u Zadru. Iz njihove obitelji birali su se stratezi, priori i biskupi, a bili su i u krvnom srodstvu s hrvatskim kraljevima.

Prema nekim mišljenjima ime Čika dolazi od Lucija, Lucika, Cika, Čika.

Kao rođena Madijevka kretala se u najvišim zadarskim krugovima jer je njen pradjed bio hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II., a prabaka kraljica Jelena.

Udala se za plemića Andriju i imala u tom braku dvije kćeri: Anu Domnanu i Vekenegu.

Kako je izgledao Zadar u njeno doba?

Malo je što ostalo poslije tolikih ratova. Pa ipak, uspomene na ta vremena sačuvane su djelomično u Arheološkom muzeju u Zadru. To su predromanički spomenici: kameni fragmenti koji pjevaju uklesanim ukrasima na plutejima iz crkve Sv. Nedjeljice, na ciboriju prokonzula Grgura, na vratima Sv. Lovre, na plutejima iz te iste crkve ili one Sv. Tome kao i mnogih drugih.

Kamena zdanja grada čuvala su i bogatu palaču Madijevaca. Iz nje je Čika udana za plemića Andriju. No, dogodila se tragedija: razbojnici su nama nepoznate godine ubili njenoga muža i ona je ostala udovica s dvije kćeri. O tome svjedoči sama u zapisu samostanskoga KARTULARA Sv. Marije u Zadru:

„Ja Chika, kći Dujma i Vekenege, unuka priora Madija, a žena Andrije, sina Papova, pošto sam se nakon ubojstva muža našla u udovištvu, s dvjema kćerima, to jest Domnanom i Vekenegom, počela sam razmišljati kako da ne izgubim baštinu ovoga prolaznoga svijeta i ne lišim se buduće vječnosti. I tako mi se korisnom učinila odluka da sa starijom kćeri, to jest Domnanom, posvetim život Bogu kao redovnica, a mlađu Vekenegu da postavim u bračni jaram. O ovome sam obavijestila pravoga brata i bližnje rođake koje imam, biskupa Stjepana i priora Dragu i Krinu, koji su pri čitavom mom djelu izvršitelji i brižljivi suradnici i pomagači ondje gdje je trebalo govoriti. A kako im se korisnim učinilo moje nastojanje, oni su mi, zajedno se posavjetovavši sa sugrađanima i uplevši u raspravljanje Petra, vrlo svetog opata Sv. Krševana, sa svojim redovnicima, dali crkvicu Sv. Marije da ondje sagradim samostan“.

Ako uzmete u ruke taj Kartular, uvijen u potamnjelu kožu i ispisan na pergameni, zamirisat će onim posebnim mirisom prastarih knjiga. U njemu je ova intimna sudbinska priča ispripovijedana u prvom licu, što daje posebnu draž ovom, inače najvrjednijem, dokumentu iz riznice samostana Sv. Marije u Zadru.

Kartular je nastajao od 1066. godine, kad i počinje ovaj zapis, pa zabilježio značajne događaje sve do 1236. godine. Pisan je raznim pismima. Najstarije je beneventana, lijepo pismo koje se proširilo iz Italije i u naše krajeve. Potom se događaji zapisuju karolinškom minuskulom i otmjenom izduženom goticom.

Šteta što je netko iskidao četiri folije toga Kartulara, a jednu zamrljao tintom. Tako ne znamo točan rasplet događaja.

Na koncu Kartulara zabilježen je dvoglasni SANCTUS, najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini.

***

Čikin je život, dakle, bio od trenutka smrti njenoga supruga, posvećen podizanju samostana. Sama činjenica da je na mjestu namijenjenu za taj novi samostan već otprije postojala crkvica, olakšala je Čikine korake. Ona putuje u Šibenik, gdje je tada boravio njen rođak ili pravi brat (oko čega se povjesničari spore) kralj Petar Krešimir IV.

Predaja kaže da je Čika odjahala na lijepu bijelu konju kako je to običaj za ovakve plemkinje, iako put nije bio udoban ni kratak. Pravilo sv. Benedikta nalaže da se braća i sestre koji idu na put, obuku u bolju odjeću kako bi pred drugima pokazali što više dostojanstva. Tako možemo zamisliti i crno-bijelu odjeću na našoj Čiki, kao i krzneni plašt.

U tome trenu s kraljem je u Šibeniku bio gotovo cijeli episkopat dalmatinsko-hrvatski. On je primio, kako isprave dokazuju, svoju sestru Čiku i oslovio je kao „SOROR MEA“. Prijepore povjesničara ćemo ostaviti po strani i u tom rodbinskom bližem ili daljem oslovljavanju, potražiti ono najvažnije: tom prigodom kralj je darovao samostanu Sv. Marije u Zadru „kraljevsku slobodu“, kao i neke zemlje.

Bilo je to na Božić davne 1066. godine. Zamišljamo buru koja zviždi dok Čika prima darovnicu i priprema se s pratnjom za povratak u Zadar.

Ove privilegije dale su snage za budući život samostana benediktinki i on će prebroditi duga stoljeća nevolja i dobrih dana te živjeti i danas na početku trećega milenija, dakle punih 950 godina.

Za nas je dragocjeno i to, da se u toj i drugim ispravama, koje je izdao kralj Petar Krešimir IV., a ima ih sačuvanih četrnaest, nalazi niz hrvatskih naziva za razne dvorske i državne službe: tako je izvjesni Dobrodrug bio štitonoša, Desinica je bio rizar, što dolazi od riječi riza, svečana odora itd…

Po povratku u Zadar Čika je 1067. godine potvrdila ove privilegije pred biskupom Stjepanom, priorom Dragom i svjedocima.

***

Dobivene ili kasnije kupljene samostanske zemlje protezale su se od Zadra, preko Nina, na jug do Biograda, Vrane i Šibenika. Valjalo ih je obići i nadgledati, što je vjerojatno Čika kao vrijedna opatica samostana i činila.

Iz njena doba u Ninu se čuva starohrvatski brod zvan KONDURA. Njegovi tamni drveni ostaci dali su predložak za rekonstrukciju nove kondure.

Iz Čikina vremena ostala je i crkvica Sv. Križa u Ninu, kao cvijet položen na zemlju, a u njoj je nekada stajala krstionica kneza Višeslava.

Čika se možda dodirom oslonila na rub ove kamene uspomene, koja pripada u to još uvijek nedostatno istraženo razdoblje hrvatske povijesti. Ima u Muzeju u Ninu i drugih spomenika koje je Čika mogla vidjeti u svoje doba, kao onaj natpis na nadvratniku crkve Sv. Križa što ga je dao uklesati donator župan Godečaj, ili arhitrav s imenom slavnoga kneza Branimira. Nin je u to vrijeme imao sedam crkvi. Bio je opasan zidinama i kroz gradska je vrata Čika prolazila jašući na svome bijelcu s pratnjom, odjevena po regulama reda.

Ta odjeća benediktinki potječe još od Skolastike, sestre sv. Benedikta, a sastoji se od: crne tunike, bijela ovratnika i poveza za glavu, a veo je crn podstavljen bijelim. Preko tunike se navlači škapular, a za mise i svečane zgode kukula, široka liturgijska halja. Tako dok prolaze svijetom ili u klaustru svoga samostana, nalikuju na lastavice, kako ih je narod od davnina i nazivao.

Čika je posjetila i kralja Zvonimira u Kninu, na sam njegov imendan sv. Dmitrija, da bi potvrdila i učvrstila sve dobivene privilegije za svoj samostan.

Zna se da je imala i neke sporove oko imovine koju je samostan dobio darovnicama, ali je njena energija i odlučnost došla do izražaja i u tim sukobima, te je uspjela sačuvati vlasništvo samostana.

Istovremeno se Čika zauzela za izgradnju crkve koja je nastajala na ostatcima stare male crkve. Zna se da ju je završila 1091. godine kad je bila i posveta. Taj svečani dan odigrao se 28. listopada. Možemo zamišljati kako su u svečanim odorama ušli u crkvu biskup i dostojanstvenici, potom članovi dvadesetak plemićkih obitelji grada Zadra, dok su zvonila sva crkvena zvona u gradu. Na nozočnicima odjeća od teškoga crnoga i grimiznoga velura, biskup u zlatnu ornatu, benediktinke kao lastavice stoje i pjevaju korale, a razliježe se VENI SANCTE. Puk se okupio, pjevaju se hrvatski i latinski napjevi kao što se taj običaj sačuvao do danas.

Od te Čikine crkve ostalo je relativno malo: stupovi, nešto zida…

No ostao je jedan vrijedan pisani dokument – ČIKIN ČASOSLOV.

Časoslov je Čika naručila za svoje osobne potrebe u skriptoriju samostana sv. Krševana u Zadru. Listajući danas reprint toga Časoslova (original se nalazi u biblioteci Bodleiani u Oxfordu), divimo se njegovoj ljepoti i značenju. Prema mišljenju stručnjaka Časoslov je mogao nastati šezdesetih godina 11. stoljeća, dakle još prije ulaska Čike u samostan. Ljepota pisma, mali pozlaćeni ukrasi inicijala, izbor himna, koji pripadaju najstarijim himnodijskim izvorima u nas, popijevki i molitava prigodnog i intimnog karaktera, sve je to sadržajno prilagođeno za osobnu duhovnu potrebu jedne obrazovane i pobožne duše.

U Časoslovu opatice Čike ima pjesničkih izraza, prilagođenih najosobnijim čuvstvima pa su stoga nježniji i slobodniji, lirskoga, a manje slavljeničkoga tona. Ona sama, zapisano je, molila je u ženskom rodu: „IESU CRISTE, PROPITIUS ESTO MIHI PECATRICI“. (Smiluj se meni grješnici).

Snažna duha i jake volje, kraljevskoga podrijetla, Čika je bila utjecajna u Zadru, živo uronjena u javni život uživajući veliki ugled. Naručila je za samostan i druge knjige: HIMNARIJE, LAUDE, MATUTINALE, knjige za službe noćnoga bdijenja te tako utemeljila biblioteku. Samostan je dobio ili kupio skupocjeno liturgijsko posuđe koje možemo smatrati temeljem današnje rizničke zbirke umjetnina. Doba opatice Čike znak je sveukupnoga kulturnoga procvata pa i literarne tradicije razdoblja narodnih vladara.

Čika je kasnije proširila samostan, dogradila niz zgrada stambenoga i radnoga prostora: hospicij za goste, putnike i siromahe, riznicu, arhiv. U prostoriji koja danas služi kao blagovaonica, bili su podrumi s bačvama, malo dalje praonica, a na katu uzgajalište svilenih buba.

***

Život u samostanu protjecao je u znaku Reda: moli i radi. Sedam puta dnevno je molitveni čas, od pet sati ujutro do povečerja u osam sati i četrdeset i pet minuta. Nekada, u doba Čike, bila su i noćna bdjenja. Najčešće se molitve pjevaju, pa i Pravila reda nalažu: „Pjevajte mudro… Pred licem anđela pjevam tebi…“ To je do danas sačuvano koralno pjevanje nježno, jednostavno, prepuno ljepote i predanosti Gospodinu.

Što nam je ostalo od opatice Čike?

Ostao je KRIŽ, toliko spominjan, iako za neke znanstvenike sporan. On se čuva u riznici koju su do danas čuvarice, zadarske benediktinke, uspjele spasiti u svim teškim razdobljima povijesti.

KRIŽ je prema nekim saznanjima Čika donijela u samostan, a smatra se da je do nje došao preko povratnika – hodočasnika iz Svete Zemlje. On je najstariji predmet u zadarskim riznicama. Rustikalna je izgleda, naivno obrađenih likova u plitkom reljefu. To je neka vrsta kutijice od lijevana pozlaćena bakra koja se nosi na prsima kao pektoral. Ima kopču za vješanje na vrhu križa, a na donjem dijelu se otvara. U kutijici-križu nalazi se relikvija sv. FORTUNATA čije ime je ispisano sa strane. Na prednjoj strani Čikina križa prikazano je Kristovo raspeće i četiri svetačka poprsja. Na poleđini križa je ženski lik ORANS, moliteljica Bogorodica i četiri svetice. Svetac Fortunat nije bio poznat u Zadru, ali se u Čikinu Časoslovu spominje i ima svoj blagdan. To je jedan od mogućih dokaza da je križ bio Čikin.

Draž i misterij toga križa nije toliko u njegovoj materijalnoj vrijednosti, koliko u spoznaji da ga je Čika nosila na svojim grudima kao zalog vjere i ufanja. Njegova je vrijednost u činjenici da je iz tih gotovo tisuću godina duboke povijesne tame dopro do nas kao svjetlost.

Posljednje spominjanje opatice Čike bilo je u dokumentu iz godine 1095.

Zapis je nastao u Zadru na saboru koji je potvrdio samostanski privilegij i pozvao se na onaj Krešimirov i Zvonimirov. Oba su kralja već bila mrtva, u državi je nastupilo doba nemira, a Čika je također bila stara. Prema pravilima Reda mogla je postati opaticom samostana tek kad navrši 40 godina, pa ako je to imala 1066., sada je bila najmanje 70 godina. To je vjerojatno bio njen posljednji nastup u javnosti: ostarjela i ugledna abbatissa Čika uspjela je isposlovati potvrdu, da se crkva Sv. Marije naziva bazilikom, da ne mora plaćati poreze i da dobiva otok Silbu.

Čika se polako povlačila i predavala mjesto i upravu samostanom svojoj mlađoj kćeri, razboritoj i dostojanstvenoj, energičnoj i jakoj VEKENEGI.

Njene obje kćeri bile su uz nju: očito tiha i plemenita Ana Domnana i nasljednica Vekenega koja je također odavna postala udovicom.

Tako je majka Čika mogla mirno zaklopiti oči i ostaviti stan u sigurnim rukama.

***

VEKENEGA je preuzela majčino opatičko mjesto u nemirnim vremenima. Već je prošla Zvonimirova smrt, odigrala se tragična bitka na Gvozdu, već se bližila 1102. godina kad će novi kralj nehrvatske krvi KOLOMAN staviti na glavu i hrvatsku krunu u Biogradu.

Svoju majku Čiku kćeri su pokopale u crkvi Svete Marije, iako danas ne znamo na kojem mjestu. Kod restauriranja crkve, ispod podišta, nađeno je mnogo grobnica i sva su tijela stavljena zajedno. Tako među njima počiva i Čika. Bila je nenadmašna i hrabra, osnivačica samostana benediktinki u Zadru čije kulturno značenje ima u hrvatskoj povijesti najviše mjesto.

***

Vekenega je morala imati 40 godina da bi postala opatica samostana, a isto tako i određen broj redovničkih godina. Donijela je u miraz samostanu svoj namještaj kako je onda u plemićkim samostanima bio običaj.

Vekenega je opatičku čast primila posve spremna: znala je kao i majka svoj hrvatski materinski jezik, latinski jezik, vjerojatno i talijanski, znala je pjevati antifone, koralne i druge napjeve po neumama. U njoj su se ujedinjavali poniznost i ponos, blagost i odlučnost. Nastavila je primanje pričesti pod objema prilikama – kruha i vina. To je zapisano još u Čikinu Časoslovu:

„Ja… neka mi blagovanje Tvoga Tijela i Krvi ne bude na osudu…“

Zna se da je molila prema majčinu Časoslovu ovu molitvu: „O blaženi Sveti Benediktu, zauzmi se za mene grješnicu…“ Njegovala je pjevanje na hrvatskom jeziku, primala hrvatske plemenitaške kćeri u samostan. Povijest bilježi dva puta kako se hrvatsko pjevanje začudno dojmilo vizitatora: kad je 1177. godine Zadar dočekao papu Aleksandra III. u katedrali Sv. Stošije pjevanjem hrvatskih pjesama, bio je to izraz hrvatskoga duha ovoga grada. Tako je bilo i za one vizitacije 1579. godine kad je papin legat Valier morao tražiti tumača, jer u Sv. Mariji svi su znali samo hrvatski.

Vekenega je svoj poznati EVANĐELISTAR dala izraditi u istom skriptoriju Sv. Krševana u Zadru. Pisan je tijekom 1095/96. godine i samim svojim izgledom i sadržajem dokaz je Vekenegina kulturnoga i umjetničkoga shvaćanja kao i visokoga dosega skriptorija. Čuvao se kao svetinja u samostanu sve do 18. stoljeća, a onda ga je na nedozvoljeni način samostanu oduzeo mletački svećenik L. Canonici, a njegovi baštinici prodali su ga Oxfordu, gdje se i danas čuva u Biblioteci Bodleiani.

Vekenegin Evanđelistar ispisan je lijepom beneventanom i remek djelo je sitnoslikarske umjetnosti s rubnim ilustracijama raskošnih boja: crvenom, zelenom, zlatnom, modrom te isto takvim inicijalima. I ovaj Evanđelistar pripada djelima za osobnu duhovnu uporabu, a ne javnu crkvenu.

Vekenega je dala izraditi i ČASOSLOV (koji se danas čuva u Mađarskoj Akademiji u Budimpešti), također rijetkost koja uz prethodna dva rukopisa spada među najstarije u Europi. U našim se enciklopedijama iz vremena Jugoslavije ne spominju.

***

Kralj Koloman ušao je u Zadar. Što je to moglo značiti za samostan, njegove privilegije i život benediktinki? Poznato je da je Koloman nastojao pridobiti dalmatinske gradove nudeći im povlastice ili potvrđujući one stare. Vekenega bilježi o njegovu „triumfalnu ulasku u grad“ kad on, nastojeći izbjeći borbu, nudi da građani sami odluče hoće li dopustiti boravak njegovoj vojsci u kaštelu.

Tekla je godina 1105. kad su se susreli Koloman i opatica Vekenega koja je zatražila i dobila zaštitu od kralja za samostan Sv. Marije i svoje časne sestre. Time je život benediktinki mogao nastaviti svoj tijek.

Ne samo da je kralj pokazao razumijevanje, nego je materijalno pomogao da se podigne KAPITULARNA DVORANA.

Sačuvana je do danas. Ona je 11 metara dugačka i 6 metara široka. Njen svod u obliku polovine valjka, ojačan pojasevima klesana kamena, rese polustupovi romaničkih kapitela, a povrh njih teče friz – vijenac palmeta oko cijele prostorije. Ona služi za svečane zgode u samostanskom životu: izbor majke opatice, prijem važnih gostiju, priopćenje nekih sudbonosnih odluka…

Potom je kralj Koloman dao novac da se podigne zvonik. To je naš najljepši zadarski romanički zvonik u kojem su otkrivene i freske kao i jedan od prvih križno-rebrastih svodova u Europi. U tom prostoru, kojeg nazivaju Vekenegina kapela, pod rebrima stoje i stupovi koji to sve posvjedočuju. Oni nose natpis REX – CO – LO – MA – NUS. Tek iza II. svjetskog rata otkriven je još jedan natpis kraljeva imena koji teče oko zvonika s vanjske strane.

Vekenega je mislila na vječnost i dala sagraditi svoju grobnicu unutar kapitularne dvorane, a njeno tijelo i danas počiva na tome mjestu.

Vjerovati je da su u Vekenegino doba benediktinke već imale lijepu zbirku umjetnina u liturgijskom posuđu, slikama, relikvijarima. Stoga vrijedi posjetiti tu riznicu koju su one čuvale tisuću godina i pronijele kroz sve bure i oluje što su nasrtale na Zadar. Stoljećima je ovo blago mamilo pljačkaše.

Na početku izložbe u vremenskom slijedu stoji ČIKIN KRIŽ. U sjajnoj zbirci izdvojit ćemo neke eksponate: ikona Majke Božje Voditeljice Puta izrađena je početkom XIV. stoljeća, a njena ljepota i milosrđe lika zrači i danas, ne samo benediktinkama, ona je mnogima mjesto molitve. Na dnu slike je lik donatora za kojega neka istraživanja kažu da je to Mladen Šubić Bribirski II. Odjeven je u kneževsku odoru, a obnašao je tu čast u Zadru 1311. godine. Poznata je bila njegova ljubav prema Majci Božjoj kojoj se molio u dugim danima ratnih pohoda kojima je njegov viteški život obilovao.

U mnoštvu vrijednih izložaka izdvajamo RELIKVIJAR Sv. Grgura. Njega je papin legat Gebizon donio sobom na Zvonimirovu krunidbu s komadićem lubanje sv. Grgura kao relikvijom. Kasnije je Zvonimir darovao relikvijar benediktincima i crkvi Sv. Grgura u Vrani, pa kad se taj samostan ugasio, dolazi taj moćnik u ovaj ženski samostan.

Zanimljiva je i tablica s minijaturom Kristova raspeća, uokvirena u zlato, pa niz djela domaćih i stranih zlatarskih majstora. Ističu se darovi bosanske vlastele i kraljeva: tu je kruna Elizabete (Jelisavete) Kotromanić, udane za Ludovika Anžuvinca. Urešena je ljiljanima i dragim kamenjem, sva nekako prozračna, prepuna ljepote i tuge života najljepše kraljice toga doba. Uz nju je i Elizabetina koprena koja djeluje više svojom intimnošću jer pamti dodir njene kose i čela, njenih haljina i ruku. Kad se sjetimo kakvu je sudbinu imala – zadavili su Mlečani Elizabetu u novigradskoj tamnici – takav detalj njene odjeće ima jače značenje. Tu je i kalež njena supruga Ludovika što je u tom burnom 14. stoljeću svečano ušao u grad Zadar sa svojom suprugom, lijepom i tragičnom Elizabetom.

I druga bosanska vlastela darivala su benediktinke u Zadru: relikvijar Sandalja Hranića i njegove žene Katarine kao i ostale znamenitosti izrađene su u srebru i zlatu. Nižu se u danas uređenom izložbenom prostoru koji blista mnoštvom stilski vrijednih predmeta, prateći sve umjetničke pravce od predromanike do kasnoga baroka.

Ovdje su izloženi i spašeni čipkani radovi benediktinki koji su nastajali između dviju molitava, u vrijeme kad u samostanu mora vladati „grobni muk“. To su popodnevni sati kad se svatko povlači u mir, a čuju se samo ptice u klaustru. Mnogo tih radova izgubljeno je kroz stoljeća i u ratnim vihorima. Bilo je tu mnoštvo zlatoveza i svile, čipaka i brokata, a također i pribora za izradu takve svečane odjeće. Poznato je da su benediktinke uzgajale svilene bube, pravile svilu i vezle.

U Drugom svjetskom ratu najviše je toga spaljeno u bezrazložnom bombardiranju Zadra tijekom 73 naleta koja su izveli Saveznici.

Vekenega počiva zauvijek u svojoj grobnici koja je čudom ostala neoštećena pa na kamenim plohama možemo pročitati: „Ovdje ukopana leži s mnogobrojnih djela slavna Vekenega što tornja i kapitula dovrši gradnju, preminu ona tisuć sto i jedanaestoga goda, otkad se Krist ogrnu odjećom smrtnoga tijela, petog pak godišta otkad dobi nas kralj Koloman, desetog od onda kad Grgur biskupom posta“.

Ostali zapisi oko grobnice svjedoče o lijepu stilu i jeziku onoga doba i nalik su stihovima: „Ti što motriš, moli govoreć: Snivaj u miru! Raka nek čuva ti prah, visine nek prime dah!... Sve na svijetu zamire poput udara vala, sve što se pojavi gine i umire. Prostodušna Vekenega, što uvijek je tražila Boga, ne umire posvema – umiruć rođena bi. Nastojeć da joj sestre čestit provode život. Riječima što pouči njih, djelom to izvrši, sve prilaz je oboru svom od dušmanskih skrivala zamki, za nje je ovaj dom cvjetao i ovaj kraj…

Preminu ona na svetih Kuzme i Damjana blagdan, ode u Božji grad, gdje živi zauvijek…“

***

Iz Vekenegina doba i kasnijega 13. stoljeća, ostalo je u Zadru dosta sakralnih i svjetovnih spomenika: šetnjom uz Sv. Stošiju uživate u zvoniku i lijepim romaničkim arkadicama, a ako uđete u crkvu Sv. Krševana, naići ćete na freske iz toga davnoga vremena. Oguljene i jedva prepoznatljive, a u Vekenegino doba sigurno su blistave.

Sačuvalo se i nešto ranoromaničkih portala na svjetovnim kućama i palačama, kao što je onaj na palači Grisogono, pa uz crkvu Sv. Šime. U Varoškoj ulici možda se najslikovitije odražava život maloga svijeta kakav je mogao biti i u njeno vrijeme. Trgovinice, šušur i prolaznici u vremenu koje je daleko iza sebe ostavilo i Čiku i Vekenegu.

Benediktinski ženski samostan u Zadru dočekao je i kobnu 1943. godinu. Ratne strahote nadvile su se nad drevni grad i benediktinke su odlučile zaštititi riznicu. U velikoj tajnosti same su iskopale duboku rupu ispod zvonika i pohranile blago svoje riznice u zemlju. Na čelu samostana bila je majka opatica Terezija Manzoni, uz nju Benedikta Braun i Skolastika Večeralo. Talijanska okupacija Zadra bila je na izdisaju i prije bijega gradonačelnik, Talijan, s oružanom je pratnjom posjetio samostan. Pred Forumom je stajao talijanski brod spreman da odnese opljačkano blago. Zalupali su na vrata i zahtijevali da im sestre predaju blago. Ono je već bilo sakriveno. Čak i Škrinja Svetoga Šimuna koja je jedva ušla kroz uska vrata Vekenegine kapele. Gradonačelnik se osobito osorno oborio na majku opaticu i podsjetio je da je ona Talijanka. Njen odgovor vrijedi zabilježiti: Blago ne pripada Talijanima, ono je hrvatsko, a ako mora tako biti, neka ostane pod ruševinama, a vi samo preko mene mrtve možete ući!

Predvečer 16. prosinca 1943. Saveznici su počeli strahovito bombardiranje Zadra. U njemu već tri mjeseca nije bilo Talijana, ali Saveznici su 73 puta nemilice bacali bombe na drevni grad i pretvorili ga u ruševine. Postao je najsrušeniji grad u Hrvatskoj. NDH.

Sestre benediktinke sabile su se u Vekeneginu kapelu unutar zvonika, a pod njihovim je nogama počivalo blago stoljeća. Bombe su pale na crkvu, samostan, kapitulnu dvoranu… ali ne i na zvonik. Ni jedna sestra nije poginula, blago je spašeno. Uz sestre se u tom malom prostoru nalazio i dio puka iz okolnih kuća u vjeri da mu se tu ne može dogoditi ništa zla – ta čuvale su ih duše svih onih kroz stotine godina brižnih benediktinki: Tolja, Dobra, Rozana, Radoslava, Kažimira, Marija… a posebno Čika i Vekenega.

***

Poslije II. svjetskog rata sestre su postale beskućnice. Preselile su se još te 1943. godine u Sjemenište Zmajevac i tu ostale 27 godina, jer država nije dopustila obnovu samostana. Radile su i molile Boga da se opet vrate u obnovljeni samostan i konačno se to ostvarilo 27. rujna 1970. godine.

Kod restauracije crkve i samostana otvorena je grobnica časne Vekenege: pronađeni su njeni posmrtni ostaci – bila je sitna, kažu metar i pedeset pet ili šest cm visoka, te su sve kosti stale u jedan kovčežić u kojem i danas počivaju.

Na velikoj svečanosti, nalik možda na onu kad je bio blagoslov Čikine crkve, a koju je ovaj puta predvodio biskup Marijan Oblak, u skladnom redu pošle su „lastavice“ u svoje novo-staro gnijezdo i zapjevale kao i nekad – hrvatski i latinski koralni napjev. Opet se čulo ono pradavno SALVE REGINA, a puk se pridružio svojim benediktinkama.

***

Iskušenja nisu završila. Došle su zlehude godine Domovinskoga rata.

Stvarala se hrvatska država, prvi puta nakon Čikine smrti. Sestre su znale: treba sakriti blago, zlato i srebro, slike, uspomene hrvatske davnine. I opet su učinile isto: iskopale su rupu ispod zvonika na istom mjestu u Vekeneginoj kapeli, dobro umotale vrijednu riznicu i zakopale.

Danas ovo neprocjenjivo blago gledamo kako sjaji u izložbenim vitrinama, doziva prošla stoljeća, svjedoči svojom mistikom i blistavošću o danima triumfa i slave, o danima svečanosti, ali i danima suza i krvi, odanosti benediktinki Bogu i hrvatskom narodu. Kako ovdje miriši tamjan i zvone zvona Svete Marije, kako govore stoljeća! Govore ne samo umjetnošću i ljepotom, nego prije svega vjerom, onom koju su davno zapalile Čika i Vekenega čije kosti su u temeljima crkve i samostana.

Nevenka Nekić