Vera i Nevenka

Fašisti nisu birali sredstva u ostvarenju cilja – istrebljenja Hrvata s ove strane Jadrana. Početkom rata i okupacije 1941. prilično naoružani i sjajno odjeveni talijanski vojnici s perjanicama na kacigama raspjevano su paradirali prigodom ulaza u hrvatske gradove. Ti smiješni nastupi ubrzo će pokazati pravi obraz fašizma. Brojna nasilja i zločini nad nevinim ljudima u Istri, Hrvatskome primorju, Gorskome kotaru, Lici i Dalmaciji kao da jenjaju, gube se tragovi, blijede zapisi, knjige se ne čitaju, svjedoci odlaze… Vrijeme odnosi tugu, bijes i potrebu za osvetom nad ubojicama. Zaboraviti? Živjeti treba i sutra. Možda bi to bilo dobro za sve nas – samo kad se ne bi povremeno javljali nekoji sljednici zločinačke i gramzive politike stoljećima stvarane na Apeninima. Imali bismo mi Hrvati pametnijeg posla nego da se obterećujemo jednom od najvećih sramota ljudskoga roda i talijanske povijesti. No, suvremeni obnovitelji fašizma još uvijek uporno prevrću povijesne činjenice, jer "njihovi" su valjda "jedine stvarne žrtve" na hrvatskome ozemlju!?

* * *

Naš starodrevni Bakar grad je čestitih ljudi i kolijevka ribara i pomoraca, otuđen je na prijevaru, odnosno nakon Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. između Italije i Nezavisne države Hrvatske. Postao je pogranični grad, a u njemu je zatim izgrađen sabirni logor jednostavno nazvan "Campo" za nepoćudne Primorce i Gorane. Dolazak talijanskih vojnika, policajaca, učitelja i kojekakvih državnih službenika pristiglih s ciljem nametanja talijanskoga jezika ovdje ipak brojnijim Hrvatima ne će donijeti ništa dobra – samo zlo. Usporedo s nasilnim uvođenjem talijanskoga jezika u škole i gradsku upravu, okosnicu fašističkog djelovanja činio je i nemilosrdan policijski ustroj. Uslijedili su pretresi obiteljskih domova i brojna uhićenja navodnih sumnjivaca. Iz Bakra je stotinjak mještana prisilno je odvedeno u Italiju.
Prkos naših Bakrana zamijenili su tuga i bijes zbog svih počinjenih zločina koji nikada ne će biti osvećeni. Ona bezrazložna i neshvatljivo strašna tragedija žitelja Podhuma na Gromišćini bila je mračna opomena na što je spreman fašistički ustroj! Mladi Bakrani nacionalno osviješteni i neopterećeni političkim primislima, od prvih dana okupacije pomagali su borbi za slobodu hrvatskoga ozemlja ili su se, pak, pridružili oslobodilačkom pokretu; 54 učenika Pomorske škole položilo je život na raznim bojišnicama izvan svoga zavičaja…

Ravnatelj bakarske policije Francesco Caggi, uz potporu civilnoga komesara Colussija i njegova zamjenika Amata, podržavao je slobodno nasilje policajaca nad građanima. Neki Monte, u svojstvu općinskog tajnika, opljačkao je čitav gradski proračun. Uz njih po zločinstvu poznat je i talijanaš Mirko Santoni, mornarički poručnik, zatim još i nekoliko domaćih izdajica i uhoda koji su za sitne judine škude izvješćivali policiju o navodno opasnim namjerama nekojih sugrađana…

Ipak, pred padom fašizma ta neman kao da se je još žešće koprcala upravo ovdje. Imenovani i nekažnjeni razbojnici pobjegli su desetak dana prije sloma. Talijanska vojska i činovništvo nisu se odmah povukli nakon vojne kapitulacije, jer njihova zadaća istrebljenja nije bila dovršena; stavili se pod službu njemačke uprave! Talijani su svakako računali da će u poraću nanovo ostvariti konačno pravo na čitavo Jadransko priobalje kao svojedobno tajnim Londonskim sporazumom, a istom i Versailleskim ugovorom.

Padom Italije upravu nad čitavim Sjevernim primorjem preuzela je njemačka vojska s vrhovnim zapovjednikom dr. Friedrichom Rainerom; ta čvrsta pravnička ruka, „lice s ožiljkom“, nije bio osobito omiljen među primorskim i istarskim Talijanašima, ali njihov tvrdokorni i podmukli naum bio je glavni razlog njihova „sporazumnog“ ostanka ovdje pod njemačkim zapovjedništvom.

* * *

Dvadesetgodišnja studentica Vera Albaneže i šesnaestgodišnja gimnazijalka Nevenka Kovačić, u predvečerje 14. kolovoza 1943, krenule su iz Bakra prema Krasici. Razlog njihova odlaska od kuće te večeri nikada nije razjašnjen; odnosno jesu li ove dvije djevojke prisilno odvedene iz grada ili su se, pak, prema tvrdnji nekojih komunističkih ideologa, namjeravale pridružiti partizanskom odredu? Kako bilo, pored groblja, na raskrižju turističke ceste i puta za Sv. Kuzam, zaskočili su ih Caggijevi policajci. Giovanni Tonti s psom prepriječio im je put, a s leđa im je pritrčao Gaetano Longo.

Tome su događaju kasnije svjedočile Jakomina Šurjan i Bosiljka Milčetić koje su se iz Bakra istim putem vraćale svojim kućama, ali su ih Longo i Tonti zaustavili i grubo otjerali natrag. I Stana Ružić vidjela je dva policajaca s psom kako prema šumarku iza groblja naguravaju dvije djevojke koje su plakale i molile policajce da ih puste. Negdje oko 21 sat odjeknuli su revolverski pucnji, a zatim i eksplozija bombe.

Bakarski zaljev sa ostatcima logora 1941-43.

Sutradan su mrtva i gotovo rastrgana tijela dviju djevojaka dovezena u gradsku mrtvačnicu gdje ih je odmah pregledao vojni liječnik Pietro Rizzi i ustanovio da je nad njima prije ubojstva izvršen pokušaj silovanja. Navodno je jedna od njih još kratko vrijeme davala znakove života, ali je ubrzo preminula.

Ovaj zločin jednakom mjerom ražalostio je i razbjesnio građane. Bakarskim svećenicima stigla je čak i policijska naredba o zabrani zvonjave sa crkvenih tornjeva tijekom pogreba Vere i Nevenke. Gotovo je došlo do građanske pobune te se je fašistička uprava pokušala iskupiti uhićenjem i pritvaranjem Longa i Tontija, dok je ravnatelj policije Caggi istom premješten u Rijeku odakle je zatim pobjegao u Italiju.

* * *

Nakon jednogodišnje istrage, održano je kratko suđenje u riječkome sudu 23. studenog 1944. Baš u to vrijeme iznenadno je preminula Marica Albaneže koju je doslovno shrvalo prisjećanje na užasnu smrt njezine kćeri Vere. Uostalom, nitko, pa niti ova jadna majka, nije niti u snu pomišljao da će sud donijeti pravednu presudu. Previše je ovdje bilo ubijanja nedužnih i previše održano kojekakvih sudskih lakrdija…

Giovanni Tonti branio se je na suđenju tako da je svu krivnju prebacio na Gaetana Longa koji je predložio da ubiju djevojke. No, kad je Tonti odbio pucati, navodno mu je Longo zaprijetio da će ga istom ubiti kao i njih. Obojica su odbacivali sumnju u silovanje ili pokušaj silovanja dviju nesretnih djevojaka, iako je u prilog tome poslužio stručan nalaz liječnika Pietra Rizzija… Neočekivano za Bakrane i sve Primorce Longo je ipak osuđen na smrtnu kaznu, a Tonti na 27 godina zatvora.

Međutim, u taj slučaj umiješao se je i Friedrich Rainer, doktor prava i njemački vrhovni zapovjednik vojnog područja nazvanog "Sjeverni Jadran" sa sjedištem u Trstu, koji je odmah poništio presudu Giovanniju Tontiju. Po nalogu dr. Rainera drugo suđenje održalo se je ponovno u Rijeci 8. veljače 1945. te je na posljetku i Giovanni Tonti osuđen na smrtnu kaznu. Bez prava na pomilovanje, ubojice su odvedeni pred streljački vod tjedan dana kasnije u vojnome logoru Veli vrh pored Drenove.

dr. Friedrich Rainer

O tijeku oba suđenja izvješćivale su talijanske novine koje su okrutno umorstvo Vere Albaneže i Nevenke Kovačić, uglavnom opisivale kao „un grave delitto“. Hm, da, „samo jedan zločin“ među mnogim smaknućima Hrvatica i Hrvata koja su izvršili fašistički armatisti pristigli iz Italije…?!

* * *

Groblja podižu ljudi, e da bi njihovi najmiliji u vječnosti pronašli spokoj. Mnogi grobovi skrivaju u sebi davno ispričane životne priče, ali samo nekoji se izdvajaju upravo zbog naprasno prekinutih života – nad tim humcima tuga je veća i suze su krupnije…

_________________________________
Pripomene uz ovu priču:

− Sabirni logor CAMPO u Bakru nalazio se je na području gdje je kasnije izgrađena Koksara, otvoren je u koncem 1941, a zatvoren je 8. rujna 1943. Kroz logor je prošlo oko 3.000 ljudi, najviše Gorana; tristotinjak ljudi je umrlo. S obzirom da Talijani nisu mogli sami zbrinjavati logoraše, dopustili su Bakranima da im donose hranu, odjeću i pokrivače. O tome „Campu“ zapravo ima malo ozbiljnih podataka u historiografiji kao niti o logorima u Lovranu, Kraljevici i Kamporu na otoku Rabu Niti jedan zahtjev predstavnika Konzulata NDH u Rijeci da se logoraši puste kućama nije prihvaćen od strane talijanske uprave!

− Po naređenju CK KPH(J) mnogo mladeži Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije, pa i ovi mladi Bakrani, spomenuti učenici Pomorske škole, prebačeni su u partizanske odrede izvan svog zavičaja. Zašto su ostavili svoje kosti negdje drugdje namjesto da brane svoj dom i zavičaj, dovoljno govori o surovosti komunističkoga „bratstvo-jedinstvenog“ sustava odnarođivanja!

− Doktor prava FRIEDRICH RAINER (28. srpnja 1903, Sankt Veit, Austrija – 19. srpnja 1947, Ljubljana,???), vrlo zanimljiva osoba burne mladosti i političkog djelovanja. (slučajno smo rođeni istog dana!) Već kao student pristupio je SA odredu, a nešto kasnije i u NSDAP, bio je jedan od pobornika pripojenja Austrije Trećem Reichu. Britanski vojnici su ga pronašli u austrijskom selu u pokrajini Weissensee, svjedočio je protiv ratnih zločinaca u Nurnbergu, a zatim je predan Jugoslaviji početkom 1947. Udovica dr. Rainera dobila je smrtovnicu (navodno je dr. Rainer obješen 19. srpnja 1947), ali tijelo joj nije predano. Čak je kolala priča da je dr. Rainer do 1952. bio živ i surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom na njihovu ustroju, a onda je nestao!?

Zanimljivo, na nadgrobnici obitelji Rainer u Klagenfurtu uklesan je Hitlerov citat: „Nur aus vergangenem und Gegenwärtigem zugleich baut sich die Zukunft auf“ (Samo prošlost i sadašnjost istovremeno može graditi budućnost)!

− VERA ALBANEŽE i NEVENKA KOVAČIĆ i njihova nesretna sudbina, na žalost, s vremenom postala je zagonetka koja se nasumce prepričava i izmišlja kako tko hoće. Uglavnom, radi se o klasičnom zločinu, a jesu li bile članice NOO ili SKOJ-a, nema podataka!

No, među članovima i osnivačima NOO pronašao sam ime Branka Albanežea, ali nisam siguran je li on rođak, a možda i otac Verin. Prema pisanju povjestničara (R. Butorović, M. Konjhodžić i dr.) čitav NOO Grada Bakra po nalogu CK KPH razpušten je 1942. jer su odbili sudjelovati u diverzantskim akcijama protiv Talijanske vojske! Da bi ova zagonetka bila još veća, Branko Albaneže „nosioc je Partizanske spomenice 1941“!?

− Mjesto strijeljanja Tontija i Longa provizorno sam naveo kao „vojni logor Veli vrh“ na Drenovi, jer nemamo točnih podataka gdje su se vršila strijeljanja, ali (negdje) na Drenovi su pouzdano završili svoj život ova dva zločinca.

Siniša Posarić