Gdje su putnici iz H (priča)

Tako, evo, na hrpi je pregledan zbroj stvari i bića što te okružuju: krevet, stol, stolica, ormarić, hladni ostaci večere, četiri bijela zida i tvoje lice, koje te odsutno oponaša u sjajnoj prozorskoj tmini.

Ti i tvoje lice u odsjaju sobne svjetiljke, a ništa nije tvoje, ništa ti ne pripada, ništa ti nije pripalo, ni soba ni ove sitnice, šalica za čaj i sve drugo što je još potrebno da se vruć čaj zapuši nasred sobe, da se zamagle oči, u vlažnoj toplini i mirisu limuna, miris limuna na dlanu što preko stola prenosi ljubavnu gestu, liniju usne, ni lice tvoje, ti tamo na staklu što kao da me gledaš izvana iz noćnog vrta nagnut, već dugo ne pripada tebi, kao ni meni s ove strane.

Ne možeš se više ničega sjetiti a ono čega se sjećaš bezvrijedno je, dokumenti koje su mi predočili i ljudi koji su sa mnom i o meni govorili ništa mi više ne znače, kad mi kažu da mi je ime Stanko Vrančić svejedno mi je toliko kao da su istodobno rekli Petarivanmarko; ja sada mogu biti svi i sve jer ti koji me gledaš iz noćnog vrta i koji si onda otputovao jedini znaš tko sam i što sam mogao biti da sam uhvatio ono vrijeme koje je pobjeglo pred mojom zakoraknutom nogom, pred očima onaj vlak.

Ali ti šutiš, ti me samo oponašaš, blijedi prozračni majmune, i ako okrenem leđa staklu, nastavit ćeš svoje noćno putovanje ravnodušno kao da me nema, mene nema dakle; kada sam jutros rekao liječniku da sam Petarivanmarko i da su željezničke karte nađene u mom džepu smiješne, s netočnom oznakom mjesta, najvjerojatnije podmetnute, nazvao je to amnezijom, a m n e z i j a plus r e g r e s i j a et caetera, što znače te riječi, on ne vjeruje da sam stvarno zakasnio na jedan stvarni vlak, on traži suradnju, od koga, od Petraivanamarka, traži da se sjetim kamo sam bio pošao i zašto ja baš to ne mogu; ti koji me gledaš nagnut iz tmine znaš, baš to ne mogu, jer sam zaboravio kamo je pošao taj vlak, ono mjesto i ime mu i izgled i ljude, kako se ono zvaše kako...

Mene je netko pokrao, ukradena mi je ispred nosa šalica za čaj koja je stajala u sredini neke nepoznate tople sobe, stolić ispod šalice, pod ispod stolića, na mene se srušilo sve to, jedna nepostojeća soba survala se u mojoj glavi, krhka građevina od izblijedjelih karata s kojima nikada nisam ni igrao, ostao je tek ovaj dah što magli tvoje lice iza stakla, sretna huljo... i ima te i nema te, pojavljuješ se lišen boli vremena s mojim pravim imenom, tajiš me u svom nestajanju i pojavi, jesam li doista samo sjena...

Tko je taj Stanko Vrančić u kojega me ponovo žele smjestiti, tko je to bio, jesi li to ti, što je to ime, miris limuna, četiri bijele izigrane karte, gdje je nestalo i zašto, gdje je prestala njegova važnost... taj liječnik što traži moju suradnju zna li da ne može vratiti onaj vlak, napregnuti se, po koji već put, kad sve čega se sjećam nema vrijednosti; sjećam se samo onoga što se zbilo poslije, poslije, poslije još jedanput od početka, gdje je zastala ruka, gdje zakrzmala noga, gdje usnula glava mladoga čovjeka Stanislava Vrančića, ovako je bilo, toliko još od njega imam, ovo mi je ostavio, ali to se zbilo kad njega više nije bilo...

Joj meni što je to ružno, to je vrlo ružno, naprosto ružno – dolepršao je žuti leptir nekog ženskog glasa i zalijepio se u oštrom smradu koji mi je navirao iz nosnica.

– To je tako ružna slika, to je jako ružna slika, mladi ljudi pa ovako, bože, kakvi su to mladi ljudi, po čemu su to mladi ljudi, ljudi, ljudi, ljudi...
Pokušavao sam podignuti glavu, nije išlo; umjesto glave pokrenulo se čitavo tijelo, tijelo je dotaklo stakleni brid i s mukom se zaustavilo, prostor se ljuljao, prestao sam se opirati, tijelo je lagano klizilo, nisam to mogao ni ubrzati ni usporiti, klizio sam nekamo preko staklenog brida, trebalo je pasti; to je dobro kad se padne, onda je bolje, ali ja nisam mogao ubrzati pad, ali ja nisam onaj koji je s a d a nešto uopće mogao učiniti a najmanje zaustaviti se, j e r k a d n i s a m p o k r e n u o g l a v u p o k r e n u l o s e c i j e l o t i j e l o i s a d a t r e b a p a s t i, a onda je bolje, dapače sasvim dobro i glavi i tijelu i prostoru koji se ljuljao.

– Nitko više ne vodi računa o svom dostojanstvu, svuda, samo ružne slike, svuda samo ružne slike!
Želio sam reći: – "Moj vlak je otišao, moj vlak" – ništa nisam rekao, samo sam vidio posljednji modri vagon, sve brže i brže kroz grad, kroz kuće, sve brže ka...

O bože, tamo u ono šuplje polje, iz dubine tog polja izranjali su dječaci: ždrijebe i dječak se utrkuju preko živice, troše kroz grmlje naboj svog vedrog divljaštva u mošnjama, iz dubine polja izranjali su dječaci, bližili su mi se kroz kuće, kroz zidove, šareni dječaci iza stupova; s neba je grunuo grad, u gradu škola, otplovilo je kroz prozor šuplje polje i pobijeđeno ždrijebe na rubu gaja kraj rijeke, dječaci su posjedali na svoja mjesta; sat je latinskoga, ulazi profesor i kaže: "Ave, ave agrikole" – mladi šumarak topola kraj rijeke, mnogo, mnogo agrikola i profesor Agrikola u sredini kaže dok mu šumori lišće na mrzlom vjetru što brije kroz gaj, duž rijeke, kroz šuplje vjetrometno naše polje: "Mucio Scevola et caetera... et caetera... et caetera... Catilinam delende et... guske su spasile Rim, Roma aeterna, Romul i Rem na sisi vučice, historia est magistra vitae i na kraju Seneka koji je mirno sjedio u kupelji dok su mu zapešća krvarila u vrućoj vodi et caetera et caetera, tera, terae."

– Božije mu sunce na nebu, uklonite tu djecu od njega, zašto uopće dovlače te nesretne ekskurzije u ovaj grad, da gledaju gadarije na svakom ćošku, razne smrdljive gadarije...

Iz svog nemogućeg položaja vidio sam samo tanke noge dječjeg čopora uokolo, bile su ukočene poput smrznutog šiblja.

– Osim toga to ostavlja traume, trajne traume, nastavnici su danas neodgovorni i nesavjesni, gdje vam je nastavnik dragi moji?

Uzletio je iznova žuti leptir odlijepivši se iz smrada oko mojih nozdrva.

– Drugarica ima slabo srce, još se penje uz stepenice a drugi Pavle organizira u gradu, on organizira, on org... organ... organizira – žvakali su agrikole – on organizira naš boravak u Zoo-u, naš posjet u... onda večeru, spavanje, rezervacije za vlak koji vozi sutra ujutro za...

Želio sam reći: "Moj vlak je otišao, m o j v l a k" – samo sam to htio reći, a nisam mogao, nisam više ni znao zašto sam to htio i kada je otišao, kada je to bilo, kada je to bilo...

– 'Ajde marš napolje, vatru vam nebesku, brže dolje na stepenice, brže, zatvaramo privremeno, što buljite k'o da tamo u svojoj selendri nikad niste vidjeli pijana čovjeka, ćaća vam se izbljuje svaki treći dan, gdje vam je ta nastavnica grom u nju puko, ajd' dolje, van, iš iš iš!!!

Nogice su se slomile, izmicale su uokolo stupova što su se opasno ljuljali, srušit će se stupovi, brže agrikole, i strop, stupovi su se naginjali jedan prema drugome, dobili su koljena od težine, klecali su, udvostručavali se, mimoilazili, ali dvorana je bila cirkuski vješta, smiješna, izobličena i pored svega i z d r ž lj- i v a, i z d r ž l j i v a... tada sam začuo svoj glas, stenjao je:

Ave. ave agrikole, historia est magistra vitae, cornix cornici oculos non efodiet, ave et caetera, tera, terae, patria, patriae, historia, historiae, et guske su spasile Rim...

Mehanički sam micao usnama, zašto sam ovdje, kamo je otišao moj vlak, kada je to bilo kad sam htio otići, kako sam ovdje... imao sam dojam da se derem, ali pljuvačka na usnama mi je govorila da sam se samo uslinio, svaki je glas slinav, kad sam rekao historia i sa H i sa I i sa S i sa T i sa O i sa R i sa I i sa A curilo je, cijela je bila upljuvana historia, mala, sitna u perspektivi dostojanstvenih stupova, upljuvana kompozicija modrih vagona, izbljunuti rečenični vlak bez putnika; gdje su putnici iz H iz I iz S iz... k am o o d l a z e o n i š t o z a k a s n e n a v l a k, pitao sam žensku torbicu što je landrala usred mog oka, pitao sam žensku manikiranu ruku što je uzbuđeno tražila, pitao sam bijeli papirnati ubrus, kad je uzletio ka napudranom nosu žutog ženskog leptira u visini, papirnati ubrus što je nudio miris limuna da spasi harmoničnu inhalaciju jednog zalutalog nosa, pitao sam miris limuna dok me iznova grčio napad kisele mučnine; bio sam truo iznutra i suh, užegnuto bure iz kojega je preseljen drop u neko drugo veliko pa sada vrije čudna neka strast praznine lišena svoje vatre, svoga goriva; dječaci su glasno tekli niz stepenice i izlazili kroz neka nevidljiva svijetla vrata van, izravno nekamo van...

– Druže, gospodine čuvaru, slušajte, on je sigurno stranac, promrsio je nešto talijanski, sasvim sigurno, ili španjolski možda; gdje je taj pozornik sunce žarko, tko zna kakva je ovo ptičica i što ovdje radi; radim na ovom mjestu već dvadeset godina i ovako nešto nisam doživio, zašto baš ovdje, to je čudno, baš čudno, u stvari sumnjivo, a radim svoj posao pošteno što svi znaju a zna se i to da pošteni ljudi moraju znati kad je nešto sumnjivo, jer su pošteni, ovo je drugarice neobično i, što rekoste, ružna slika, dakle, jednostavno sumnjivo.

– Na ovakvom mjestu, na ovakvom mjestu – vrpoljila se uholaža u mom unutarnjem uhu – na ovakvom mjestu molim vas lijepo – nisam vidio tu ženu, posjedovao sam tek njezin glas, razdražen, zaštićen mirisom limuna, nazalno zaprepaštenje, malu limunsku uš što rije kroz Eustahijevu cijev i nadire na stijenke, na lubanjsku kost kao raspaljenoj tmini mog mozga – je li Talijan, je li Španjolac, možda esperantist: pretvara se možda, mumljao je nejasno, što je ono rekao, mumljao je, u svakom slučaju ovo ovdje est neki čudni sramni stranac – uholaža je bila u fazi sladostrasnog konstruiranja, protezala se, grčila, osluškivala, u m o m n a j u n u t a r n j i j e m u h u muklo je bila krv.

– Ovo je vrlo, vrlo neobičan i sumnjiv događaj, nitko mi od kolega neće vjerovati, danas se događaju neoprostive stvari, u krajnjoj liniji to je na ovakvom mjestu svetogrđe, dovesti sebe u takvo stanje; direktor moje škole ima sjajnu prošlost, jedna osoba od značaja, razumijete, koja kad čuje može prosvjedovati u novinama, on često prosvjeduje, on je od onih koji su gradili, beskompromisan borac za prave vrijednosti, krasan čovjek samo u lošem braku; što ćete, uvijek je to tako u životu, ja sam nastavnica povijesti i sutra u zbornici, to je druže vrlo žalosno, tj. druže, možda ne vi ali netko bi ovo trebao, morao... ako bi čistačica, da je pozovete... jer on je to staklo djelomično, pa da čistačica obriše inače će procuriti kroz.

Osjećao sam da ću skoro pasti na onu stranu na koju sam otpočetka počeo kliziti, htio sam reći: "Držite me past ću..." – ali nisam rekao već sam pao; udarac me nije bolio, više me zaboljela buka koju je izazvao udarac glave u pod i udaljeni vrisak što je bljesnuo niz drvo u polju a poslije se dimio iz nagorjelih sapi svezanoga vranca; zatvorio sam oči i pustio ih neka teku niz munju, gledao sam, golo svoje mokro tijelo kako izranja iz rijeke i vranca što uznemiren omarom, bliskom olujom i muhama kopitima tuče u nebo; bilo je nečeg zloslutnog u tom viđenju odozdo s razine vode, požurio sam, trebalo je prekinuti igru, umaknuti iz razigranih elemenata, umaknuti s mjesta gdje je priroda pristala na igru, jer povjerovao sam svom viđenju, odmah sam znao da je stvarno; vranac je doista kopitima tukao u nebo, mumljali su bogovi i sveci probuđeni iza sna; kad sam povjerovao on je već probio nebo, ono se s praskom rastvorilo i vatra i voda nebeska razlila se po njemu; zakasnio sam, trebalo ga je odvezati ranije, t r e b a l o g a j e o d v e z a t i!

– Kao prvo, pišeš li Srđane, jedna pljosnata boca nađena u neposrednoj blizini vitrine preko koje je dotična individua ležala, vjerojatno unešena ispod kaputa, legitimacija na ime Stanislava Vrančića, zatim pasoš, uredan, nekorišten, na isto ime, dvije slike, na prvoj dječak s konjem, na drugoj nekakva djevojka, srednja žalost, ništa naročito, to nemoj pisati, onda kalendar s nekoliko zaokruženih datuma pa poslije prekriženih drugom bojom, bilježnica a u bilježnici nekakvi crteži budibogsnama, pazi što pišeš Srđane, nekakvi crteži dakle ništa, zatim rupčić, prljav, ključići kao od kovčega, novčanik i unutra pet, šest, sedam osam i nešto tisuća dinara i karte za vlak, jučerašnje; znači nije otputovao kamo je namislio, točka Srđane, vi drugarice tvrdite da je onaj tamo nesretnik govorio talijanski?

– Druže, ja ne znam što je on govorio, ali sigurno je govorio kao stranac, možda je to španjolski, ne znam, u stvari ja ne govorim ni talijanski ni španjolski, ali to zvuči, ja slušam radio i uglavnom mislim da je to vrlo žalosno; druže, njega treba što prije u hitnu pomoć, to kraj oka je sasvim crno, od pada, on je pao, znate druže, pred našim očima i to je sve skupa jedna vrlo žalosna i ružna slika, na ovakvom mjestu je to nedopustivo, što će reći ljudi, moj direktor npr. koji sa svojom sjajnom prošlošću može prosvjedovati i novine... strašno!!!

– Ja molim da drug koji piše zapiše: radim ovaj posao već dvadeset godina, ovako nešto još nisam ni čuo ni vidio, da tamo dođe tako neka osoba to se nikako ne može pretpostaviti i da zasvinji, ja ne znam što je to što se dogodilo, nisam ništa kriv, drugarica zna stvar od početka, mi smo takorekuć zajedno naišli, zajedno ugazili i vidjeli po redu, a on je bio iza zida; legla svinja preko vitrine i povraća, poslije vidim objesio svoj kaput na zid, a t o s e z n a d a n i j e o b i č a n z i d, tako ispalo da njegov kaput isto znači što i sve drugo na zidu, sprdačinu pravio druže i kačket isto stavio na drugo mjesto, cipele izuo pa takorekuć... i z l o ž i o i njih i potkošulju; evo drugarice, neka posvjedoči i to isto okačio na neodgovarajuće mjesto, a čarape, zamislite, prljave dabome i poderane ostavio; dakle drugarica će posvjedočiti, na jedno ama baš i skroz nepodesno mjesto, druže, on je kravatom jednoga kao htio, znate, ali to se tamo ne može zato što taj više nije živ, to je gips a on mu kao svezao kravatu oko vrata, možda se i zafrkavao dok je trusio onu bocu, onda još gore, jer boga mi i vatre nebeske, to baš nije mjesto gdje se ljudi mogu zafrkavati, to je maltene crkva, u stvari sveto mjesto u svakom slučaju, i nepismeni to znaju; druže, ja ga nisam ni vidio kad je ušao, a i da jesam tko bi pomislio, eto čisto ne znam kako, on se sigurno skrivećki provukao, niti ga poznajem isto tako, osim toga kod nas nema navale, ljudi poštuju ali slabo tko dolazi, ekskurzije i ponetko kao drugarica, ona zna kako je to, pokoji turist, tako da se moglo desiti to da on gore na katu cunja i loče i napravi taj recimo cirkus, vi što pišete, zapišite da se on stvorio tamo, stvorio se i gotovo, ja o tome više ništa ne znam, tako mi naišli a on leži i povraća po svemu kao u svojoj kući; eto toliko, ja s tim nemam ništa, a i za drugaricu garantiram, što se tiče eksponata, treba malo očistiti i provjeriti ali inače su svi na broju i na svojim starim mjestima, to je najvažnije.

Stani čovječe, stani dokle ćeš, reci ti meni kratko i jasno kako je moguće da ga nisi vidio kad je ušao, što si ti radio u to vrijeme, gdje si bio, po redu mi odgovaraj, mani se Markovih konaka!!!

– U k o j e v r i j e m e, o n s e s t v o r i o t a m o sunce mu žarko, s t v o r i o s e u n u t r a, ja drugo ne znam, kakvo vrijeme, što vrijeme?

– Kako stvorio, čovječe božji, znaš li što govoriš i pred kime, ni dijete se na svijetu tek tako ne stvori a ti meni da se živ čovjek s t v o r i o po duhu svetom i to gdje... u m u z e j u i još tako zakrmačio oko sebe!!!

Htio sam pitati: "Imate li ovdje neki ležaj", past ću, past ću sa stolice, boli me glava, kolone vrućih električnih mravi kruže i oštro prlje oči, sljepoočice, oni ništa ne znaju, j e s a m l i s e d o i s t a s t v o r i o t a m o; zujanje visokog napona kraj prozora u pokislim vodovima, pisaći stroj je tam-tam čudovište, ali nisam pitao, presamitio sam se preko koljena, laktovima na radijator, u nosu ustajali miris promočene cigarete iz posude za isparavanje.

– A u stvari svatko zna da je muzej sveto mjesto, dok nisam naišla na njega sve je bilo vrlo dostojanstveno, slavni događaji, slavne zgode, slavne osobe, jednom riječju mjesto slave, mjesto historije; što je on radio na tom mjestu, kako sse usudio, gotovo balavac, nijednu sijedu još nije zaradio, što je po zanimanju druže, kamo on spada, ja često dovodim svoje đake tamo i uvijek je vrlo dostojanstveno. Što je on druže; historija je jedna dostojanstvena i plemenita znanost, žalostan događaj, zapišite da prosvjedujem, mladi ljudi trebalo bi da budu stupovi historije...

– Drugarice, molimo vas opišite što ste zapravo tamo vidjeli, ali molim samo činjenice od početka molim!
Radijator je prokuhavao odbačenu cigaretu u limenoj posudi, ženski glas je uzbuđeno govorio, stroj je bubnjao tam-tam, dva vruća metalna režnja pekla su mi laktove.

– Kaput je druže visio, on ga je nataknuo na cijev, tj. na bajunet  jedne puške, da, da, vjerovali ili ne, ali prije toga u osamnaestom stoljeću smo pronašli, o s a m n a e s t o s t o l j e ć e t o j e s o b a, znate da ne bude zabune; dakle u osamnaestom stoljeću smo naišli na njegov prljavi rupčić, kockasti u ruci jedne dame, dama je lutka s krinolinom; vidite kako je to čudno, to je bio prvi trag, ja sam odmah primijetila taj rupčić i upozorila druga pored mene na to barbarstvo, a onda smo ubrzali i u devetnaestom stoljeću na podu pronašli kutiju od cigareta, i d e v e t n a e s t o s t o l j e ć e j e s o b a, d r- u ž e; u istom stoljeću smo pronašli još i njegove čarape između dviju čuvenih knjiga, a bocu onog odvratnog pića, to sam zaboravila, a bocu je položio usred jedne pomorske bitke, naime na gipsano plavo more, nedaleko odatle je potkošulju i košulju, to je sada na njemu zahvaljujući vama, potkošulju i košulju je izvjesio kao tobože zastave na maketama ratnih brodova; što li, bog zna što je bilo u njegovoj glavi dok je to činio, i tako napola gol i sasvim bos izvalio se preko jedne vitrine u posljednjoj sobi, u toj vitrini izloženi su dragocjeni primjerci starih novina, srećom samo ludom srećom ništa nije procurilo kroz staklo tako da su novine ostale čiste...– Druže, ja imam dvoje djece i mojih dvadeset godina u muzeju, j a s a m s e b o r i o z a o v a j m u z e j da ga mogu čuvati i kao pošten čovjek mislim da se on zapravo pretvara, sve je on to namjerno, tu komediju, pravi se Englez pa govori talijanski a lijepo piše da je naša propalica i da inozemstva nije ni vidio, pritisnite vi njega malo pa će sve biti jasno kad jaukne, majko moja, što mu piše odakle je?

– Više nema dostojanstvenih mjesta, samo ružne slike, nigdje više niste sigurni da ćete na miru uživati u ljepoti, što će misliti oni đaci iz pokrajine; shvatite, ja sam nastavnica povijesti, mene to boli, što će biti s tim mladim ljudima; ja moram svaki dan govoriti o slavi i ljepoti, i po pet puta ponekad, a ovakvi to ne poštuju: evo drugova iz hitne pomoći, onaj lijevo, i z l o ž i o s e u m u z e j u, g o s p o d i n e d o k t o r e, izložio se komad po komad, već sam pošemerila, dio po dio sam htjela reći, ništa više ne znam...

– Što se zapravo dogodilo, gospođo – zabijelilo se posljednje pitanje približavajući mi se i naginjući se sve više i više nada me...

Gubio sam svijest, tu nema zraka, htio sam reći da je prevruće, da se gušim, zraka, zraka, zraka...

Tako je to bilo, kako reče dobroćudna nastavnica povijesti, komad po komad, dio po dio, sve je moguće, knjige iz devetnaestog stoljeća smrde po mojim čarapama, u mojim cipelama se raskoračila jedna barokna fotelja ili mitraljez, svejedno, oznojena potkošulja Stanka Vrančića alias Petraivanamarka vije se na jarbolu razarača, prazna boca od brandyja čeka da se pokrenu gipsani vali velike bitke, gloria mundi, gloria mundi... jedanput sam vidio kako na nekom crkvenom portalu stoji urezano domus dei et porta coeli; liječnik traži suradnju, ali s kim će mu to uspjeti, sa mnom je sada moguće sve osim suradnje, tko će pomoći tom liječniku, jer moj jezik je težak tisuću tona olova, od njega se može izliti milijune tiskarskih znakova, po njemu se može grecati, hijeroglife, klinasto ili indijansko znakovlje, on može palacati, moj jezik sadrži sve kombinacije, sve šutljive sadržaje, on je poput slagarske ladice s nagnjecanim bojama, odatle se može uvijek nešto izložiti dio po dio, komad po komad, pa onda rasturiti, rasuti u šaci, vodom politi, v a t r o m n e b e s k o m... i liječnik je zakasnio, on će sutra ujutro zagrabiti svoja slovca i slagati na papiru a m n e z i j a et caetera i prosuti po mesnatoj ilirskoj nekropoli s naslagama crne turske kave und izbijeljelih kostiju s kojih su oblikovane viner šnicle, u novinama će izaći člančić pod naslovom MLADI ČOVJEK U MUZEJU KAO ŽIVI EKSPONAT; direktor škole sa sjajnom biografijom prosvjedovat će na člančić i pojavu, jer on je gradio u prvim redovima, iz kojega se dakle ovaj dosmucao; čuvar muzeja će se odreći odlaska na čašicu preko puta, nastavnica povijesti bit će revoltirana koliko god to dulje bude moguće, ekskurzija agrikola iz nepoznate pokrajine skandirat će uglas: historia est magistra vitae, tera, terae, patria, patriae, et caetera sve dok im se voljeni njihov i mudri profesor Agrikola ne baci u rijeku kraj sve zdrave pameti, kraj neodoljive profesorice biologije s kojom je nešto ipak pokušao u biologijskom kabinetu pred očima punjene lisice, čaplje, pa čak i vepra, u punoj slavi svijeta i povijesti, ili tako nekako slično, uglavnom isto, uvijek isto, a ti koji me tako blijed gledaš nagnut iz noćnog vrta s čelom o moje s druge strane stakla, znam, nikada mi nećeš reći što su značili podaci Stanislav Vrančić, arheolog, bez stalnog mjesta boravka i zaposlenja, neoženjen, star dvadeset i sedam godina, odslužio vojni rok, neosuđivan i osim loših zubi i uobičajenih dječjih bolesti zdrav, a po izjavi njegove rođakinje bez ikakvih nasljednih, mentalnih ili bilo kojih opasnijih bolesti u obitelji...

A sada ću ti okrenuti leđa, vrijeme je da ostanem sam i zašutim, potpuno. Ave mrave!

Marija Peakić-Mikuljan