Uvijek uz tebe (priča)

I.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske
srnama i košutama poljskim,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!

Pred sam sumrak dana Ivana je odlučila ranije leći u postelju. Istina, nije ni sama znala zbog čega to čini, budući da nije bila niti umorna, niti je trebala ujutro rano ustati, najmanje zato što je bolesna. Zdrava je, možda nikada zdravija nije niti bila, pa opet nagon za spavanjem bio je jači od nje. Dalekovidnički program bio je Knjigenikakav, radijske uobće ne sluša, zna da je nitko ne će dozvati, a njezina volja za dokonim izlaskom potpuno je splasnula.

“Hoću li umrijeti?”

Pomisli Ivana odveć cinično te se osmjehne odagnavši takvu glupost. Još je vrlo, vrlo mlada i nije joj vrijeme... Zapravo, osjećala je pretjeranu osamljenost u posljednje vrijeme, a to je urodilo ravnodušnošću spram svega što je okružuje. Odjednom, kako je legla u postelju, Ivanine misli opterećuju se nekim doživljenim prizorima. Naime, mučila ju je pomisao da baš svatko mora kadikad biti zaljubljen.Tako razmišljaju njezine prijateljice. Poneki slučajni odlazak na kavu s kakvim znancem, gotovo nikad nije promaknuo onima koji je poznaju. A onda započinju ogovaranja, spletkarenja, upiti “tko ti je taj” i – “jesi li konačno zaljubljena?”!... O, kako je to besmisleno.

Pa opet, nije bez vraga sam osjećaj koji dolazi iz dubine srca spram neke osobe. U tom slučaju valja sačuvati razum, e da bi ista osoba ostvarila sve ono što zahtijeva zaljubljena osoba!? Željeno dobro, hm?... Ivana se je uporno trudila odkritiosobni ideal. Htjela je u svojim mislima ocrtati poželjna muškarca. Isprva je zamisao bila vrlo zanimljiva, ali ubrzo shvati da je svaki izbor nedostatan. Zahvati je nekakva malodušnost i, k vragu, ne će moći zaspati kako je željela. Ležala je na postelji poput izgubljene Božje igračke bez ikakva cilja, bez ikakva smisla u životu. Tako se je njoj činilo? No, dobro, ponovno će ustati, odjenuti se i otići u grad. Jamačno u svojoj postelji ne će pronaći onoga koga bi željela.

* * *

Grad je po njezinu mišljenju jedna košnica po mnogočemu savršenija od pčelinjih, upravo zbog svoje zamršenosti. Pčelinje košnice su savršeno jednostavne, grad je savršeno zamršen. Ivana se zagledava u izloge kavotočja istom kao u izloge s odjećom, rubljem, kućnim potrebštinama, bijelom tehnikom ili salone automobila. Svuda su dominantni ovozemaljski primati muškarci; vrlo blizu jedni drugima. Imala je dojam da su one djevojke među njima zalutali cvjetovi u nepreglednom gustišu. Ovdje ne će pronaći ono što traži. Osjeća se kao prava glupača i bilo bi najbolje da se vrati kući, legne u ponovno u postelju i premine do sljedećeg dana. Pomišljala je da muškarci koji se tu i tamo osvrnu spram nje sigurno znaju da je izgubljena glupača, a možda i “poželjna divljač za odstrel”! Pohotnici pokvareni.

Naočit muškarac sudari se s njom dok se je osvrtala oko sebe, ispadne joj torbica na pod, a on je podigne. Pogledali su se u oči, a to je bilo sasvim dovoljno da se oboje osmjehnu. “Kao u bulevarskom filmu!”, zaključi ona u sebi, pa odmah pomisli da će je cinizam jednoga dana možda skupo koštati. Zato joj je valjda tako kako jest, prokleto je osamljena u ovome svijetu. A ovaj, hm...

– Oprostite... – s nelagodom reče on te joj preda torbicu. – Nisam vas primijetio.

– Nema veze! Zapravo ja sam kriva, gledam na drugu stranu, a...

Ivana naglo zašuti, jer učinilo joj se da bi bilo najgluplje reći ovome tipu kako se vrzma okolo, luta bez veze, “prodaje zjake”, ali pravi razlog je...

– Budemo li se cijelo vrijeme ispričavali jedno drugome, bit ću prisiljen pozvati vas na piće! – osmjehne se on.

– Aha? – Ivana je ostala zatečena ponudom. – Ima u tome ozbiljnih namjera?

– Kako to mislite?

– Žao mi je, ne mogu s vama. Ne poznajemo se.

– Da, ne poznajemo se... – zamišljeno reče on, ali na licu još uvijek titrao mu je osmijeh. – Ali nismo glupi ljudi, zar ne?

– Ha?

– Mislim, nitko nas ne će uhititi ako popijemo kavu... Da vam pravo kažem, ne volim odlaziti u kavotočja ako nemam društva. Večeras sam izuzetno osamljen i...

Ivana se čudila iznenadnoj brbljavosti neznanca koji joj je zbacio torbicu na pod. Nešto smjera. Ali ipak previše iskreno izgleda. Ne čini joj se tako loš; sviđa joj se njegov glas, ima dovoljno kose na glavi, dobro je odjeven, srdačno se osmjehuje, djeluje trapavo...

– ...jer bio sam cijeli tjedan nešto bolestan, ali ništa strašno...

– Molim?

Ivana uopće nije slušala što je neznanac govorio.

– Pozvao sam vas na kavu...

– Aha! No, dobro, vidim da smo u istoj gabuli. Možemo na kavu!

– Idemo! – odgovori joj on zadovoljno.

Ivana je u sasvim slučajnim okolnostima upoznala muškarca svog života. Nije bio savršen kao u maštovitim pričama njezinih poznanica, ali sebi sama prizna da takav ne postoji; osobito jer nikada u svojim mislima nije vidjela pravo lice savršenog muškarca. Danko je za nju bio savršen u svojoj jednostavnosti, pronašla ga je, ili on nju, svejedno je, da bi ga ljubila i da ga ne pušta od sebe, neka joj probudi osim ljubavi potrebitu ljubomoru, željela je zbog njega biti zabrinuta, ljutita, razočarana kad mu se ne svidi objed. Zauzvrat može mu pokloniti svoju vjernost. Vjernost, da. Ima li išta ljepšega na ovome svijetu? Tako se je Ivana nadala da će njihova ljubav zauvijek trajati...

II.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ako nađete dragoga mojega, što ćete mu reći?
Da sam bolna od ljubavi!...

Počeo je rat zbog kojega su mnogi molili Boga da se smiluje nad svim nedužnima. Ali pitanje nedužnosti jest uvijek otvoreno. Stvoritelj vjerojatno jedini znade pravu istinu, a čovjek je rado tumači prema osobnim potrebama. I opet svi će strepiti zbog onih koji će na posljetku smjeti mirne duše oprati okrvavljene ruke.

– U redu, valja braniti zemlju, ali ne moraju baš svi otići na bojišnicu! – reče Ivana kad joj je Danko pokazao poziv. – Ne sviđa mi se to, znaš...

– Ni meni, ali što mogu? – odgovori Danko.

– Martin muž nije otišao i nitko mu nije prigovorio!
Danku je bilo jasno da se Ivana ne će složiti oko toga da se mora odazvati. Slegne ramenima i klimne glavom. Ivana je željela biti uporna.

– Govorim isključivo zbog tebe, zbog nas! Ne želim te izgubiti!...

– Pa tko uobće misli na takvo što, Ivana? Kako to misliš “izgubiti”? Pa ne ću baš...

– Ne želim da ideš.

– Ni meni se ne ide. – Danko uzdahne te nastavi. – Hajde, bit ćemo mjesec dana s postrojbom na bojišnici, ali mi smo tek pričuva. Ne će biti potrebe da sudjelujemo u pravoj borbi.

– Pričam ti priču!... – uzjoguni se Ivana.

– Saslušaj me, ne mogu se praviti lud da me se ovaj rat ne tiče. Jasno, nije to moj rat, nitko ga ovdje nije htio, ali odslužit ću ono što moram i gotovo. Idem sutra...

– Dobro... – tiho uzvrati Ivana kojoj bi vjerojatno bilo mnogo lakše kad bi mogla zaplakati. – Ništa...

– Hajde, bit će u redu. Otjerat ćemo onu bandu divljaka, pa ćemo misliti na druge stvari!

– Kakve “druge stvari”, Danko? Kakve?

On se odlučnije zagleda u Ivanu, uzme njezine ruke pod svoje.

– Ivana, o tomu još nismo razgovarali... Želio bih da se vjenčamo!
Ona se u nevjerici zagleda u njega. Mislila je isprva da više nikada ne će moći izgovoriti niti jednu riječ, jer ovo što je čula bilo je pravi “grom iz vedra neba”. Ne može reći da joj Danko nije drag dečko; njihova tromjesečna veza prošla je u izvrsnom skladu kakav je samo mogla poželjeti. Danko je bio zbunjen njezinom šutnjom. “Nije vrag da će odbiti? Jesam li se zaletio?”, pomisli on te bi se najradije ugrizao za jezik.

– Ti to ozbiljno? – najzad jedva izreče Ivana. – Prosiš me?

– Ma da... Možda je trenutak...

Konačno se Ivana sabere, gotovo uživajući u Dankovoj simpatičnoj smušenosti. Za Danka su nastupili trenutci iščekivanja njezina odgovora.

– Misliš da bih trebala razmisliti o tome? Ali teško je donijeti odluku, jer...

– Kako hoćeš. – odgovori Danko.

– Ne, ne bi bilo pošteno od mene... Pristajem, pristajem!

– Stvarno?... Valjda ne ćemo pogriješiti.

– A zašto? Misliš da smo se zaletjeli?

– Ne znam... O tome već mjesec dana ozbiljnije razmišljam. Predosjećam da je sve zapravo samo pitanje naše odlučnosti.

– Pa valjda smo odlučni, zar ne? Ili se šališ?!

Ivana se raspoloženo osmjehne još uvijek u nevjerici zbog onoga što je čula.

– Boga mi, nikada nisam bio ozbiljniji!...

Danku je bilo mnogo lakše, ali pomisli na Ivanino prijašnje negodovanje. Nije se nadao da će je njegov privremeni odlazak toliko pogoditi.

– Ivana, moramo se pomiriti prvo glede mog odlaska na bojišnicu.

– O, da... – uzdahne Ivana. – Ne sviđa mi se to, znaš. Tako sam se naučila na tebe i ne mogu pomisliti da te sutra ne ću vidjeti...

– Proći će brzo...

Znao je Danko da će njegovo sudjelovanje u domovinskom ratu potrajati. Bila je prva godina rata, a trećina Hrvatske je pod okupatorskom vlašću srbskih četnika.

* * *

Ivana je proživljavala teške trenutke, najteže u svome životu otkako je njezin Danko krenuo na ratište u Liku. Jednostavno, svakodnevna navika da bude uz njega naprasno je prekinuta. Navika, da. Ljubav jest dio navike, rekla bi ona u trenutcima isprazne samoće. Odjednom se je našla u postelji kao one večeri prije nego li je upoznala Danka. Doslovno su je zaokupili isti osjećaji; ona je sama, izgubljena, bezvoljna djevojka koju nitko ne primjećuje. Uzeli su joj jedino što je iskreno voljela od kada zna za sebe. Naravno, ne računa roditelje spram kojih je privrženost i ljubav ipak nešto drugo.

“Ja spavam, ali srce moje bdî”, pomisli u jednome trenutku na stihove iz Staroga zavjeta. San je ne obuzima već iz razloga što se nadala čudu; eto, svakog trenutka Danko može pozvoniti. Trebao bi se pojaviti, njoj za ljubav. “Ondje mu nije mjesto”. Ivana ustane te ode do vrata i otključa ih. Zagleda se niz prazni tihi hodnik. “Što mi je; ništa gluplje nisam mogla učiniti?!” zaključi Ivana te zalupi vratima. Ostane neko vrijeme pred njima praznih misli, ruke su joj se oznojile te u jednome trenutku trgne se užasnuta od pomisli da se Danku nešto moralo dogoditi. Zar bi mogla biti toliko nemirna zbog besmislena predosjećaja? Kako objasniti znancima da njezin Danko nije za bojovnika, ma koliko god zemlja bila u pitanju i zašto bi, prema tome, trebala ostati ponovno sama na ovome svijetu? Naravno, nitko je ne želi ozbiljno saslušati niti razumjeti. Rat je najgluplja stvar od postanka čovječanstva!

Ivana se na posljetku rasplakala dajući tako oduška svojoj žalosti. Nada joj je tek pomisao da griješi u procjeni kako je ona nesretno biće kojemu se baš ništa lijepo ne može dogoditi u životu...

III.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!

Četiri mjeseca kasnije Ivana se je uputila na kirurški odjel gradske bolnice kad je saznala da se ondje nalazi njezin Danko. Protrnula je pri pomisli da je bio izložen tako strašnoj pogibelji. Ali kakve su prilike da preživi?! Odmah je bez ustezanja krenula onamo kako bi se uvjerila da još diše, može se osmjehnuti, uputiti joj koju toplu riječ kako samo on zna.

– Bože moj, hoće li me uopće pustiti k njemu?...

Na kirurškome odjelu u bolnici ugledala je nekolicinu ranjenika koje su kolicima vozili hodnikom. Neki od njih bili su strašno izranjavani po obrazima, pa i čitavom tijelu. Užurbano je hodala pored njih, sa zebnjom se zagledavala u svakoga ponaosob ne bi li prepoznala svog Danka, a užasnuta je uopće zbog predočbe kakve bi trebale biti njegove rane.

– Što da kažem liječniku, tko ste mu vi?

Upita bolničarka Ivanu kad joj je rekla razlog dolaska na kirurški odjel. Zastala je za trenutak u strahu da je ne će pustiti k njemu.

– Ja sam njegova djevojka, zaručnica... Javili su mi prijatelji da je na vašem odjelu... Smijem li ga vidjeti, molim vas...

– U redu je, možete do njega. Svakako će mu biti drago da vas vidi.

– Ali recite mi kako je ranjen? Je li opasno?

– Ne mogu vam ništa reći. Morat ćete do liječnika, ali on je trenutačno zauzet. Hoćete li pričekati?

Ivani nije stalo do čekanja kada je već ovdje i može k Danku. Stoga zamoli bolničarku da je povede u njegovu sobu. Nikada nije voljela onaj bolnički miris koji vonja po smrti i tuzi, sluti ljudsku nesreću. U sobi su bila tri ranjenika, a na srednjojpostelji ležao je Danko. Do njega bilo je postolje s infuzijom, ruka u koja mu je bila ubodena igla bila je otkrivena. Ivana odahne kad ga je ugledala te joj se učini da je tako spokojan i, k vragu, što mu se moglo dogoditi, nigdje rana?! Pogleda upitno bolničarku.

– Molim vas, vrlo kratko možete biti s njim... Nije vrijeme posjeta, ali za vojnike činimo ustupak. Moraju se odmoriti, znate... Ovih je dana gore bilo grozno... – reče bolničarka prije nego što je izišla.

– Danko... – Ivana ga tiho dozove nagnuvši se nad njegovim licem i poljubi u obraz. – Danko...

On se jedva razbudio. Kad ugleda Ivanu, na usnicama mu se pojavi osmijeh. “Nije to onaj njegov osmijeh koji poznajem.” pomisli Ivana, “Tko zna što je jadnik doživljavao na ratištu, gdje je sve bio u pogibelji, a opet izgleda dobro?!...” Slutila je da njegov miris nije onaj miris koji poznaje; kao nekakvu strancu uputila mu je poljubac zbog kojega se zacrvenjela. Njezin pogled susretne se s ranjenikom na drugojpostelji; on se sućutno zagledao u nju te joj je bilo neugodno zbog osjećaja da ne pripada njihovu svijetu.

– Danko... jedva sam dočekala ovaj trenutak!... – reče mu Ivana vrlo tiho te ga pomiluje po obrazu. – Za Boga miloga, prepoznajem svaku poru na tvojim usnicama kao da nisi niti odlazio od mene!... Kad si se posljednji puta obrijao, lijenčino?...

– Ivana... Zašto si došla?... – jedva izusti on te na trenutak sklopi oči. – Nisu ti trebali javiti...
Ivana se zbuni nakon njegovih riječi, ali pomisli da je još uvijek pod narkozom. Nehajno se osmjehne.

– Koga se traži, toga se i nađe, zar ne? Jedva sam čekala, znaš koliko si mi nedostajao ovih dana, tjedana...

– Nisi trebala dolaziti... – ponovi on s nekakvom tugom u glasu.

– Hajde, onda miruj samo. Doći ću poslijepodne...

– Nemoj dolaziti, Ivana.

– Ali zašto?

– Molim te...
Nekoliko trenutaka nijemo su se gledali. Ivana je bila iznenađena ne znajući otkuda ta promjena u njega. Što se je moglo dogoditi da je više ne želi vidjeti?!

– Idem kući. – ona krene prema vratima odahnuvši stoga što je s njim sve u redu. – Bog!...

– Ivana! – zaustavi je njegov glas. – Dođi...
Ivana se vrati prema Dankovoj postelji, a on se zagleda u nju.

– Dogodilo se nešto... Nisam više onaj... znaš...

– Kako možeš uobće na takvo što pomišljati?

– Zaboravimo što je bilo između nas! Molim te... Ne mogu... Samo ću te unesrećiti za čitav život.

Iz njegovih očiju suze kliznu niz lice, a Ivani se stegne srce. Nešto kao da joj želi reći; ali što i kako?

– Ivana, sve će biti jasnije kad... Podigni plahtu! – dade joj znak glavom prema lijevom ramenu. – Ne mogu se pomiriti s time... Ne mogu...

Ivana sa zebnjom krene s druge strane postelje. Shvatila je Dankovu tjeskobu; ostao je bez lijeve ruke! Bez glasa je stajala držeći zadignutu plahtu i promatrala omotanu nadlakticu koja je jedva izvirivala iz njegova ramena. Zacrnilo joj se pred očima. Sjedne na rub kreveta i zagrli ga; suze joj poteku od ganuća i iznenadna straha kojega nije mogla shvatiti.

– Smiri se, Ivana... – pokuša je utješiti Danko, a glas ga je izdajnički otkrivao; i on je plakao.

Ona dva ranjenika s desne i lijeve strane, svjedočili su tužnu susretu dvoje zaljubljenih uz vjeru da im se takvo što nikad više ne će dogoditi. Jedan se okrene na drugu stranu i prekrije lice rukom.

– Danko moj... – šapne Ivana. – ja pripadam samo tebi. Ako me voliš, onda ne moraš brinuti za nas...

– Jesi li sigurna?

– Zašto misliš da bih te napustila? Nije strašno, dragi moj... Nije...

Došla je ona bolničarka, ali vidjevši ih u zagrljaju, nije prekidala dvoje ljudi koje se upravo suočava s činjenicom.

Danka je mučila pomisao kako će Ivana prihvatiti njegovu nesreću.

– Kad iziđeš, doći ćeš k meni! S tobom sam i trebaš mi, Danko... Uvijek uz tebe... Dat ću ti svoju ljubav, najdraži moj!...

On je šutio. Nad njim drhtalo je Ivanino srce za njega. Kako god mu bilo teško, ovaj trenutak bio je najljepši u njegovu životu. Jedan je od tisuća hrvatskih branitelja koji su iz Domovinskog rata izišli kao invalidi. I to je bolna činjenica kako teško se je plaćala naknada za hrvatsku samostalnost i slobodu. Ohola samovolja, bahatost i laži sa političkih govornica, podsmijeh, pljačkanje naroda, siromaštvo i bijeda mnoge su branitelje natjerali da podignu ruku na sebe. Samoubojstvo; kakav tužan, pretužan čin? Znademo li uopće što je ljubav? Onima koji su preživjeli, trebalo je pružiti ljubav, e da bi nastaviti živjeti kao prije, valjalo je probuditi i njihovu ljubav. U tomu su im mogli pomoći najbliži, najvoljenije osobe kakva je Dankova Ivana.

Siniša Posarić

Ned, 16-12-2018, 10:36:53

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).