Kipar (kratka priča)

"Sve bogove izmislili su ljudi. Prvo da bi objasnili postanak svijeta i pojave u njemu, a potom stvorili idealan život koji postoji samo za one koji umru ako ga, dakako, zasluže. Božanstva su dakle čovjekova alijenacija. Čovjekovo otuđenje. Naravno, iz toga proizlazi da je vjera opijum za narod kojim ga se drži na uzici kao govedo. Tako je bilo do pobjede socijalističke revolucije pod vodstvom naše slavne komunističke partije, a sad su svi bogovi srušeni i čovjek je postao slobodan. Narod više neće robovati papi i njegovim slugama, narodnim izdajnicima."

A o nekom pravoslavnom patrijarhu nikad nije bilo ni riječi. Dakako, postoje još uvijek oni, neprijatelji naroda, kojima Knjigeto ne odgovara i nastavljaju trovati narod mitovima o Bogu koji je narodu gospodar i koji je svemoguć i sveznajući. Međutim, od toga samo popovi žive dobro jer im taj narod mora plaćati kojekakve dadžbine.

Bio je visok i kršan kao odvaljen od stijene. Kosa mu je bila duga i prosijeda, odijelo mu je visjelo neuredno i često je bilo prljavo. Onoga tko bi na satu likovnog prekršio njegovo pravilo ponašanja, znao je loviti po učionici metlom koja je za vrijeme njegova sata obvezno morala biti u kutu kraj ulaznih vrata. Djevojkama je predbacivao da misle samo kako će se bogato udati i izroditi djecu, a dječake kudio da ih jedino zanima što cure imaju pod suknjom. Zbog takvih i sličnih izjava roditelji su se žalili direktoru škole, a nam on bi poslije objašnjavao da je samo htio kazati curama da se ne daju drapati od dječaka, a dečkima da ne smiju drapati cure jer to nije ni pošteno niti tako poštuju jedni druge.

Crtao je jednakokračne trokute u kojima je baza predstavljala prvobitnu zajednicu kad je društvo bilo na vrlo niskoj razini i komunistički ustrojeno, a vrh je predstavljao savršenstvo komunističkog društvenog uređenja kojemu se približavamo sve brže i brže. Nitko nije mogao dobiti ni dvojku iz likovnog ako nije znao objasniti taj trokut opširno i naširoko.

U parku je stajao spomenik palome borcu na betonskom postolju koji je on izradio u bronci. Spomenik je prikazivao partizana s trorogom kapom na glavi i crvenom zvijezdom petokrakom na kapi, uzdignute desne ruke visoko iznad glave u čijoj šaci drži ručnu bombu trenutak prije nego što će ju baciti, a oslonjen je na pušku slomljenog kundaka. O pojasu je imao još tri bombe...

„Strogi realizam, to jest socrealizam, bez ikakve poruke osim da su partizani prkosno mrzili. Čovjek ima smisla u tehničkom smislu, ali nema mašte i apstrakcije. Nema u tome onog nečega, jako stereotipno, ništa originalno, uobičajena šablona.“ Tako je nekako taj spomenik komentirao naš susjed Hrvoje koji je prije svjetskog rata bio profesor, a sad je bio bez posla.

- Druže učitelju, taj vaš spomenik u parku kojega ste napravili nekima se uopće ne sviđa – rekao je jednom na satu likovnog odgoja Tugomil, sin općinskog načelnika.

- Znam da se ne sviđa bivšim ustašama, četnicima , klerofašistima i kulacima - odgovorio mu je drug učitelj bez ljutnje.

- Ne, druže učitelju, ne samo njima - nastavio je hrabro Tugomil. - I neki komunisti kažu da je to samo kip bez neke umjetničke vrijednosti.

Svi smo se zgrozili na ove Tugomilove riječi i čekali smo učiteljevu reakciju i samo smo čekali da dograbi metlu i najuri Tugomila preko klupa kako je inače utjerivao disciplinu i red među nas učenike. Doslovno metlom. Ali drug učitelj ovaj put uopće nije podivljao, ostao je miran i nije se zajapurio.

- Hoćeš istinu? Reći ću ti. Ja sam prvo napravio spomenik koji je izgledao sasvim drukčije od ovoga, ali su ti drugovi komunisti kazali da je to kapitalistička dekadencija i morao sam napraviti ovo što sam napravio. Rekli su da onaj moj prvi spomenik narod ne bi razumio kao da je taj narod glup pa ne može razumjeti umjetnost, tako ti reci njima. Dobili su ono što su sami htjeli! - odgovorio je učitelj.

Poslije sata prvo smo raspravili što je to uopće dekadencija, ali smo to raščistili tek idućeg dana, pomogli su nam neki tate i neke mame.

Na sljedećem satu likovnog odgoja pokazao nam je nekoliko fotografija velikog formata snimanih s različitih strana koje su prikazivale onaj prvi spomenik koji nije izliven u broncu izrađen u glini u prirodnoj veličini koja je doista bila nešto sasvim drugo. Nije bilo na licu umirućeg partizana toliko mržnje kao na konačnom spomeniku, bio je to čovjek koji umire i možda mu čak nije žao zbog toga kao da zna zašto ga smrt odnosi. Na licu mu je bio prkos, a ne mržnja, pomiješan žaljenjem za onim što gubi u svojoj mladosti, nije držao ruku stisnute šake iznad glave kao prijetnju koja nikad ne oprašta, niti je imao bombe uza se, samo mu je pred nogama ležala slomljena puška.

- Niste trebali popustiti, druže učitelju! – rekao je Tugomil nakon što je vidio fotografije. Njemu se, očito, više sviđala verzija spomenika na fotografiji.

- Znam da nisam, ali su oni plaćali i imali su pravo za svoje pare tražiti što hoće. Ovaj ću spomenik napraviti negdje drugdje gdje narod neće biti toliko glup da ga ne razumije, već ima zainteresiranih...

Na svakom satu držao nam je predavanje o slobodnom čovjeku, o komunizmu koji je jedino pravedno društvo, o socijalizmu koji je samo put u to društvo u kojem će svi ljudi biti jednaki i neće služiti ni popovima ni kulacima. Svatko će raditi koliko može, a dobit će onoliko koliko mu treba...

Pa ipak, to mi je nekako ostalo duboko u sjećanju, za razliku od drugih učitelja, nikad nije spomenuo Stepinca ni ovako ni onako što je bilo možda ipak malo čudno s obzirom na sve te njegove kritike na račun popova, Crkve i kapitalizma o čemu je govorio s prijezirom pa možda čak i mržnjom. Možda je sve to čak bilo i nevjerojatno, ali je tako bilo. Nikad ne ću znati o čemu se od svega toga zapravo radilo, možda je sve to bila samo slučajnost.

Mene pak nikad nije tražio da mu objašnjavam one njegov trokute, a znao je da sam ministrant. Nisam bio siguran u razloge, ali sam mislio da je to zato što poznaje mojega oca s kojim često razgovara.

*

No, sjećam se, morali smo pod njegovim satovima crtanja sami praviti tempera boje. Nabavljali smo dekstrin, mislim da se to tako zvalo, razne boje za zidove u prahu, terpentin i miješali sve to pa potom mazali kistovima ili čime drugim po papiru. Nikad neću zaboraviti da sam dobio peticu za sliku koja je prikazivala ribu, a koju sam izradio umačući krumpirove četvrtaste štapiće u boje i otiskivao ih na papir. Bila je ta moja slika čak i na zidu u školskom hodniku. U donjem desnom kutu slike bilo je napisano IHTIS, ali se moglo pročitati samo ako se znalo da tu nešto piše jer su slova bila utopljena u svoju okolinu u samo nešto svjetlijoj nijansi, a on je to nakon nekog vremena ipak uočio i pitao me što mi to znači. Rekao sam mu da to na grčkom jeziku znači riba, a on je potvrdno klimnuo glavom.

- Dakle, riba, kažeš – ponovio je za mnom, možda malo sumnjičavo. – I to na grčkom... Ihtis... Hm...

- Kao ihtiologija, znanost o ribama – rekao sam.

- Čuj, a nije li to nešto na latinskom, iz neke tamo molitve, ha?

- Nije, druže učitelju, sigurno nije! – ustvrdio sam.

Zavrtio je glavom i udaljio se, još uvijek vrteći glavom kao da nije bio siguran je li dobro učinio što je stavio na zid u školskom hodniku tu moju sliku. Ja sam se, međutim, pitao nisam li mu trebao reći da su se prvi kršćani međusobno prepoznavali crtajući ribu zbog toga što se tri slova podudaraju u riječima riba i Isus, dakako, u grčkom jeziku, ali sam na kraju zaključio da je bolje ne izazivati ga. Malo sam se ipak uplašio, pitajući se što će od svega toga još biti ako se sazna i to izazove buku.

Ali nije bilo ništa, ništa se nije dogodilo. Možda i zato, mislio sam, što ostali učitelji i nisu gledali te slike na zidovima školskog hodnika, barem ne tako pomno kao on koji se, mislim, i ponosio slikama svojih učenika.

*

Poslije sam, kad sam već bio student, saznao da više nije učitelj, da je dao otkaz, ili su mu ga oni dali, i počeo se baviti samo svojim kipovima te jedva preživljavao iz dana u dan. Skuplja staro željezo i od njega stvara nekakve kompozicije. Ljudi su ga, jednostavno rečeno, zapravo smatrali ludim, a ja sam pomislio da su umjetnici uvijek ludi u očima onih koji nisu umjetnici. Saznao sam da više nije u partiji jer on nije, kazali su da je to govorio, za ovakav komunizam u kojemu čovjek ništa ne znači. Govorilo se tiho da ga je od Golog otoka spasilo upravo samo to što su ga smatrali ludim pa tako i neopasnim. I ludost je tada mogla spasiti ljude, možda samo ona.

*

Sreli smo se jednog dana na ulici. Bio sam na kraju studija. Vukao je stara razdrmana ručna kolica sa četiri kotača koja su izgledala kao da će se raspasti i bila su natovarena starim željezom, ostacima nekog stroja ili tako nešto. Svaki se kotač u okretanju naginjao na svoju stranu i mučno je škripao. Stao je i okrenuo mi se naglo kao da me naknadno prepoznao nakon što mi nije uzvratio na pozdrav.

- Čuj – upitao me izravno bez pozdrava i prije nego što sam ja njega uspio ponovo pozdraviti – imaš li ti knjigu od Giovanni Papinia „Povijest Kristova“?

Osupnulo me njegovo pitanje i pitao sam se zašto me to pita, no nisam posumnjao u neke njegove ružne namjere i bio sam u nevjerici da ga je počela zanimati vjera ne samo kao alijenacija. I taj Papini, načuo sam do tada samo ponešto o njemu, bio je obraćenik. Zaista mi je bilo žao što je nisam imao pa da mu je i darujem, a ne samo posudim.

- Pročitao sam Bibliju, pametna knjiga, a sad bi mi trebala ta Papinijeva knjiga. Naći ću je negdje... - rekao mi je i pošao svojim putem bez pozdrava. Ipak, zaustavio se nakon nekoliko koraka i doviknuo mi:
- Ne daj se, budi što jesi!

*

Bio je rođen kao pravoslavac, dobar se dio svojeg života oduševljavao komunizmom, a umro je, više godina nakon našeg posljednjeg susreta, kao adventistički propovjednik. Ili pastor, tako nešto, ne znam točno kako je to kod adventista.

Antun Stjepan Prević

Pet, 23-02-2018, 01:48:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0060_Medvednica.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).