Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

U OBLACIMA

Na oblaku sam ponad mora bio,
Gdje mermer-stupi nose plavet neba,
I Zevsu sam se poklonio bogu
S vijencem o čelu i s lirom iz Theba.

A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi.
Prsa su mu široka i gola
I bijel je kao starac. On dok zbori
Silnu glavu spušta ko od bola.

On plašt prigrnu svoj i sam mi reče:
„Razlijetaju se preko neba ptice,
O, ti, koj' gledaš pučinu i nebo
I komu pada svjetal pram u lice;

I ti, koj' sniš o divnoj, nagoj ženi
Na tamno-modrom valu što se rodi,
Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni
Nad plug se sagni i za brazdom hodi.

I kad ti padne znoj na čelo tio
Pod oblacima istog ovog neba,
Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.“
– Na oblaku sam ponad mora bio.

 

Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

MOZARTOVA ČAROBNA KOČIJA

Pa i zemlja je čarobna kočija, mila moja,
pogledaj jata vilenjaka što je vuku
duž tamnih prašuma svemira,
i pokoju vješticu, zna se, koja bi da je skrene
u mazni jarak, u strasni zagrljaj.

Ali ima i u kočiji kočija, a putnik je dječak
koji samo mijenja lice, od grada do grada,
zlatnog i ušljivog, od krčme do krčme,
u šumi, među prastarim stablima
koja pjevajući lagano mašu glavama,
na obroncima njiva gdje čarobnjaci ratari
vade zlatno zrnje iz strasnih dubina
zemlje, od pianina do violina i žestokih timpana.

Mila moja, Mozart, kadikad kočijaš,
kadikad bogme i konji koji kočiju vuku u nebo,
pa se ustrašeni vjetri razbježe na sve
dunavske, vltavske i rajnske strane,
kadikad razbludni putnik koji najslađe vino
ispija iz usta žene, iz zvonolikih dojki.

Jer glazba je sve pošto glazba može sve.
Kad utihne glazba sve su čarolije
samo skromni zanati. Kako potkivanje konja
ječi flautama kad je potkivač Mozart.
I bokal vina pjeva ako Mozartova usna
takne obou. Zasvjetluca kiša, osmisle se
koraci, zaplave se brda, ustrče se
ulice i zavjese su gola leđa žena
kada sam od sebe svira Mozartov glasovir.

 

Sead Begović

(1954. – 2018.)

GLAZBE, JABUKE PADAJU

Meni malom daruju glazbenu jabuku
glazba je sve ono što sada dopire do mene
i želatina je nekog slatkiša ako se useli u mene
i lagano podrhtava
Ako nas prerežu na dvoje, mene neće naći
Neke žice, neki furnir možda
mene neće naći
kao školjka uvrnut osluškujem fini pijesak
samo se glazba može tako poigrati u zraku
šaljući nam ogrlice zvuka
Moja topla soba, moja talionica, neki novci
ali mi je zgodnije da sada kažem
taliri padaju padaju, osluškujem kristal
otkud dolazi ne znam, te kockice zvuka slažem
kao kockice leda i zaista to je ledeno umišljanje
jednog jutra kada je pala jabuka
a svirale svirale
jednog puža u zelenoj kajdanci, kući
ključa, violinskog

 

Delimir Rešicki

(1960.)

USAMLJENOST

Kakvo je to samo bilje
nesanica posadila na tvome licu!

Usamljenost je tama što se polako kupi
oko svijeće koja će skoro dogorjeti.

Ona razmiče sjene posred pamćenja:

one vidljive čini nevidljivima
one nevidljive sada već posvema vidljivima.

Usamljenost je zlato
kaži plivao sam kroz med i mahovinu
a ti si mi na rubac
iglom od paučine
bila vezla noćno nebo
ah Nibelunzi, Nibelunzi
usamljenost je svjetlost.

Usamljenost je miris
na sjeveru
za kratkih svijetlih ljeta
u tamnoj šumi borova pred kišu.

Nikada joj zalud ti ne kaži ime.

 

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

GANUTLJIVE OPASKE

Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačka i sline
i shvaćam, kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!

 

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)