Dobriša Cesarić
(1902. – 1980.)
POLUDJELA PTICA
Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela dòseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbìnu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.
Dragutin Domjanić
(1875. – 1933.)
OTMJENA DOSADA
I Vaše staze su bijele, diskretne,
Idu daleko od svačijeg puta
Pokraj rezede i slatke i sjetne
Tamo put parka i šutljivog kuta.
Trava je gusta od baršuna meka,
Obični korov joj saga ne kvari,
Prijeko su seljačka polja daleka,
Tamo sred korova mak se žari.
Gredice ruža i hladne fontane,
Krug oleandra pred stubištem pustim.
Strmogled spušta suhonjave grane
Za onim grmom jasminovim gustim.
Turobni ribnjak sa zelenom mrenom.
Iglice jela se spuštaju tiho,
Padaju vodi po površju snenom,
Daleki brezik je lahor zanjiho.
Dvorac je stari od šutnje zadrijemo,
Sunce se sigra po crnom kaminu,
Veliki prozori gledaju nijemo,
Nad njim ciklame od dosade ginu.
Matko Peić
(1923. – 1999.)
U SJAJU RUMENOG LIŠĆA
Trebalo bi leći sasvim bez stida
I valjati se svim mladim tijelom
Negdje iza kakvog starog samostanskog zida
S drvenim lišćem, s travom vrelom.
Jer ovi crveni šumovi kojima šume
Našim mrtvim kestenjem crnke i blondine
Mene će odnijeti tebi, premeki drume,
U krajeve izgorene od divljine.
O svi koji ne grizete latice ruža
Niti se oprašujete leptirom,
Pustite amo tijelo neka se pruža
Ko plivač zagrljen žutim i crvenim virom.
To slasti našeg seoskog pakla
U jednom mirnom poslijepodnevu
Krvlju koju ne znaju stara stakla
Zavode i zmiju i jabuku i Evu.
Ti više ovdje zbilja nemaš kamo:
Na stolu glineni tanjuri i seljačke čaše,
U prozoru groblje, vinogradi i šume naše!
Slavonijo široka, srce samo!
Vlado Gotovac
(1930. – 2000.)
LJULJAJU SE NAŠE GLAVE
Na beskrajnom moru ljuljaju se naše glave.
Golemi galebovi dolijeću s nepoznatih stijena
I spuštaju se na nas strmoglavce.
Ali, naše su glave plijen sve manji,
Što nam bliže dolaze,
I oni se vraćaju nijemi,
Ili nas u prijateljstvu ribom hrane.
– Mi nismo brodolomci, već čudo toga mora.
Iza svakog oblaka vide se naše glave
U tihom neredu.
One tonu, one nestaju.
Iza svakog oblaka netko oklijeva.
Beskrajno nas ljulja more
I lete galebovi s nepoznatih stijena.
Milan Begović
(1876. – 1948.)
TI NE ZNAŠ NAŠE SUNCE
Ti ne znaš naše sunce: kada grȁne
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
ko zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –
Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane –
Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari –
Ko naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.
(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)