Tin Ujević

(1891. – 1955.)

VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku…

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
uzdušni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Zid Prometejida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava.

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!

Olinko Delorko

(1910. – 2000.)

PEJZAŽ

Usnuo oblak iznad cvjetne grane.
Uzduh bez daška i rumen bez kraja.
Zgažena trava. Tko to po njoj prođe?
Sunce na vodi izgara od sjaja.

Pogled pred ljepotom ne zna da se snađe,
vrluda rubom ražarene njive;
sad je na travi, pa na žitnom klasju,
sad na živici, pa na vršku šljive.

Stati i sjati. Vidokrug se žari
prije neg se raspe iza gorske kose.
Ptice nebom kruže. Srce bi da ide
tragom sna i rose.

Miroslav Feldman

(1899. – 1976.)

VEČE

Topao proljetni zrak.
Trepere plave sjene.
Mekano tone mrak,
prolaze mlade žene.

Taman im dršće stas.
Šumori snena trava.
Tiho se ljulja klas
uz rijeku koja spava.

Posljednjeg sunca plam
još makovo žari cvijeće.
Netko je prošao sam
i nikad se vratiti neće.

Netko je volio svijet,
sad nema s kim da stane.
Ko skladni vatromet
u lugu se zibaju grane.

Da li još itko živ
znade večeri ove?
Večeri, kad u siv
život radosti plove:

djetetu bijela lađa,
čovjeku dragi drug…
– Srebrn se mjesec rađa
i putuje nad lug.

Putuje mjesec: čudo
što kraljuje u mraku.
Da li je živjeti ludo
u mjesečevom traku?

Začaran sniva lug.
Mekana šume polja.
Prostor je čaroban krug
u kom se gubi volja.

Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

BONACA U PREDVEČERJE

More ko žena miče pločice svojih dragulja,
u sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive facete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.

Na dnu u tami sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica ulja.

Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraju jegulje svjetla, gluha i nijema voda.

Na pučini jedro, lik rumena broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.

Vjekoslav Majer

(1900. – 1975.)

HODANJE KROZ PLJUSAK

Hodam i sa mnom kiša
korača tisućama dugih nogu.
Kiša je pjesma, sluša je zvjerka na logu,
sluša je ptica visoko u tornju stabla,
buba je sluša, puž i pauk na prelu.
Pjevulji kiša i glasno slavi slogu
kapljica kišnih na djelu.

Idem i sa mnom kiša
korača tisućama dugih nogu,
korača preko polja, gdje nikoga nema,
tek vjetar kao da škulje u zraku dube,
i kroz njih viče, zapomaže, stenje,
a magla se iz dola na goru penje.

Korača kiša tisućama dugih nogu
preko gradine stare, gdje sova drijema
u dnu puškarnice prazne, a nad njom tabla,
znak za turiste, koji su davno već prošli
sa tamburama, još je sunce sjalo.
Nestali turisti u zelenom granju.
Sad lijeva kiša po pauku i panju,
a sova na dnu puškarnice je mirna
i samo njene oči
gore kao dvije varnice
iz noći.

Hodam i sa mnom kiša
korača tisućama dugih nogu,
korača preko igrališta praznih
preko kabina s mnoštvom cipela raznih
i dresova, u kojima još spava ljeto.
Otišli nogometaši sa čelima znojnim
i nestali u krčmicama brojnim;
uz čašu vina veselije se priča
o teamu Beča, Lillea i Greenwicha.
Nestali nogometaši uz zvižduk i pljesak;
i sada kiša curi i moči motke
zeleno obojene i moči pijesak
i lijeva, lijeva kao iz kabla
i pjeva.

Hodam i sa mnom kiša
korača tisućama dugih nogu.
Kiša je pjesma, sluša je zvjerka na logu,
sluša je ptica visoko u tornju stabla,
buba je sluša, puž i pauk na prelu.
Sluša je sova i na gradini tabla,
sluša je šišmiš obješen o nogu,
dok lijeva, lijeva, lijeva kao iz kabla
i pjeva
kapljica slogu.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)