Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

DVIJE OBALE

Mi smo dvije obale,
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.

I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.

Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.

O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.

Josip Pupačić

(1928. – 1971.)

BDJENJE

Za Benku

              I tako sve ove noći vidjela se zora
           kako se svu noć i u zoru kako se diže
                                  a noć je
           i beskrajnu pod sobom svu noć tamu
                             i u zoru ostavlja

                  I ne mogavši, trudeći se, sresti
             ni u tome kako zora raste vidjet onu
                 (a to je glavni razlog bdijenja)
                        koja ispunjaše tamu
                        kako diše slušah je

          I tako sve ove noći išao sam k zori
koja se ne htijuć svu noć i u zoru dizaše iz tame

                         Beskrajna zora
               Glasovima ptica dizaše se
                       a kajsije zrele
                              u vrtu

                 Prozori su otvoreni zori

                     I ostah u budnosti
              I, ne mogav ne misleć biti
           (a to je glavni razlog pjesme)
                   zapisah ovo u zoru
            kako se obično slučajno desi

        I onda se zora, vidjevši me, ustala

                  I ja je ugledah u zoru
jer u zoru, slučajno, tako se ne htijuć sve vidi

Borben Vladović

(1943.)

VIDIM NEBO A NEBO MENE NE VIDI

    Uzlazio sam stubama do zadnjega kata
        stokatnoga nebodera i vidio nebo
         a gordo blizo nebo mene ne vidi
        Uspinjao sam se uz strmu planinu
        do radijskog željeznog odašiljača
         odakle idu signali na sve strane
pod nebom – ja ga vidim a ono mene ne vidi
         Otišao sam na obalu oceana
  bio svjedokom kako nebo dotiče more
  stupio u to more al nebo mene ne vidi
         Pročitao sam kako je pjesnik
gledao oblak jedan koji je krvareći ljepotu
       plovio svojim i njegovim nebom
           pa sam i ja bio s njima
          ali nebo nije sa mnom
    Hodao sam dugo dugo uzbrdo
     na vrh brijega sve do bolnice
i ugledam nebo a nebo mene ne vidi
   Donijeli me na zeleni otok u moru
      čije je groblje u zraku između
bešumnog zelenila i nijemoga plavetnila
        ležeći očima uprtim u nebo
   učinilo mi se da me ovaj put vidi

      ali neće ništa o tome reći

Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

POVLAČIM UŽE NEČUJNOG ZVONA

Povlačim uže nečujnog zvona.
Ipak će zvoniti, možda kad se
              odmaknem.
I sam ću se stresti od njegova
              tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.

Idem otvorenim poljem i vidim:
              sve se rasplinjuje.
Kako bi dobro došla nebu glazba
              mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsnuti.

To je taj svijet kojemu više nije
              ni do čega,
i samo zato svi ostaju na svojim
              mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
              klatno,
padati smjerno pod njegovom
              zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.

Vesna Krmpotić

(1932. – 2018.)

A KOME SI NALIK

ti si nalik svemu što sam vidjela i što je mene vidjelo,
otac tvoj i majka hiljade imaju lica i glasova;
kopito svjetskog konja prešlo je preko mene,
ti si najviše nalik na njegov trag.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)