Ljubo Wiesner

(1885. – 1951.)

SEOSKO JUTRO

Nad župom svanu danak bijeli i jasni
I stade vika kokoši i raca,
U farofu još spava velečasni
I samo mežnar svetištem koraca.

Na tornju sunce i lasta cvrkut glasni,
U crkvi svijeća škuro svjetlo baca,
A crni sveci sa oltara časnih
Kroz prozore motre grobove otaca.

Za grobljem ide stara neka žena –
Na glavi rubac, pod njim sijeda vlas;
Taj molitvenik utjeha je njena,
Ta bijela crkva dat će nekom spas:

To moja mati želi sreću sinu
I ranom zorom ide Božjem Sinu.

Ilija Jakovljević

(1898. – 1948.)

SOLILOKVIJ DUHA IZA REŠETAKA

Zidovi goli. Ruka ruku ište.
Zašume stope, kojih nije bilo.
U suton ide žuto robovište
i dan i srce i sve, što se snilo.

Kome ću dati ovaj pogled zgašen,
jer već su davno odletjele laste.
Noćas bih bio pobjednik i spašen,
da čujem neke usne jagodaste.

Ruke su slabe, a rešetka čvrsta.
Slutim došašće jedne noći burne.
Zadrhtati će srce Isukrsta.
Za sobom neću ostavit ni urne.

I ja sam s Njime po jezeru išo,
kruhom života tisuće nahranih,
no još se nisam smirio ni stišo,
iako uđoh i u Getsemani.

Luko Paljetak

(1943. – 2024.)

ZADNJA VEČERA

            apokrif

in illo tempore, in loco

Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
„Večerat ćemo“, rekao im je
„možete a la carte

izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.“
Petar će: „Ja ću kamenice,
najviše volim njih.“

Matej će za njim: „Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.“

Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je bilježila,
u kuhinji je znoj

oblijevao joj sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.

Andrija reče: „Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!“ Jakov na to srdit
Prenu se: „Nije red

govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?“

„Ja ću ribu“, Tadija reče,
„i malo blitve s njom.“
„Pridružujem se“, reče Šimun.
„Dajte mi“, reče Tom,

„da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
ja se tu ne dam smest!“

„Ja ne bih ribu“, reče Filip,
„ni školjke, njih sam sit,
radije bih kokoš, ako može,
salatu i pommes frites.“

„Ivane dragi“, reče Isus,
„a što ćeš jesti ti?“
Ivan će: „Učitelju, ja bih
isto što i vi.“

Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.

Javi se Juda s kraja stola:
„Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije,
danas ne muči baš me glad.“

„Zaista, zaista vam kažem
jedan između vâs
izdat će me“, tad reče Isus
spustivši malo glas.

Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.

Nekome je tanjur pao na pod,
zazveckao je lim.
„O, Juda“, reče Petar, „ništa
ne čusmo, stani s tim.“

„Svakome to se može dogodit“,
reče mu Juda ljut.
„Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.“

Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: „Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;

činite ovo u spomen na me“,
i komad kruha mek
Ivanu pruži: „Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!“

Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.

U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspali,
Isus je bdio sam.

Silvije Strahimir Kranjčević

(1865. – 1908.)

GOLGOTA

Vijek je strašan, mrk i težak
Kao crna savjest kleta;
Na Golgoti patnik visi
Iz prezrenog Nazareta?
I izdiše na svom gnijezdu
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!

Pod Golgotom sve se bljeska
Od mermera i od zlata,
Redaju se divne zgrade
Raznih Kajfi i Pilata.
Pjeva narod odabrani,
Iz Engada vatru pije;
Presahle su, regbi, davno
Gorke suze Jeremije!

Jehovu su pobrisali
Sa slobodnog nekad stijega;
Vikali su pred Pilatom:
Propni njega! propni njega!
On izdiše na svom gnijezdu,
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!

O, Gospode, dovodim Ti
Pred patničko Tvoje drvo,
O, sve one, o, sve one,
Što ih teški udes srvo:
Prevarene, zavedene,
I bez nade i bez vjere,
I molim se za nje Tebi:
Miserere, miserere!

O, Gospode, tvrdo li je
Teško drvo, na kom jesi;
O, Gospode, moli za nas,
Kada budeš na nebesi'.
Zapadoše ideali,
Kud se naša noga vere,
Pokaži nam prvo sunce;
Miserere, miserere!

Došao je zloduh crni
Pa prokleto sjeme sije;
O, Gospode, idol sjedi
Na prijestolju sred Morije
I govori lažne riječi
Protiv svete pravde Tvoje;
O, Gospode, smiluj nam se,
Kad u carstvo dođeš svoje!

Da na zemlji, ko na nebu,
Jedna volja bude tako;
O, poštedi Jerusalim,
Nad kojom si nekad plako
I proročku riječ slao,
Da ga s lažna puta vrne,
Molio se za njeg s krsta
Vrh Golgote viseć crne.

O, Gospode, vazda jošte
Na pragu mu sjedi Juda,
I još vazda za njim luta
Zavedena duša luda.
A on mudro iza kuta
Lukave im mreže stere;
O, Gospode, daj nam svjetla:
Miserere, miserere!

Nekada si, blaga dušo,
Sve malene sebi zvao,
I nebesno Ti si carstvo
Jadnicima obećao.
Sad Ti pjesma one vodi,
Sve za koje dušom dišem;
Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Što ga Tvoja usna šapće.
I osjećam, što Ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezde
Tvoje svete suze vode
Tamo, gdje se divno sjaji
Carstvo duha i slobode,
Gdje još ne bje oskvrnuto
Bojnom krvi cvjetno polje,
I kud hoda anđel mira
Med ljudima dobre volje!

Petar Zrinski

(1621. – 1671.)

VZDIHANJE K ODKUPITELJU
NA KRIŽU RASPETOMU

A sad još već plači, tužno srce moje,
ne otari oči za spasenje tvoje,
plači se pred Onim, ki se da raspeti,
ki je Bog nada vsim, Božji Sin propeti.

Radi grihov svita On htiše trpeti,
do mala diteta z večnih muk oteti.
Moreš reć slobodno s kraljem pokornikom,
srdačno pokorno ki je plakal okom:

Ki će meni dati mojoj glavi vode,
da morem plakati dan, noć grihe grde,
s kimi sam zbantoval Boga vsemogoga,
ki me je mentoval ognja vekvečnoga.

Bože vitezovov, ki na drivu visiš,
nebeskih šeregov koji vernost tišiš,
kadi ti je kripost i Božanstvo Tvoje,
angelov mogućnost, koji Te nastoje?

Vsu si hotil zmožnost na stran odpustiti,
slavnu Božju jakost krotkoćom zminiti,
v mali kip čovika jesi se oblikal,
da b' Ti znoj kot rika iz tila protikal.

O Jehova, željni vrutak ljubeznosti,
Ti Eloim zmožni, pun milosrdnosti,
Stvoritelju svega, židovski kralj velik,
alfa i omega, vsim dobrim pomoćnik!

Što Ti hasni s črvom pred pravdu hoditi,
čineći se lavom zvrh nas oružiti?
Kak se suha pliva prema vitru maje,
tak Tebi protiva naše delo staje.

Tak su Ti takmena naša zasluženja
kako mravunčena po stenah lazenja,
i akoprem grihi gredu z nas tuliki
kako listje z vrhi i kot z mora piski,

još vse to nadhaja Tvoje milosrdje,
koje nima kraja, v kom je vsih ufanje,
nit slaže srditost milosrdjem velim,
veća j' ada dičnost, da se skažeš milim.

Ne na delo naše ni dobro činjenje,
neg se zmisli, Bože, na Tvoje smiljenje,
da krv Tvoga Sinka za niš ne odajde,
koju cić človika do kaplice dade.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)