Mijo Stuparić

(1881. – 1956.)

KALVARIJA

Kraj našega sela već z davna stoji
Brežek Kalvarija. Tam križa su tri:
Sredni je najvekši. Tam je naš Spas,
Ki muku je mučil i razpet za nas...

V prolet kad precvete plavi jorgovan,
Klinčec i rožice i črlen tulipan,
Pobožne dušice slažu Mu kitice
Pak mu donašaju z sela z seh stran...

Selak kad ide tu okol čez drum
Na pole z motikum ili z kosum,
Seti se Onoga, ki znojil je znoj,
I leže obavla on ves posel svoj...

Putnik kad putuje – tišči ga bol –
Truden i zmučen on klekne tu dol:
„I On je, gle, putuval čez muku i trud...“
Utešen putnik tad nastavla svoj put...

Kraj našega sela već zdavna stoji
Brežek Kalvarija. Tam križa su tri:
Sredni je najvekši. Tam je naš Spas,
Ki krepi i teši - ki jači se nas...

(1937.)

 

Milan Pavelić

(1873. – 1939.)

BOG S NAMA

               „Se bo jest tielo moje.
Se bo jest čaša krve mojeje…“
                                   Čin misi

Rieč golèma, strašna, teška od božanstva
s usana sučànih tihano Ti klonu,
pretvori se zlatnim čabrom čovječanstva,
s bezdanih bunara crpsti zaprionu.

Njom ko zvonkim lancem najžešćega nada
prikovo si Sebe u kraju grjehota,
s prsi majke crne, prokletih do tada
briznulo je mlieko edenskog života.

Mjeven, žaren mukam', – kruha lik si vrg'o,
vrh krasota višnjih, da im bude veo,
iz njedara Srce kao grozd si trgo
ù žarkastu čašu njega izažeo.

Goreć viekom s one kalvarijske žegje
crljen rubin vadiš iz te čaše kistom,
sliku svoju divnu spreman slikat svegje
čovjekovoj duši na platancu čistom.

Na vratašca njena čežnja Tvoja jaka
kao žitka hvoja cvjetnim pupljem kuca,
šapućući krotko; besjeda joj svaka
sliči ošcu sata, što krcàto puca.

Čekaju je misli, iskreć se u bielu
vatrene se želje poput pčela roje,
k ljiljanu se viju, k nedužnom Ti tielu,
zuče iznad ruža rujne krvi Tvoje.

I suh ljutac dušom od mila se ciepa,
napaja je vlagom oštrog slada svoga,
ona sva treperi, od stra slatkog tepa:
„Kruše s rajskih njiva, tielo mojeg Boga!

„Goro žudnja mojih, oblače moj puni,
što veseljem kipeć dolaziš s daljina,
iz kog kapljam' bistrim blagoslov se truni
vrh poljana žednih Adamova sina!

„Dogji, dogji, dugo izgledam Te veće,
kao zlatno zvonce ljubav moja zvoni,
dogji i iizljubi ubogo mi cvieće,
nek u usta njemu Tvoj se miris sroni!

„Dogji, dogji! S Tobom sve se snosi lako,
u golublji guk se lavlja stvara rika,
nit oštraci bodu, niti peče pako, –
blagoslovljen budi, snago mučenika!

„Kuda s Tvojeg lica danak razaspe se,
odanle se strasti – noćne ptice – beru,
onud se angjelske ljupke oči kriese, –
blagoslovljen budi, snježnih dieva lieru!

„Kud sa skrlet-rana pronosi Ti krvca,
onud guja himba gamizat se boji,
onud vise plodi s pobožnosti drvca,
blagoslovljen budi, draži svetih svojih!

„Blagoslovljen budi, koji često sjaješ
smjelošću junaka i kroz dječje ćudi,
koji mekšaš, blažiš, koj' i zvjerkam' daješ
piti milja svojeg, eda budu ljudi!

„Blagoslovljen Ti, kom' u nedòhod tuče
užasna divota svesilnoga bića,
a na zemlji Srce preblago Ti puče,
obliv drvo gorko žarkim sokom žića!

„Krvavijem krstom čudesna pismena
bez počitka crtaš po zemaljskoj kori,
s tih je slova sve kȏ jagoda rumèna,
iz njih himan poju sa visina hori

„Uza organ, kojem veličanstven grome
sjajne tipke zviezde gordim prstim dira,
Alelujam cievi gromorne se lome,
bezbroj sunca plamsa s velebnih duplira…“

(1911.)

 

Baltazar Vijolić

(1891. – 1958.)

ZAŠTO SI KLONUO?

Jutro. Ah nigdje sunca. Dosta sam zebo.
Planine divlje suze. Kupole snijega
orlovskim gore visom kradu mi nebo.
Klonuše moje oči. Zvono sa brijega

pjevnulo tad je o raju spašene duše.
Veliku riječ je reklo Vječno Omega.

– Stišo se vihor. Dugo nada mnom puše
divlje i strašno. U mir tiho sam tonuo
plačući suzom ljudi, kada se skruše.
Prošo je Hristos. Reče: „Zašto si klonuo?!“

 

Vinko Nikolić

(1912. – 1997.)

PROPEĆE NA KRIŽNICI

Koliko li puta mimo Njega prodjen, a da mu se niti ne javin,
a kamo li da ga ka znanca pozdravin?

A ipak, On je uspomena ditinjstva davnog,
pa meni se i sada počesto pari,
da jošter na zidu, blizu kapele, stoji
onaj moj neotimični udar sa stinon, već davno stari.

Koliko puta smo kano dica na toj Križnici
jedan za drugin trčali,
često i pali.

A samo ritko bi stali,
pa se bez svaćanja zagledali
u ono staro Propeće u maloj kapeli.

Al sve se na tom svitu minja,
i spomin na to u mojoj duši ka žar u zapećku tinja.

I sada ja često mimo Propeća na Križnici prodjen
(ka' ritko u svoje misto dodjen),
a da ni ne pogledan na Nj,
a kamo l', da ga pozdravin lipo.

Al' svejedno, ka' uvečer kući spavati idjen,
nako snužden i pognute glave,
pa kad prođen Križnicu mimo Propela,
meni u srcu učini milo, ka' vidin i Njega nevesela,
i ja ga se tada ne škivan pozdraviti
a diko' i po koju lipu besidu mu reći,
ponda tek ići leći.

A ponekad, zamišljen mimo Njega mitin,
bez pozdrava, ka' da je kaki daleki stranac,
pa tek iz daleka ipak se sitin,
da mi je Onaj na Križnici, ako ne ništa drugo,
a to ipak dobri, stari znanac.

I onda, već iz daljine, moja se ruka
sama, ka neote, diže,
i vata za rub klobuka.

A moja usta ispo' glasa, potijo šapju:
– Laka noć, moj Gospodine Isuse!

 

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

AKO TE ZOVNEM

Pa, dođe li čas da Te zovnem
da ponovno urežeš
svoje ime na mome čelu
da Tebi pripadam, volio bih
da usjek što dublji bude
da ga ljudska povijest ne mijenja.

Jer nje sam se nasitio.
I vidim: čas se sprema
i kad više nitko ne može učiniti
da nam nisi Brat i
kao da Te više ni nema.

 

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)