Nikola Šop

(1904. – 1982.)

NAPUŠTENA KUĆA

Još niko na prozoru svjetiljku ne pali.
Ko da je sve otišlo il drijema.
I širom otvoren čeka tor mali.
Al ovaca nema.

Vretena sada čuj pamučni zuj.
U dvorištu to tamnom stare bake sjede.
Al ne, to u kućici bez psa čuvara
mačak čuči i prede, prede.

Brava škrinu, sad će s krčagom u ruci
po vodu izići djevojka ko sjena.
Al nikog nema, to je večernji vjetar samo pomako
vrata pritvorena.

Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

PJESMA STARINSKOGA ORMARA

Ja sam starinski ormar iz Osamsto Dvadeset Druge!
Pod mojim ključem je mnogo zaključano tuge,
mene su grizli crvi, po mojoj su polituri
titrali odrazi svjetla, u sjajnoj ponoćnoj uri
kad zvone badnja zvona
i zvončići saona.

U meni su trunula pisma, dugovi i tajne,
bolesni ljudi u meni su lijekove čuvali;
i dok su u srcima ljudskim smrtonosni bolovi kljuvali
i dok su u tišinama soba sudbonosni vihori duvali,
i dok je nevjesta s mirtom stupala preko praga,
ja sam stajao nijemo poput sarkofaga.
U meni su trunula pisma, dugovi i tajne,
ja sam čuo povorke svadbene
i grmljavinu karuce, pogrebne, staromodne i sjajne.
I gdje su sve one ruke što su moja otvarala vrata?
Gdje su ti prsti blistavi od starinskoga zlata?
Gdje su ona svjetla, zelena, modra i žuta,
što su padala na me, kroz krošnje sa gradskoga puta,
kad bi po koja lasta znala da do mene doluta?

Ja sam već putovao diližansom i parnom lokomotivom,
po kiši i jesenjoj tuzi u kraju tužnom i sivom.
Mene su brisale djevojke, majke, udovice i žene
stare i mlade, sa pjesmom na usni
i s licem što od žalosti vene.
Mene su prali firnisom, uljem i kineskim lakom,
u mene su teške i gvozdene zabijali čavle:
ja sam čuvao pelene, samrtne svijeće i mirisne ženske kose
i ja sam stajao tiho u onoj paničnoj minuti
kada mrtvaca dižu
i posljednji put kroz sobu nose.

U zimi kad sobama lutaju pokojne, nesretne duše,
ja im se javljam tihim otkucajem daske.
Kandilo lije po meni svjetlost i zlatni okviri sjaju,
zimzelen žuti pod staklom i ćute mrtvačke maske.
Ja brutalnu snagu konačne sjekire slutim,
u sobi stojim,
gledam
i šutim.

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

SVIRAČ
ILI PREOBRAŽENJE GLASOVA

Tijelo mu bije rukama o klavir

To je akrobat što svom snagom kroti
pred sobom zvijerku koja kriči i ciči
i urliče i riče i srvana ječi

Ne, to sad nije zvijerka, to sad čovjek ječi
i muca i bunca ostavši bez riječi
pred nečim što ćuti

          To sad ćuti ćuti
I sada iz dubljinâ glasovi se dignu
visoko. Molitva je. Raspjevanih grla
manastir cijeli ispred boga kleči

I sada zvone zvona. (Moram sklopit oči)
Pred zvonjavom se otvaraju širine
ko ispred svjetla

          U prostoru prazne
tornjevi dižu glase nedostižnom bogu

Mihovil Nikolić

(1878. – 1951.)

DVIJE DUŠE

Ko dvoje umornih, starih,
Jedno se uz drugo stisli,
I sjede – tihi i sami
U davne utonuvši misli.

Odajom kroči vrijeme,
Teški mu prolaze časi,
Sumrak sve jače pada
I svjetlo se danje gasi…

Na zidu vise portreti,
Slike čudne i stare:
To mrtva gledaju lica
na život i njegove čare.

A samotnog, davnog iz kuta
S prašnoga fortepiana
Vedra i vesela pjesma
Minulih javlja se dana…

I odajom zamnije šapat
Ko jeseni vjetar kad duše –
To jezikom govore svojim
Dvije umorne, stare duše…

Vjekoslav Majer

(1900. – 1975.)

PLINSKA LATERNA NA GRIČU

Tu sam laterna plinska
već starinska.
Poda mnom još je Matoš stajao
i nad tim gradom zdvajao i kleo.
Snijeg je po njegovom raglanu meo.
Često bi kunuć nestao u noći
a ja bih se tiho smješkala
jer znala sam, on će opet doći
i dugo stajati tu
tako da mu se katkad cipele već
primrzle k tlu.

A jutrom kada bih se smreškala
i ugasla –
poda mnom grad bi ležao crven i tih;
tad nisam znala da l' zora krvari po brijegu
ili je to Matoš izgubio stih po stih
na snijegu.

Na to je došao rat.
Cio dan su iz grada glazbe ječale.
Kako su tužno među mojim staklima zvečale
trompete!
Babe sa Griča poda mnom su stajale,
suze brisale i zdvajale.
I mnoge, koji poda mnom su bili
nisam nikad više vidjela.
Sada im štakor prolazi kroz grudi.
Tada sam se prvi put zastidjela
ljudi.

A nakon rata
mnogo je debele gospode poda mnom prošlo
tustoga i crvenoga vrata,
ali i lica na kojima spava glad.

Da, mnogo je toga novog došlo
u taj grad,
pa znam: i mene će netko da makne,
i kad me se ruka montera takne
zabrenčat ću još zadnji puta muklo.
Tad znajte: to moje je staro i pošteno srce
za Gričem puklo.

Tu sam laterna plinska:
starinska, starinska.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)