Daniel Načinović

(1952.)

ZNAKOVI

Padaju gore, ječe vrhunci,
ruše se gromovi.

Skupljenih koljena, sami na vjetru
tuguju divovi.

Jedan na pramcu, drugi na krmi
srušeni jarboli.

Fiberglas, zmije, polimer, čađa,
šuplji kompjutori.

Unatrag naprijed a naprijed natrag
kreću se oblaci.

Široke ceste, beskraj u rogu,
neznani znakovi.

Gojko Sušac

(1941. – 2014.)

VAL KOJI GUTA SVOJA PISMENA

On naginje vodu nadolje
on voda nije
on je kopno
što u nju tone.

Između mene i njega
sve tanja je sjena
sve gušća pismèna

Ovo krilo što se
iz plamena svijeće diže
kroz mene leti
u svoj
u moj
događaj.

Evo prelazi mi preko čela
i pada u ovo pismo;

u njemu će prašinu i vjetar
posijati.

Zvonimir Mrkonjić

(1938.)

MI

Na već niskom suncu,
mi iz najmanje babuške
bacamo najveću sjenu.
Po sjeni, koja putuje stolom,
penje se preko kruha,
blijedi na staklenci, znamo,
vedar je bio dan,
oblaci su nas uzimali ozbiljno.
Katkad nam se čini, bili smo daleko,
ali se izvanredno dobro čulo.
Nadahnjivao nas je podli duh svemoći,
spreman razbuktati se na jedan neoprezni dah.
Prizor završava krajnje nervozno,
noge žurno evakuiraju poligon
obarajući mete u dijamantni pijesak,
nema povratka u prvobitni prasak.

Željko Sabol

(1941. – 1991.)

KAO KRUG NA VODI

kao krug na vodi jedini koji prkosiš
svojom lomnošću konačno odasvud vidljiv
ako ima čuda ono je u tebi
ako ima nevremena to je sve ovo u čemu trajemo

oblik koji tražim nije neponovljiv, život koji živim
bit će istinit
kad budem svuda i bez putovanja
opominjem te danas jer u zlu nije potrebno opominjati:

tama bit će zagonetna takvo je sve što imamo
djeca će rađati djecu bit će svake osvete napretek
jer smo nebu i paklu opet jednako podložni
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
od danas do sutra nitko se ne kreće sigurno
a htio bih duboko rasti ostati u moćnom tlu
u kome nema soka što hranjiv ne bi bio

Veselko Koroman

(1934. – 2025.)

NE ZNAM, ALI MOĆNO JE

Što su ptice vidjele
pa tako željno pjevaju?

Osa jest bosa u livadi
i sunce se jest carski pružilo
tri boje prema kupusu skakuću
šator bajka ćuhovi

Trag zime eto ustaje s buništa
zrcalo za leptire
ispod lista grbi se mjehurasta praznina
i lepet je pod nebom
kao da se otvara nabor
sjena u čistionici

Što su ptice vidjele
šarene meke bezoblične
padobrane visovlake pȕstine
te su bludno te su tako
veseljem legendarnim zahvaćene?

Ti nisi zamijetio pucanj
očnih krijesnica
a zbio se
bilo je kao kad nestaju srhovi

plove dusi ponad pletenica iza ušiju
struja vihori prugaste lisice
snijeg
i druga nepoznata glazba u modrini

Što su ptice vidjele
ako vidjele nisu mene s mojim sumnjama
s mojim iznošenim zjenama
pa tako željno pjevaju?

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)