Viktor Vida

(1913. – 1960.)

VEČER NAVJEŠTENJA I NOĆ

Rastuća večer, što se iz srca razlistava kao palma.
Pod tim zračnim lukom
Djevica je plahovito stala,
međ prstima joj dršću tri grančice.

Ona, koja bdije, zvati će se majka.

O slatki umor večeri, klonuće
u čistoj modrini, gdje blago velikih očiju
snatri.
Predvečerje Jone i lelujanja alga
u plićacima,
a potom noć Pascala,
koji sluša rječitu tišinu
kao Božji ljudi,
kad, odloživ motiku i mrežu,
ugađaju, Oče, tvojim znamenjima
i jedu kruh samoće i kvase ga suzama.

Dane je Gabrijel brojio, bacajući šljunak
u svježinu zdenca,
što je kao u vjenčanju mjeseca i vode
hladnom tamom težio vedrini
visokoga neba.

(Vrebam te iza stabla, zmijo, kako
sikćeš rub
Arkanđelova plašta.)

Obrisi stvari bili su one noći
kao osvijetljeni zelenim fenjerom,
kako znadu biti u djetinjstvu
na proštenjima
od mirisa karbida i ruža
jer tako se dijete zanosi i čudi.

A tebe nek ponese vjera,
moj brate,
kad se budiš
u ovaj svijet tužnih sanja,
jer je bol
bunar sjetne sreće.

1948.

Nada Kesterčanek

(1917. – 1971.)

ADVENTSKE NOĆI

Plaha večer mazi se uz sivilo dana.

Uzbuđena tišina u iščekivanju.

Kratki dani, duge noći, čežnja ih
spaja bijela kao snijeg, svježa kao
ledeni dah pustinje.

Nemiri tutnje nad gradovima, nad
rižinim poljima, nad vlažnim džunglama.

„Mir se svitu navišća!“ – pjevao
je netko davno u zornicama djetinjstva.

1969.

Božica Jelušić

(1951.)

PROSINAC

Prosinac bridi u ozeblini.
Pod gunjom od snijega meki san zrnja.
Naviješta zvijezda u visini
Slavu Rođenja i Krunu od trnja.

Vječita Vago, mjeri i važi!
Naša se slabost u snagu mijenja.
Tu smo, u povorci koja traži
Put, Život, Istinu; Svjetlo Rođenja.

1997.

Aleksa Kokić

(1913. – 1940.)

U NOĆI ADVENTSKOJ

Očistite svoje sobice, zidove obijelite,
U postelje stavite nove slame
I čiste navlake;
U peći nek tinja vatra
I širi ugodnu toplinu,
Jer stižu hladni vjetrovi
Donoseći snijeg i sive oblake.

I kad vam sred noći studene i mračne
Netko pokuca na vrata skoro nečujno,
Bojeć se, da se nezvan ne narine,
Bio to prosjak, siromašak, starac,
Ili putnik bijedni iz zemlje daleke,
O, primite ga, dajte mu večeru toplu
I krevet čisti – bez stanarine!

Čitavu noć budite mirni
I samo molitvom toplom
Prekidajte zimske noći tišinu;
Jer možda…
Možda ćete, draga braćo,
Tu malu pomoć i neznatnu ljubav
U ovo vrijeme adventsko
Iskazati Kristu Gospodinu…

1939.

Pavao Despot

(1936. – 2017.)

PISMO PRED BOŽIĆ

Uvijek pred Božić naviru, brate,
sjećanja; slike iz djetinjstva niču.
Srcu se najednom krila snažna vrate;
ono opet sluša svetu, toplu priču:

– … Pa kad vam majka ode jednog dana,
svakom koji prođe preko našeg praga
vi nemojte kriti; molitva je hrana
i zavjet, i ljubav, uspomena draga… –

Bol me grabi, brate, dok ti sročim pismo
da znaš kako jako srce moje tuče!
Za nama je mnogo tužnih ljeta… Nismo

na Božić mi davno skupa bili… Muče
mene brige… Krvi moja, dođi, mi smo
nekad Betlehemu hrlili kod kuće…

1979.

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)