Antun Branko Šimić

     (1898. – 1925.)

     JEDANPUT

                      Ženo
 što iz bijede našeg svagdanjeg života
    očajale i krotke oči dižeš k meni

  Sav ovaj život… oh, sav ovaj život
                        ženo

       jedanput ja odsvirat ću na harfi

               I kad poslije harfe
         progovore ćutke naše duše

             znaš li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni

 

Drago Ivanišević

(1907. – 1981.)

PLESAČICA

Ozmijila me perom tijela
i pliska u zraku
Nadahnuta rukom takmi se s kosom
nogom bosom
(diram: snijeg, vatru, svjetlosnu traku)
gasi mi vid
Plima strasti davi me u mraku
u plodnom mraku vjetrnica čula:
sijevaju vatrometi, vrcaju vodoskoci
i izvire
opojna bujica zvuka
Ona mi kupa dah
ona je požar uma
i blistava ubica teže

 

Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

ČISTA POJAVA

Čujem tvoj glas,
a iz usta ti izlaze livade,
iz očiju lete ptice.

Čujem tvoje riječi,
a kroz granje u krošnji,
tek razabiram tvoj lik:
izmiče se glava,
izmiču se ruke,
ramena s leptirima,
kosa s plamenom.

Stiskam oči, na rijeku mislim,
a ti me grliš imaginarnim rukama
i mala glazba, kao sat na ruci,
zvuči iz pčelinjaka,
iz livada što su istekle iz usta,
iz jata što je izletjelo
iz tvojih očiju,

iz dubine svoda.

 

Ljubo Wiesner

(1885. – 1951.)

ŠETNJA U SAMOĆI

Bješe li to sanak? Šuma se prenula
I dušom mi čudne svjetlosti talasi.
U hlapljenju bilja i korijenja trula
Neki sjetni miris, miris njenih vlasi.

Tada zapjevaju ptice (sva mi čula
Strepe, kad me dirnu ti opojni glasi)
I bude mi, da sam ta šuma usnula,
A taj šum, taj vjetar – moji su uzdasi.

O, nekad mi život u podnevnu sjaju
Teče, pa u sjenu čisto sunce gledi,
I osjećam vazda: na svakom koraku

Njezina je duša u mom zagrljaju –
Jao, moja dušo! – i slijedom me slijedi,
Ko ptica u šumi il svjetlost u mraku.

 

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

ZELENU GRANU S TUGOM ŽUTA VOĆA…

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na pȏ pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

 

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)