Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

RITAM

         Iz bića ga svog
        Je sažeo Bog,
Kad razmrsi kaosu čvorove.
        On htjede i reče,
        I ritam još teče
Ko voda kroz svemirske dvorove.

        I treptanje zv'jezda,
        I njihanje gn'jezda,
Vlat pšenice, vodena žila:
        Sve drhti bez prestanka
        Ko u čas postanka
Pod kucanjem tvorčeva bila.

        Al' puljci najčistiji
        I mlazi najbistriji
Baš mi smo te vječite česme;
        Pa sve naše radosti,
        Sve misli, sve žalosti
Akordi su, romoni, pjesme.

        I ritam je sve!
        Kad tijelo mre,
Baš tada, iz naših dubljina,
        Pjev najljepši nastaje
        I tiho ga nestaje
U eteru plavih visina.

 

Ljubo Wiesner

(1885. – 1951.)

PJESMA

K luci nekog modrog, nepoznatog kraja.
Niti ćuha. Niti sluha. Tek opaja
Ova pjesma žita, opojna i jedra,
Što se u daljini sa obzorjem spaja.

Kao dijete spava duša (mirna, vedra,
Obasjana od nekog unutrašnjeg sjaja)
I sve moje želje razapele jedra
K luci nekog modrog, nepoznatog kraja.

Lete paučine ko čarobne barke.
Lete lastavice. Sve nekuda leti
I sve neku prozračnost i tugu ima.

Lete oblaci ko mog života varke.
Kakvi su to glasi? Htio bih umrijeti
I ko plava sjenka otići za njima.

 

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

U VRTU

U mraku žubor, vrelo – slušaj, dušo:
To izvor mogu života romori;
Kroz šiprag hihot, vile – miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;

U grmu prvi slavulj – ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U ljesi prvo cvijeće – diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;

Tišinom struje, sjene – dršći, dušo:
To mjesec – zanos – k nama silazi;
Kroz zvijezde čežnje, slutnje – umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

 

Dragutin Domjanić

(1875. – 1933.)

U MISTIČNE NOĆI

U mistične noći kad blijeda strava
Prigiba drhtave trave vlati
I trusi se lišće sa mlade krošnje,
iz baršuna sjena se krijesnica zlati.

Na hvoji sad rasklapa kreljut ptica,
Sniva da leti u modre dvore.
Niz tamu se omiču tihe staze
Put maglena mraka i mrke gore.

I moja bi duša tad htjela minut,
Daleko letjet niz puste pute
U noći za kojima nema zore,
Nad kojima mrtve tek zvijezde šute.

 

Ante Stamać

(1939. – 2016.)

NJEGOVA RIJEČ

Gledaj te zvijezde što se u se kupe
I grče i trnu nestalne sudbine,
Krijesnice ljeta, kratku radost hine
Dok ne slegnu se u talog Nihil-kupe.

Zatvoren svemir, poput silne stupe,
Tiješti ih, kvintesencije – i ine
Daljine bliske, beskrajne daljine –
U antracitne kugle: Crne Rupe.

Eksplozija početka, suton kraja,
Obmana dana, varka vječne noći,
Zbiljska su igra Vječnog Obasjaja.

Proći će prizor što ti travi oči,
Proći će nebo, zvijezde, ljudska graja;
Njegova Riječ zacijelo neće proći.

 

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)