Dragutin Rakovec (Rakovac)
(1813. – 1854.)
SILA LJUBAVI
Duboka jak more, vjerna kano jeka,
Čvrsta kao zrno, bistra kano rijeka,
Žarka jakno iskra, tiha kano raka,
Jest pod svakim nebom prava ljubav svaka.
Nje ne može mrzli sjever oledenit,
Niti iki vihar iz dna iskorjenit,
Niti iko sunce otopit joj krila,
Jerbo je s nebeskim vijeke srodna bila.
Iz nesreće sisâ novi život pije,
U verugah ropstva slobodno se vije,
Na lomači zlobe s pepela se diže,
Sve više ustaje, čim je pala niže.
Lasno prekoraca potoke, bregove,
S posmijehom prodira goleme jazove,
Uvijek se ponavlja kao hidre glava,
Sa žitkom se bori, smrću poigrava.
Ona se u nike sponje ne usteže,
Nje nit mjera, prostor, vrijeme niti veže:
Već kad jurve ovdje isteče joj doba,
Vilovitom silom vlada preko groba.
Džore Držić
(1461. – 1501.)
DRAŽA JE OD ZLATA
Draža je od zlata, lipša ner proliće,
po poljih kad cvata razliko jur cviće.
Ljubav ju s nebesi i narav s zvizdami
najlipše uresi meu svim vilami.
Ima rusi kosi jakno zlate žice,
hladak ih uznosi uz rajsko nje lice.
Oh, crna dva vlasa, vrh oči uzvita,
lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita!
Oči nje jak zvizde gore u svitlosti,
u njih su sve gizde i rajske liposti.
Rumen cvit ružice tere đilj pribili
cavti jo' na lice gizdavoj toj vili.
Eto je prilike anđela smiljena
u koj su sve dike i sva moć ljuvena!
Tanci su nje usti rumena uresa,
slatku rič izusti jak romon s nebesa;
a vesel smih stvori, sramom bez priroka,
čis biser otvori – ni lipši s istoka.
Grlo nje pribilo bistro se prozire,
prozre se jak vrilo gdi čisto izvire.
Gizde me nje smame, lipša je ner vila
ka je svitle prame niz grlo razvila,
ter lovi jur zviri u lugu zelenom
striljaje ke tiri po cviću rumenom.
Tanka je, visoka, ništor joj ne lipše
k zapadu s istoka pod nebom ni lipše.
Oto ju Bog stvori svršene liposti,
život moj da gori ljuvenom kriposti,
ter želim svaki dan sunčano nje lice,
jak jelin prižedan kad želi vodice.
Ivan Bunić Vučić
(1591./1592. – 1658.)
U KÔJ STRANI OD NEBESI
U kôj strani od nebesi
iznašla si, o naravi,
dvije zvijezde od ljubavi
moju vilu kijem uresi?
Vidje li se ijedna vila
imat prame tač zlaćene
kako ova kâ je mene
svijetlijem pramim zamamila?
Vidje li itko vik ružicu
u kom polju ali u gori
rumenit se tako o zori,
kô se vidi u nje licu?
Tijem nepravo svak svjedoči
svoje ljepos kê gospoje
ko nije vidio ove moje
lijepe vile svijetle oči.
Ne zna kako ljubav strili,
ne zna kô se željno vene
ko razblude nje ljuvene
nije začuo i smijeh mili.
Tim ko hoće ljubav znati,
kê je moći i kreposti,
dođi rajske tej ljeposti
mê gospoje razgledati.
U pogledu razvedrenu,
među zore dvije rumene,
i u smijehu primedenu
drži Rakle sužnjem mene.
Zlatnijem pramom mene sveza,
a bijelijem me rukam stegnu,
od slatkoga tako veza
nikad sužan da ne ubjegnu.
Nu mi robstvo toj omili,
sloboda mi draga nije,
Rakli lijepoj mojoj vili
robovati milo mi je.
Đuro Arnold
(1853. – 1941.)
POD CRLJENIM KIŠOBRANOM
Kasna jesen. Kiša pljušti,
Vjetar golom trese granom –
Mi stupamo uporedo
Pod crljenim kišobranom.
Ti se k meni tiskaš bliže
Kao da te zima bije;
Al' ja ćutim, gdje ti mlada
U žilama krvca vrije.
S blizine mi tvoje drage
Sve se jače lica žare –
Okolina opet svoje
Pramaljetne prima čare.
I meni je: ko da šećem
Nekud zemljom obećanom...
Oh, kako je divno, Bože
Pod crljenim kišobranom.
August Šenoa
(1838. – 1881.)
GRADIO SAM ČUDAN GRAD
Gradio sam čudan grad
Oblaku na grani,
Bijah lud i bijah mlad,
Sveg mi srce zani.
Sjao mi se čudni grad:
Biser, alem, zlato;
Bijah lud i bijah mlad,
Klikovô sam zato.
Kratka radost, dugi jad,
Moji sanci pusti!
Rasplinu se divni grad,
Kao dažd se spusti.
I s nebesa suze tad,
Drobne kaplje pale;
Te su kaplje, ljudi, sad
Moje pjesme male.
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)