Rajmund Kupareo

SEDAM HRVATSKIH POKORNIČKIH PSALAMA

„Benigne fac, Domine... ut aedificentur muri Jerusalem” (Ps 50, 19)
(Blag budi, Gospodine, da se opet podignu zidovi Hrvatske!)

 

PSALAM I.

„... quoniam non est in morte qui memor sit Tui”
             (... jer među mrtvima tko Te se sjeća?)
                                                              Ps 6, 5

Duša je naša duboki zdenac,
Kojeg površinu mreškaju suze.
Ne čudi se što odsjev Tvoj valovi lome,
Kad se nadviješ nad nju!
Oprosti što nam pohvala zasta nad ponorom straha,
I pjesma nad rubom očaja!

Zar može poigravati zaklana jagnjad,
Il’ zvoniti budnicu svezani ovnovi?
Zar od radosti skaču progonjene ribe,
Ili konji ošinuti bičem?

Vjerovali smo u Te,
Zato nam ne vjeruju,
Ljubili smo Te,
Zato nas mrze.
Ufali smo se u Te,
Zato nas preziru.

Duša je naša zalutala ptica
Koju progone jastrebi.
Raširi svoje ruke nad njenim obzorjem,
Kao što čini hrast nad puteljkom šume!

Da se spusti u dubine Tvojih rana
I napravi sebi gnijezdo.

 

PSALAM II.

„Tu remisisti impietatem peccati mei“
       (Ti si mi krivnju grijeha oprostio)
                                           Ps 31, 6

Dobro je, kad Gospodin umije oblake
Pa ih k'o bijele plahte rasprostre po obzorju,
I kad opere u moru zaprašeno sunce
Pa ga okupana položi u postelju noći.
Dobro je, kad Gospodin opere zjene kajanjem
I obriše okna kroz koja gledamo.

Zato Te slavimo, Gospodine, za noći bez zvijezda,
Za mrak brodoloma,
Jer se ne bismo nikad pobojali mora,
Da ne bijesni,
Ni Tebe,
Da se ne srdiš.

 

PSALAM III.

„... factus sum sicut homo non audiens”
       (Postadoh kao čovjek koji ne čuje)
                                             Ps 37, 15

Jezovit je vlastiti glas u pustinji,
Bezutješan uzdah osamljena srca.
Gluhi smo,
A strepimo na šum vjetra.
Nijemi smo,
A naši bi glasovi kamenje valjali.
Slijepi smo,
A zapažamo i najmanji trzaj prezira.

O, zašto, Gospodine, ne spojiš zoru sa sumrakom
I ne rastegneš zauvijek noćni plašt nad suncem?
Zašto mačem ne rasporiš grudi oblaka
I ne slomiš zauvijek luk duge?

Uvedi nas u korablju Srca Svojega
Koje jedino može plivati nad mržnjom!
I jednog jutra pusti dušu našu u izviđanje,
Izviđanje doma svojega,
Da se vrati s grančicom masline,
Ubrane na Jadranu!

 

PSALAM IV.

„... tunc acceptabis sacrificium iustitiae”
    (Tada će Ti biti mile žrtve pravedne)
                                             Ps 50, 21

Rugaju nam se, dok sjedimo na ruševinama,
Na kamenju uspomena:
„Ostario je krov vaš - svod nebeski,
Ostario, jer propušta vodu.”

I dok skupljamo dijelove lađa
I komade razdrtih jedara:
„Nek vam Bog posudi svoj čamac - mjesec nebeski,
Koji je nagrizen od sunčanih zraka.”

I dok gledamo masline u cvatu
I mislimo na uljanice u noći:
„Zvijezde su svjetiljke Boga vašega,
Nek vam pokloni jednu da možete čitati u tami.”

Okupaj u ognju srce naše, Gospodine,
Pobijeli kao snijeg naše osjećaje:
Da ne mrzimo one koji nas mrze,
Da oprostimo onima koji ne opraštaju.
Prinijet ćemo Ti na oltar čašu suza,
Jer su takve žrtve Tebi mile.

 

PSALAM V.

„Tu exurgens misereberis Sion”
         (Ustani, smiluj se Sionu!)
                              Ps 101, 14

Naši su dani otisnuti u vječno čekanje,
osuđeni smo da bdijemo.
Jutra ne donose svježinu koracima,
noći ne uspavljuju ruke.

Brige su izbile na tjemenu,
snijeg je u našim kosama.
Leđa se prignula pod bičem vremena,
godine se objesile o ramena.
Posrćemo,
jer nam oči gledaju u daljinu.
Dušu nam oviše strahom,
živi smo zakopani.
Ljubav nam sažgaše osvetom,
pepela se njezina boje.

Ti ćeš, Gospodine, rasuti taj pepeo po našim njivama,
po našim ugaslim ognjištima,
da procvjetaju
i da se obnove.
Jer ništa nemamo do tog pepela ljubavi:
do nade.

PSALAM VI.

„De profundis clamavi ad Te, Domine!”
 (Iz dubine, Gospodine, vapijem Tebi!)
                                            Ps 129, 1

Muk navješćuje Tvoju prisutnost;
Tišina je radionica Tvojih djela.
Samo Ti šetaš u šumi zvijezda,
U dubinama voda samo Tvoj odzvanja korak.

Ti si jedini čuo:
Očituj posljednje uzdahe utopljenih!
Ti si jedini vidio:
Pusti da iziđu glasovi iz grla ugušenih!

Da zaore poklici njihovi od brda do brda,
I frule zaklanih pastira postanu trubljama suda.
Da se obuku slavom kosti na dnu voda
I prevezu iznemogle na obale neba!
Da užeta postanu Jakovljevim ljestvama
Po kojima će uzlaziti djeca!
Da prostrijeljena srca postanu dalekozori,
Kroz koje ćemo Tvoju nazrijevati slavu!

 

PSALAM VII.

„Spiritus tuus bonus deducat me in terram rectam.”
        (... Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi)
                                                              Ps 142, 12

Gospodin je izmjerio naše srce,
na tezulji ruku izvagnuo je našu bol:
Prevagnula je patnja zlobu silnika,
i strpljivost silu krvnika.

Mi smo nabujala rijeka:
ne čudite se, ako brane preplavimo uma!
Mi smo odriješena jagnjad:
ne zamjerite, ako plotove preskočimo srca!

Gle, kako se propinje radoznalo more,
da vidi u daljini naš brod!
Gle, kako se polja zalijeću uz prugu,
ne bi li nazrela naš vlak!

Gospodin se kao pastir vraća s nama,
svirala je na njegovim usnama.
U susret mu je izišlo zaplakano dijete,
siroče komu oteše posmijeh.
Poklonio je Gospodin sviralu djetetu,
sviralu koja okuplja ptice.

Nasmiješilo se po prvi put siroče:
zemlja naša.

  

(SVJETLOZNAK, Rajmund Kupareo; Golden Time/Izazov istine, Zagreb, 1994.)