NISAM ZLOČINAC, JA SAM PJESNIK
Slobodanu Praljku
Nisam zločinac, ja sam pjesnik.
Vraćam se kući.
Nevin je onaj koji vjeruje.
Domovina su obični ljudi
oni promiču pored nas,
s njima živim
i njima se obraćam.
Mučno mi je slušati o ratovima.
Danas me posvuda
prati cvijeće.
Hrvatska je više nego suci
njima nema tko zaželjeti laku noć.
Sunce im oči zatvara
gavrani nad glavama.
Danas je nebo palo
poput velike tuge
na krv onih koji su krenuli za slobodom.
Istina leži mrtva.
Hrvatska je zbiljnost
svaka joj žrtva donosi ljepotu.
Sudište je ono čega nema
samo riječ bez značenja
jer nije Bog.
Veliki sudac u život odlazi manji.
Ni ruke nije uspio oprati
lica se svoga u vodi pobojao.
Velik je do sljepila
i zbori kroz uši koje su gluhe.
Bože, vrijeme je sve ovo dokončati
dragovoljno
i jednostavno,
vidjeti nebo koje se sve vrijeme
nalazilo na mom dlanu,
zvijezdu na njemu
kuću pravde.
Sutra će sunce granuti
s mojim očima
i ja neću pjevati usamljen.
Vidjet će se vidljivo
i kada sudac spusti zavjesu.
Bože, zatvori vrata
i prozore sudišta,
zatvori škrinju
u kojoj su krivovjerni
tražili zlato.
I vazda budi s nama,
u kolijevci hrvatskoj.
Nisam zločinac, ja sam pjesnik
pijem vino i lomim kruh
sa svojim junacima.
Bog nam je prepustio stol
kako bismo grobnu stijenu pomakli
i živjeli kao ljudi.
Moja pjesma o Hrvatskoj
ne treba glasa ni glazbe
samo srce, samo srce
prepuno oluja,
svjetla
u kojem nalazi izlaz pri svakoj litici.
Srce je moje nerazdvojno
od prijatelja
i neprijatelja.
Ono je njihovo suglasje
Hrvatska moja sanja
u vlasti tajne
i u njoj ja
ne misleći više ni na što
kao što čini svaka povijest.
Zatvaram danas vrata
s Hrvatskom
među bijelim zidovima.
Domovino,
pamtim sve što sam naučio o tebi.
Tomislav Marijan Bilosnić,
Zemunik Donji, 29. studenoga 2017.