Dvije pjesme o Boki kotorskoj
Na grobu mojih predaka
Ne čuju se koraci.
Ne plaču sirote majke.
Ne zvone kameni zvonici.
Nema ih...
Ni tustih koraka.
Ni milog plača.
Ni brončanih topota zvonara.
Sablazni zidovi crkvica.
Sivkaste rozete.
Napola potopljene drvene lađe.
Pragovi obrasli gustim bršljanom,
pozelenjele stepenice od samotnih jeseni...
k'o će već jednom doći...
Nabasati jutrom.
Provjetriti dahom mora
uske hodnike kotorskih samostana...
k'o će već jednom doći...
u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,
i udahnuti plamen svijeće
na grobu mojih usnulih predaka...
U t i š i n i n e b a
... večeri u kiši.
Plače li to nebo... nagriženo slutnjama...
rđavim... ljudskim slutnjama.
Umiru li to zvonari... kao mirisi oleandra
ispred crkve sv. Antuna... crvene kamelije u tišini
stolivskih bogomolja...
Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih...
Je li to Mjesec sam iznad mora... brodice bez ribara.
Ućutala sela... pijevci... procesije Maloj Gospi...
Je li vrijeme – da se mre...
Al'... kako da mrem,
kad u meni –
još sjećanja svetaca žive...
... zaljevu hrvatskih svetaca Boke kotorske...
Dražen Zetić