Vinko Nikolić (Šibenik, 2. ožujka 1912. - Šibenik, 12. srpnja 1997.) hrvatski književnik, publicist, književni kritičar i novinar. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Pjesme je počeo objavljivati u gimnaziji, početkom tridesetih godina XX. stoljeća. Ubrzo se je nametnuo kao jedan od najmarljivijih radnika na njivi hrvatske književnosti i kulture, kao pjesnik, antologičar, urednik i organizator kulturnih manifestacija. Nakon 1945. u emigraciji zauzeo je ulogu središnje ličnosti hrvatskih književnih i kulturnih nastojanja Hrvata izvan domovine. Zajedno s Antunom Bonifačićem 1951. pokrenuo je legendarni časopis „Hrvatska revija", koji je uređivao do kraja svog života. Objavljujemo Nikolićevu pjesmu „Rastanak s Hrvatskom". Pjesma je napisana 1945., a objavljena 1947. u zbirci pjesama „Izgubljena domovina". Pjesma dočarava psihološko stanje Hrvata koji su 1945. izbjegli iz Domovine pred nadirućim jugoslavensko-komunističkim terorom. (dd)

Vinko Nikolić: Rastanak s Hrvatskom

I.

Plačuć na koljena padam: Hrvatska, Hrvatska zbogom!
Cjelivam krvavu grudu, suze niz obraz teku.
Olovni korak bjegunca vodi u prokletu tamu.
Posrće srce u bolu. Otrovi dušu mi peku.

Slomljeni naši su stijezi: zastave slave u prahu.
Svetinje zgažene mrsko. Ognjišta pusta, bez vatre.
Spaljeni blagdani sveti: bijeli zvonici su nijemi.
Bič nas niz ponore tjera, da nas za nepovrat satre.

Kročimo truli u stidu – čekaju mrtva raspeća.
Mržnja je osvete korbač. Vuče se samrtno roblje.
Nesretni izdani Dome, čije su na nama kletve?
Jaganjci spremni za klanje – sutra već bit ćemo groblje.

II.

Hrvatska! Hrvatska majko! Gdje ti je gordost i slava?
Zašto je junačka vojska ponovno za Tebe pala?
Zašto su heroji mladi lovor Ti spleli na glavu?
Zašto je viteška majka milog jedinca Ti dala?

Zašto joj, zašto, moj Dome? – Odgovor zadavljen
                                                                 čamom.
Očaj je sklopio oči: suzu za suzama rone.
Milost, o grobovi sveti! Milost, o sjene junaka!
Crna nas neka prokletstva k propasti krvničkoj gone.
Zasuti naši su puti! Povratka nigdje nam nema!
Drag nam je život ubije. Bijele ocrniše snove.
Vatre se djedovske trnu: strava u pepelu sivu.
Za nas što živjesmo časno kopaju grobove nove.

III.

Patnice vječna, oprosti! Tvoja smo, Tvoja smo djeca!
Judin zar novac da sada ljubav najsvetiju plati?! -
Hrvatska, svetinjo mila, vjerni smo zavjetu svome:
Nek nas pred cijevi izvedu, ili na vješala dignu:

Izdati nećemo Tebe, najbolja, voljena Mati!

(Vinko Nikolić, „Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1997., 267.-268.)