Roko Matjašić Martinić (1900. – 1949.)
umjetnik

Svaka osoba koja je živjela i danas na svijetu živi ne samo da je umjetničko djelo Gospodnje, nego svatko od nas u sebi nosi umjetnički dar. Kad čujemo riječ umjetnik, obično mislimo na kipare, slikare, arhitekte, glazbenike..., ali svako pozitivno stvaralaštvo odraz je naših umjetničkih talenata koje nam je Bog dodijelio. Roko Matjasic MartinicVažno je takve darove prepoznati, na njima ustrajno poraditi i tako sudjelovati u stvaralaštvu koje Bog otpoče kad ni od čega stvori nebo i zemlju i čovjeka na svoju sliku i priliku.

Bijaše jednoć mladić, težak, ribar i rudar, koji prepozna u sebi dar koji mu nije dao mira. Čeznuo je postati dobar slikar, dosegnuti visine stvaralaštva. Premda ga je uzelo puno muke i vremena ipak je uspio izraziti svoje umijeće na osebujan način i postati slikar svjetskoga glasa.

Roko Matjašić Martinić rođen je 8. kolovoza 1900. godine u Pučišću na otoku Braču. Tu je završio pučku školu i ostao, kao i većina otočnih mladića tog vremena, kopati i ribariti, ali volio je i kamen oblikovati. Premda mlad, morade i u rat poći, na talijansku bojišnicu, a nakon ratnih nedaća krenuo je u svijet i godine 1920. dospio u rudnike kositra u mjestancu Catavi, Bolivija.

Ali i u duboku podzemlju visokih Anda u njemu je izgarala čežnja da postane umjetnik, slikar. Srećom, njegov je brat Marko bio s njim, prepoznao Rokovu umjetničku nadarenost i pomogao mu je upisati dopisnu umjetničku školu u Argentini. Četiri godine radio je teške rudarske poslove i istovremeno bio početnik u slikarstvu.

Od 1925. do 1929. Roko je studirao na Umjetničkoj akademiji (Escuela de Bellas Artes) u Santiagu, Čile. Profesori su mu bili poznati čileanski umjetnici Exequiel Plaza i Juan Francisco González. Nastanio se u Valparaisu. Dvije godine proveo je u Parizu i Španjolskoj proučavajući stare majstore. Nakon povratka iz Europe živi, slika i izlaže u Boliviji. Od 1934. do 1937. profesor je zidnog slikarstva na Akademiji u Santiagu. Glas o njegovim uspješnim radovima i izložbama se širio, pozivi da bude izlagač i profesor dolazili su s više strana. Proveo je nekoliko godina u Kolumbiji, Meksiku, Venezueli i Ekvadoru. Postaje najpoznatiji fresko slikar u Južnoj Americi. Godine 1948. imenovan je profesorom na Umjetničkoj akademiji Viña del Mar u Čileu. Nedugo iza toga, nažalost, u blizini tog lijepog grada na obalama Pacifika susreo se s vječnošću, tu ga je zatekla nenadana i nikad razjašnjena smrt.

Bio je četvrtak popodne, 11. studenog 1948. godine. Kao i obično, Roko je sa svojim slikarskim priborom krenuo obalom Pacifika i nikad se nije vratio. Jedni su bili mišljenja da ga je veliki pacifički val zagrlio i progutao u dubine oceana, a drugi pak su bili uvjereni da je Roko bio napadnut, pokraden i ubijen. Što se tog kobnog dana s hrvatskim umjetnikom u dalekoj Južnoj Americi dogodilo, ne ćemo nikada doznati. Jedno je sigurno, njegov stvaralački talent i sam život pridružili su se Onomu koji talente, kao i život, daje i ponovo vraća njihovu Izvoru.

Životni put Roka Matjašića Martinića svjedoči da je od djetinjstva posjedovao neumoran stvaralački duh. Zbog (ne)prilika na svojem rodnom Braču, i Hrvatskoj općenito, morao je poći u tuđinu, ali je ponio sa sobom težačku i ribarsku upornost, stabilnost, jaku volju, hrabrost, životnu odmjerenost, ljubav za „obične” ljude i ljepotu prirode. Boje njegovih slika žare optimizmom i vedrinom. One oslikavaju duboko raspoloženje njegove duše i toplinu njegova sunčanog Jadrana koji je u srcu nosio dok je oslikavao tuđe pejzaže i tuđi svijet. Bijaše to još jedan veliki hrvatski umjetnik koji obogati svijet, a u domovini ostade gotovo i neprepoznatljiv.

dr. Ante Čuvalo

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.