Tri dana nakon Nove Godine potpisano je tzv. „Sarajevsko primirje“ između Hrvatske vojske i JNA i srpskih paravojnih potrojbi. 04.02.1992. naš Samostalni izvidnički vod poslan je u Županju a tamo smo dobili upute za daljnje zadaće. S obzirom da je upravo stupilo na snagu primirje, zadaća nam je bilo isključivo izviđanje terena u šumi Spačva prema okupiranom selu Lipovac koje se nalazilo gotovo na samoj granici sa Srbijom Srbi su Lipovac zauzeli još u Listopadu 1991.g. i to tek tri dana nakon što su se naše snage povukle iz Lipovca. Zbog čega su se naši povukli iz Lipovca bez borbe ostavit ću drugima da razmatraju.

Nakon što je pao Lipovac, pali su i Apševci, Podrgađe, Donje Novo Selo a na kraju i Nijemci.Nakon povlačenja iz Lipovca, naše snage su se povukle do motela „Spačva“ na auto-cesti Zagreb – Beograd. Na tom mjestu auto cesta prelazi preko riječice Lubanj i tu je auto cesta dignuta u zrak. S obzirom da se radi o velikom šumskom prostoru, Sbi su mogli jedino auto-cestom krenuti prema Županji, barem što se tiče tenkova i ostale tehnike. Na tom dijelu auto-ceste naše snage su bilo vrlo slabe i da se neprijatelj odlučio za napad s jakim snagama u ljudstvu, bez problema bi brzo došao do Županje. I dan danas se čudim zašto nakon pada Vukovara, pa čak i prije toga, Srbi nisu orijentirali veći dio svojih snaga baš na ovaj pravac…. Ali očito nisu imali dobre obaviještajne informacije. Naše snage na mjestu na kojem su dignuli auto-cestu u zrak su bile jako slabe. Radilo se više o punktu sa nešto malo protuoklopnog naoružanja nego o pravom vojnom položaju.

Nakon što smo stigli na to područje, odmah smo započeli sa izviđanjem terena. Šuma Spačva je ogroman prostor smješten u slavonskoj ravnici, i bilo je jako puno „ničijeg teritorija“ koji nije kontrolirala niti jedna strana. A takvi teritoriji su najopasniji jer su u njih zalazili i naši i njihovi izviđači. Osim toga, postojala je opasnost da naletimo na neku našu grupu lokalnih vojnika koji su poznavali teren pa su se samoinicijativno uputili u izviđanje. U gustoj i nepreglednoj hrastovoj šumi na „ničijoj zemlji“ teško je prepoznati tko pripada kojoj vojsci i uglavnom se prvo puca a tek onda se pita tko je s druge strane… Kroz područje koje smo izviđali , prolazila je rijeka Spačva. Kako je ona bila vrlo vijugava, i po nekoliko puta u danu smo morali prelaziti preko zaleđene rijeke. Prelazili smo jedan po jedan i to iz dva razloga. Prvi je bio taj što nismo znali koliko je debel led na rijeci a drugi je bio taj što nismo znali što nas čeka na drugoj obali. Najgore je bilo onome koji je išao prvi, morao je paziti na svaki korak na zaleđenoj rijeci a osim toga bio je savršena meta u slučaju da se neprijatelj nalazio na suprotnoj obali. Ostali su uvijek bili raspoređeni uz obalu i bili u spremni da odmah otvore vatru u slučaju da netko zapuca na onoga koji je prelazio.

Kada bi onaj prvi stigao na drugu stranu, prvo bi izvidio kakva je situacija u blizni mjesta na kojem je prešao i tek kada bi se uvjerio da je sve čisto, dao bi znak slijedećem da krene. I tako nekoliko puta u danu …Za vrijeme izviđanja nismo naišli na neprijateljske vojnike ali smo na obali rijeke pronalazili male logore s ostacima ubijene divljači. Očito se radilo o krivolovcima i sasvim sigurno o Srbima jer naši nisu zalazili tako daleko u „ničiju zemlju“. U prilog tome ide i činjenice da je to mjesto bilo puno bliže okupiranom Lipovcu nego našim položajima. Nailazili smo i na male šumske kolibe, šumarske kuće itd. Svaki od tih objekata je trebalo pažljivo istražiti jer osim što je netko mogao biti u njima, postojala je opasnosti da su minirani. Nismo nikoga našli u njima ali bili su vidljivi tragovi boravka. Netko ih je povremeno koristio i u njima smo pronalizili neke osobne stvari, dijelove vojne opreme srpskog porijekla, hranu, rakiju …

Jednom prilikom smo u blizini čuli glasove i zvukove sjekire. Četnicima je bilo hladno pa su skupljali drva za ogrjev. Nismo se upuštali u sukobe jer smo se nalazili daleko od naših položaja, a i nismo htjeli odavati svoju prisutnost. Osim toga, na snazi je bilo primjere i zapovijed je bila da se izbjegavaju bilo kakvi sukobi. I naravno, bilo kakav sukob bi ugrozio daljnja izviđanja i prikupljanje informacija o njihovim snagama i položajima. Na osnovu prikupljenih informacija iz višednevnih izviđanja terena, zapovijedništvo u Županji je pripremilo plan za uspostavu prave crte obrane prema Lipovcu. Novi položaji pomaknuti su oko kilometar i pol prema Lipovcu u odnosu na stari položaj, također na auto-cesti Zagreb–Beograd. Na tom mjestu je završavala šuma Spačva i cesta je prolazila kroz sredinu velike čistine okruglog oblika. Rovovi su iskopani s lijeve i desne strane ceste uz rub šume. Na lijevoj strani od auto.ceste, zadnji rov se nalazio na obali rijeke Spačve. Na kraju čistine cesta je opet prolazila koz jedan mali dio šume u dužini od 300-400 m. Na tom mjestu, prilikom povlačenja iz Lipovca, naše snage su na cestu porušile ogromne hrastove te na taj način napravile barikade, odnosno zapreke za prolaz tenkova i ostalih vozila. Šuma s lijeve i desne strane bila je doslovno posijana minama.

Najgore je bilo to što nitko nije točno znao koliko mina je postavljeno a o nekakvim shemama minskog polja nije bilo ni govora. Sve je napravljeno na brzinu prilikom povlačenja … Nove položaje Hrvatske vojske je uspostavila te ih držala 139. brigada HV-a iz Slavonskog Broda. Nakon uspostave položaja, svoje izviđačke aktivnosti usmjerili smo na samo mjesto Lipovac. Zadatak je bio utvrditi točne položaje srpskih snaga oko Lipovca te njihovu snagu. Netko od „bisera“ iz zapovijedništva, odlučio je da mi izviđači moramo biti ispred naših položaja i to na samoj barikadi, dakle otprilike 1 km ispred naših rovova. Normalno je da kao izviđači idemo naprijed u izviđanje i to smo cijelo vrijeme radili ali da moramo danima boraviti na barikadi ispred položaja nije imalo nikakvog smisla. Bio je Siječanj 1992. godine i bila je gadna zima. Sve je bilo prekriveno snijegom… Osim toga, jedino mjesto u kojem smo imali kakav-takav zaklon, bilo je u šumici s desne strane auto-ceste, odmah do barikada. A šumica je navodno bila minirana … Pitali smo se stalno zašto moramo biti tako daleko ispred rovova danima a zna se da na takvom mjestu moramo biti tihi, ne smijemo paliti vatru itd. Da bi se ugrijali morali smo se kretati a svako kretanje kilometar ispred rovova bilo je vrlo opasno. Pogotovo kretanje u miniranoj šumici….

Jedini zaključak koji nam se nametao kao logičan bilo je to da u slučaju da neprijatelj krene prema našim položajima prvo naleti na nas i da to bude upozorenje onima na položaju. Bilo smo ostavljeni na ničijoj zemlji između naših i neprijateljskih položaja kao žrtveni janjci … Na barikadi smo provodili po 3-4 dana a tada bi nas zamjenjivali naši prijatelji iz Samostalnog izvidničkog voda a mi bi smo odlazili 3-4 dana u Županju na odmor. Provesti 3-4 dana u šumi na temperaturi od -10C, bez kretanja i grijanja, ostavljalo je posljedice. Preko dana je još bilo i dobro, išli smo u izviđanja prema Lipovcu, naganjali se s njihovim izviđačima, postavljali im mine, oni nama… Pucali su na nas snajperom, mi njima pravili zasjede… Ali po noći, po toj velikoj hladnoći, kada se nismo smjeli kretati zbog opasnosti od mina i zbog buke koju bi smo stvarali na zaleđenom snijegu, vrijeme smo provodili pod vedrim nebom, naslonjeni na neko drvo i obučeni u nekoliko slojeva robe. Unatoč tome, smrzavali smo se i dečki su počeli oboljevati. Jednu večer je i mene uhvatila gadna groznica. Tresao sam se od temperature. Davali su mi rakije da se malo ugrijem ali nije baš pomagalo. Tada je moj prijatelj Saša iskopao nožem u zaleđenoj zemlji kanala uz cestu neku rupu, dovukao haubu od nekog starog „stojadina“ koji je naletio na minu, i haubom prekrio rupu.

U njoj je naložio malu vatru a rupa u zemlji i hauba su štitili da se vatra ne vidi u noći. Dovukao me je do vatre da se ugrijem… rizikovao je svoj i druge živote da mene spasi … Moj frend Sale….U blizini samog Lipovca, nalazila se crkva sv. Luke – Lučica, koja potiče još iz 11. stoljeća. To je jednobrodna gotička crkva s poligonalnom apsidom i karakterističnim drvenim zvonikom. Prema izvorima, tu se nalazio prvo samostan Templara, a zatim samostan Franjevaca koji je srušen dolaskom Turaka. Prvi put se obnavlja u 19. st., a temeljitu obnovu doživljava za vrijeme biskupa Strossmayera. Na njoj je bio izvješen i znak zaštićenog spomenika kulture. U nekoliko navrata dolazili smo do nje. Trošnim ljestvama popeli bi smo se na toranj a sa njega smo imali odličan pogled na Lipovac. Sa tornja smo uspjeli zabilježiti većinu srpskih položaja, njihove ukopane tenkove izvan sela, punktove, smjene na punktovima, broj vojnika … Iz crkve smo iznjeli sve vrijedne sakralne predmete te ih predali svećeniku u Županji. Prilikom jedne od „posjeta“ crkvi, urušile su stare i trošne drvene stepenice koje su vodile na toranj. Srećom, nitko nije nastradao ali je to izazvalo popriličnu buku koja je upozorila Srbe na naše prisustvo. Danima smo im dolazili u neposrednu blizinu i sada smo bili otkriveni . Unatoč primirju, Srbi su otvorili mitraljesku vatru prema crkvi i ispalili jednu tenkovsku granatu. Do tada smo se već izvukli na sigurnu udaljenost i gledali smo kako granata pogađa crkvu…

Izgubili smo vrlo važan promatrački položaj a osim toga sada je neprijatelj znao da se „muvamo“ oko njih. Nakon toga i oni su pojačali izviđačke aktivnosti. Uz lokalne četnike i doborvoljce iz Srbije, u Lipovcu su bile smještene i regularne jedinice JNA. O kakvim jedinicama se radi, saznali smo uskoro kada su izviđači JNA krenuli prema nama. Sa sobom su imali i posebno istrenirane pse ….Nakon toga uslijedila su nadmudrivanja nas i njihovih izviđača. Posljedica toga nadmudrivanja bio je jedan naš ranjeni a oni su imali puno više gubitaka. Prilikom jednom od takvih odlazaka prema Lipovcu, Dedo je nagazio na „paštetu“ . Išli smo uobičajenom stazom ali očito su njihovi izviđači prije toga postavili mine. Bila je to osveta za njihove gubitke par dana ranije… Dedo je ostao bez stopala. Kada su u zapovijedništvu zaključili da Srbi nemaju namjeru dalje napredovati ovim pravcem prema Županji, i kada su vidjeli da smo počeli sve više ulaziti u sukobe s četnicima u Lipovcu, sredinom Veljače '92.g. vratili su nas u Sl. Brod.

Tyson
uhd91.com