Povratak iz mrtvih

…. Polako sam otvorio oči još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazim i što se dogodilo. Iznad sebe sam ugledao krošnju stabla i sunce koje je prodiralo kroz njega. Polako sam se počeo prisjećati svega. Polako sam okrenuo glavu u stranu i ugledao Dejanovo nepomično tijelo … O Bože, ipak nije bio ružan san . Shvatio sam da sam neko vrijeme bio u nesvijesti a koliko dugo, nisam znao. Pažljivo sam počeo osluškivati. Čak se ni ptice nisu čule…vladala je neka zlokobna tišina. Tada sam opet pomislio na pušku i krenuo rukom da je potražim. Tek tada sam shvatio da u ruci još uvijek držim bombu. Pokušao sam se polako pomaknuti ali nisam mogao. Bio sam sav ukočen, a u istom trenutku me je zaboljelo na nekoliko mjesta… Neko vrijeme sam još malo osluškivao a kada nisam čuo nikakve sumnjive zvukove u blizini, počeo sam tražiti pušku. Jedino sam mogao micati glavu i malo gornji dio tijela i ruke. Od stomaka prema dolje nisam osjećao gotovo ništa osim neke čudne tupe boli… Malo sam nakrivio glavu na stranu i počeo gledati oko sebe.

Prvo što sam vidio bila je zemlja natopljena krvlju. Popipao sam krv prstima i ona krv uz samo tijelo je bila topla a malo dalje od tijela je već bila hladna. Zaključio sam da već duže tu ležim ali i da još uvijek krvarim. S obzirom da nisam mogao sjesti, rukom sam počeo istraživati po sebi mjesta na kojima sam ranjen…. Jedino što sam osjetio bila je uniforma natopljena krvlju. Osjećao sam oštru bol u visni desnog bubrega a kada sam ruku stavio na stomak , opet samo krv … Pokušao sam pomaknuti desnu nogu i uspio sam. Tada sam s njom pokušao pomaknuti lijevu i tada me je presjekla oštra bol, kao da mi je netko zabio nož u glavu. Opet sam pokušavao namjestiti glavu tako da vidim što je s lijevom nogom. Ono što sam vidio nikako mi se nije svidjelo … Noga je stajala u nekom čudnom položaju. Shvatio sam da je gotovo prepolovljena u potkoljenici i da nije dobro. Oko nje sam vidio da je najviše krvi…. Pronašao sam u džepu na prsima prvi zavoj ali nisam imao snage da ga otvorim. Ona oštra bol u visini bubrega bila je od noža. Metak je pogodio u nož i prošao kroz njega u tijelo a metalni dijelovi futrole i noža ostali su zabijeni u tijelo….

Imao sam zavoj, nisam ga mogao otvoriti, a da sam i mogao otvoriti nisam se mogao pomaknuti…. Kakva glupa situacija. Jedino što mi je još besprijekorno funkcioniralo bio je mozak. U jednom trenutku začuo sam dozivanje, i to vrlo blizu. Umirio sam se jer nisam znao što se u međuvremenu događalo. Znao sam da su moji dečki izvukli ranjene i da smo ostali ja i Dejan da ih štitimo, a kada smo i mi pogođeni, naši više nisu mogli do nas. Čudio sam da četnici već nisu došli do nas. Kada smo bili pogođeni bili su nekih 40-50 m od nas. Dozivanje se ponovilo i shvatio sam da su u pitanju četnici. Zvali su nas : „Ujoooo ! Jesi živ ujo ?! Jebat ćemo vam majku ustašku ! Zaklat ćemo vas ko svinje…“. Šutio sam, to sam jedino mogao. Znao sam da ne smijem gubiti glavu i paničariti. Nisam se smio niti javiti. Da su četnici bili sigurni da smo ranjeni ili mrtvi već bi došli. Moja prednost je bila u tome što nisu znali koliko nas je i u kakvom smo stanju. Ne'š ti prednosti …. Nisu znali niti točnu lokaciju iako su bili jako blizu. Da sam im odgovorio znali bi gdje sam i jedna bomba u kanal u kojem sam ležao, bila bi dovoljna . Nastavili su dozivati svakih par minuta, a mene je počelo sve više boljeti. Tijelo se hladilo, izgubio sam puno krvi i sve mi je teže bilo ostati priseban, ali bombu nisam ispuštao iz ruke. Borio sam se sa nesvijesticom, počeo sam drhtati, bilo mi jako hladno…

Kroz glavu mi je prolazio cijeli život, djetinjstvo, škola, prijatelji, roditelji … U jednom trenutku mi se učinilo da čujem još neko dozivanje ali s druge strane i iz veće udaljenosti. Opet se ponovilo i ovaj puta sam shvatio da me netko doziva po imenu ! O Bože, haluciniram li ja ? Više nisam znao što je stvarnost , bio sam u nekom polusnu…. Usta su mi bila suha i poželio sam najhladnije pivo na svijetu. Tada sam pomislio kako gubim razum. Želim pivo a četnici mi psuju majku ustašku…. Opet mi se učinilo da me netko doziva po imenu… Prestao sam drhtati, više mi nije bilo hladno, samo sam bio umoran. Počeo sam sklapati oči i sve teže sam se prisiljavao da ostanem budan. Više nisam mogao niti pratiti što se događa oko mene. Eh, da su glupi četnici znali, mogli su birati kako da me ubiju… U jednom trenutku me je trgnuo iz tog polusvijesnog stanja neki čud zvuk u neposrednoj blizini. Naglo sam se „razbudio“. Mirno sam ležao ali mozak mi je opet radio 100 na sat. Zvuk se ponovio i shvatio sam da netko kroz šumu polako prilazi kanalu u kojem smo ležali. Odmah sam zaključio da s te strane mogu samo četnici doći… Znači, ipak se banda kukavička odvažila provjeriti što je s nama.

Polako sam okrenuo gornji dio tijela u stranu i namjestio se u nešto slično ležanju na boku s tim da su noge ostale u prijašnjem položaju. Dejan je ležao mrtav pored mene. Naslonio sam glavu na njega a ruku s bombom stavio ispod sebe. Zadnja želja mi je bila da ne zapucaju odmah u mene. Nadao sam da će ipak prvo provjeriti da li sam živ. Nadao sam se da će me nogom gurnuti ili prevrnuti na bok, a tada bi tome četniku zadnje bilo što bi vidio moj pobjednički osmjeh …. Ja sam ionako bio gotov ali htio sam barem još jednog povesti sa sobom na put bez povratka …. Zvukovi su bili sve bliži, bolovi su me razdirali ali ležao sam mirno. U glavi mi je opet bilo nevjerovatno bistro. U jednom trenutku začuo sam korak odmah iznad mene, na rubu kanala…dakle, to je to, samo da ne zapuca odmah, samo da ne zapuca …. Tada mi se učinilo da sanjam. Začuo sam tihi ali poznati glas ; „Dražene, Dejane …O jebem ti život ! O Bože dragi…pobijeni su obojica!“ . Prepoznao sam Coletov glas. Potiho kroz zube je psovao četnicima sve po spisku… Polako sam se okrenuo , osjetio sam nevjerovatno olakšanje, samo sam se nasmješio Coletu i onesvijestio se….

Cole, njegov brat Cule i Kingo, uspjeli su se, puzeći gotovo 2 sata, probiti do nas. Poslije su mi pričali da kada sam se okrenuo prema njima, da mi je iz ruke ispala bomba a oni jadnici su mislili da sam je bacio na njih pa su pobacali u stranu. Na sreću, osigurač je još bio na mjestu …. Ubrzo sam se opet osvijestio, a kada sam pogledao oko sebe shvatio sam da ležim na leđima, da dvojica pužu uz mene i držeći me za ovratnik vuku uz sebe. Kingo je bio iza nas i vukoao je Dejana. Kako sam bio na leđima i vukli su me glavom prema naprijed, mogao sam vidjeti sve što se događa iza nas, samo sam trebao malo dignuti glavu. Shvatio sam da nisam dugo bio u nesvijesti jer smo prešli nekih 30-tak metara od mjesta na kojem sam ležao. Problem je bio u tome što su me vukli uz rub kanala, odnosno uz rub čistine. S druge strane kanala koji je bio širok jedva 2 metra, bila je gusta šuma i grmlje. Kroz to nas nisu mogli vući a i stvarali bi veliku buku. Ovako su nas izvlačili po travi i brže smo se kretali ali bilo smo laka meta…. Bilo je bitno preći nekih 150-200 metara do mjesta na kojem nasip Save zavija i nakon toga nas četnici više nisu mogli vidjeti. Iznenada se začula pucnjava iz blizine. Meci su počeli fijukati oko nas. Braća Cole i Cule me nisu ispuštali i nisu se zaustavljali nego su još brže potegnuli.

Vukli su me a ja sam mislio da mi dijelovi tijela otpadaju putem … Malo sam pridigao glavu i ugledao bljskanje pucnjeva s onog mjesta na kojem smo ležali. Još 10-tak minuta i četnici bi stigli prije mojih dečki … Meci su i dalje zujali oko nas i bilo je sve gadnije. Nisam mogao ništa i samo sam gledao kako mi se kraj glave zabijaju meci u zemlju, gotovo da sam osjetio njihovu vrućinu… Više nismo mogli dalje. Cole se brzo okrenuo na leđa, skinuo i raširio zolju i pitao me : „di su ?! od kuda pucaju?“ . Više nisam imao snage ni govoriti , ali nekako sam mu promrmljao da su tamo gdje smo ležali. Nanišanio je zoljom u tom smjeru ali zolja nije reagirala. Još jednom je stisnuo okidač na zolji i opet ništa. Pogledao je u nju i tada je vidio da je jedan metak pogodio zolju dok mu je bila na leđima…Opet smo imali ludu sreću jer zolja nije eksplodirala na njegovim leđima. Brzo je zapucao iz „srpkinje“ prema četnicima a njegov brat me je nastavio vući. U jednom trenutku sam vrisnuo od boli, nešto mi se zabolo u leđa… A četnici su i dalje pucali. Okrenuli su me na bok u vidjeli da se ostatak neke odsječene grane koji je onako oštar virio iz zemlje zaglavio pored noža, a nož mi je i dalje bio u tijelu… Nisu ga smjeli vaditi jer tek tada bi nastalo veliko krvarenje iz tako velike rane. Malo su me vratili nazad i opet povukli pored toga oštrog ostatka grane . A sve to vrijeme meci su zujali oko nas poput dosadnih komaraca …

Kasnije, kada smo prepričavali tu situaciju, nitko od nas nije mogao objasniti kako niti jedan metak nije nikoga pogodio. Po žestini pucnjave pretpostavili smo da je barem 3-4 četnika stalno pucalo po nama. Dečki su kasnije na uniformi pronašli nekoliko nevjerovatnih rupa od metaka. Jednom je jedan prošao kroz ovratnik prsluka, drugog je metak samo lagano okrznuo između donje usnice i brade…Sveukupno je bilo na njima trojici oko 10-tak rupa od metaka a nitko niti ogreban ! Nikada si to nismo mogli objasniti jer i najlošiji strijelci bi pogodili nekoga s te udaljenosti barem jednom… Kao da nas Božja ruka štitila …. Nekim Božjim čudom smo stigli do dijela na kojem nasip Save zavija i nakon toga ćemo biti sigurni, više nas četnici neće moći vidjeti. Tamo nas je čekalo pojačanje…. Eh, a to pojačanje se sastojalo do par pripadnika HVO-a i ABiH koji su skupili dovoljno hrabrosti da napuste položaj i dođu barem do ovoga dijela do kud je bilo sigurno… U pamćenje mi se urezalo prestravljeno lice jednog bosanskog vojnika koji je u mene gledao kao u avet. Nosio je crnu beretku na glavi sa onima ljiljanima, oznakom ABiH. Tada sam se opet onesvijestio. Slijedeća scena koje se sjećam kada sam opet otvorio oči bili su vojnici s puškama koji su žurnim koracima odlazili u smjeru iz kojega smo mi došli. Opet sam ležao na travi. Tek tada sam shvatio da mi netko pokušava previti rane. Kada je primjetio da sam otvorio oči, samo je uzviknuo ; „Živ je !“ .

Okrenuo sam glavu u stranu i vido Kinga i Coleta kako vojničkim bajunetama pokušavaju odsjeći dvije deblje grane. Napokon im je to uspjelo a onda su na njih navukli dvije vojne jakne i tako napravili improvizirana nosila. Bili smo izvan vidnog polja četnika ali naši položaji i prijelaz na Savi su još bili daleko…. Tada sam već svako malo gubio svijest i dolazio sebi. Više me nije ništa boljelo, bio sam čudno miran… Ne znam više ni koliko je sve to trajalo ni kako se točno odvijalo, samo se sjećam kratkih detalja kada bih se osvijestio i brzo bih opet padao u nesvijest. Kada sam slijedeći put otvorio oči, ugledao sam nebo iznad sebe i zučao brujanje nekog motora. Pomislio sam da se vozim u nekom kabrioletu. Zar je moguće da sam ipak sve ono sanjao ? Okrenuo sam glavu na stranu i ugledao vodu, spustio sam pogled prema dolje i vidio nekog vojnika koji mi je namignuo i rekao ; Drži se jarane, vozim te preko Save, uskoro si u sigurnim rukama“… Opet sam se onesvijestio. Po tko zna koji puta otvaram oči i ugledam hrpu nepoznatih lica nagnutih nad mene. Nikada neću zaboraviti onaj strah u njihovim očima, nikada!

Bili su preplašeni ali svejedno su se tiskali oko mene da bi me bolje vidjeli… a ja sam se čudio što je svim tim ljudima, što ima na meni tako zanimljivo da me tako promatraju. I zašto taj tako očiti strah na njihovim licima ? Pitao sam ih gdje se nalazim a jedan od njih se primaknuo gotovo do mog lica i pitao me što sam rekao. Ponovio sam pitanje a on se još bliže primaknuo i opet tražio da ponovim. Nije mi bilo jasno tko je lud ovdje, ja ili oni. I da li se sada ovo stvarno događa ili sanjam ? Što je stvarnost a što fikcija ? Ništa više nisam znao… Kasnije su mi drugi objasnili da sam ja u stvari šaptao jer nisam imao snage izgovoriti ništa glasnije… Tada je netko rekao da se maknu svi od mene i da mi daju zraka. Prišla mi je jedna cura s bocom infuzije u ruci i rekla da se ništa ne brinem , da sam sada u Slavoniji, prevezli su me preko i čim mi pruže prvu pomoć voze me u Sl. Brod u bolnicu. Unatoč svom tome stanju prepoznao sam ju. Bila je to Katarina, cura iz saniteta naše brigade. Imala je svega 19-20 godina. Katarina je bila djevojka moga prijatelja Sikire, koji je ranjen u istoj akciji ali nešto prije mene i njega su uspjeli izvući zahvaljući meni i Dejanu. Katarinin otac je radio u Njemačkoj dugo godina i početkom rata je došao po nju i majku da idu s njim u Njemačku, ali Katarina je ostala u Brodu i otišla je u Gardu. Puno je ranjenika izvukla s prve linije … Katarina je meni spašavala život a ja, potpuno nesvijestan svog stanja, razmišljao sam kako da joj kažem da je Sikira ranjen …

Dok je ona meni užurbano pružala prvu pomoć , okrenuo sam glavu na stranu i u tom trenutku ugledao nešto što će me još dugo proganjati …. U blizini je stajao kamion sa oznakom crvenog križa. Na zemlji pored kamiona ležalo je Dejanovo beživotno tijelo. Dvojica vojnika su mu prišla i uhvatili ga za ruke i noge i poput vreće krumpira ubacili ga u kamion…. Duša mi je vrištala od bola… Strpali su me u neki mali pekarski kombi. Katarina je cijelo vrijeme bila uz mene i pokušavala me održavati budnim. Htjela je da joj pričam što se dogodilo. Pokušavao sam nešto pričati jedno vrijeme a nakon toga sam ju zamolio da me pusti na miru da malo odspavam. Više me ništa nije boljelo, samo sam bio umoran i htio sam malo odspavati. Ipak sam ja danas puno propješačio… Tresla me je za rame i pljuskala po licu, rekla mi je da nisam umoran nego sam strašno iskrvario i da ni sama ne zna kako sam još živ. Rekla je da ako zaspem sada male su šanse da se ikada više probudim…. A ja sam mislio da kao i sve žene, samo bez veze paničari. Glupo je reći ali meni je čak bilo i lijepo… Kao kad u sred zime uđeš umoran i promrznut u toplu prostoriju i zaspeš pored peći, tako sam se osjećao…. Čak vjerujem da sam „nabacio“ i neki glupi blaženi osmijeh…

Međutim, Katarina je znala što se događa i stalno me iznova budila, davala mi neke injekcije i stalno mi govorila gdje se trenutno nalazimo, kroz koje mjesto prolazimo. Taj put od Slavonskog Svilaja do Slavonskog Broda mi se jako odužio. Mislio da putujemo satima…. Zadnje atome snage sam crpio iz sebe kada mi je rekla smo upravo prošli pored gradskog groblja. Bio je to istočni ulaz u Sl. Brod…još sam malo. Zadnje riječi koje sam uputio Katarini bile su ; „Gdje smo sada ?“ , a ona mi je odgovorila ; „Kod Royala“. Royal je bio poznati brodski kafić na raskrižju . Od bolnice nas djelilo samo par stotina metara. I tada, kao i kad su dečki došli po mene, osjetio sam neko veliko olakšanje. Kao da više nisam morao biti napet i truditi se. Bilo je to zadnji put da sam izgubio svijest….. Kasnije mi je Katarina pričala da je u tom trenutku shvatila da me gubi i da me više ne može povratiti. Stalno je vikala ; „nemoj mi sad umrijeti, ne sad…izdrži još malo“. Vozač je cijelo vrijeme vozio luđaki i u bolnicu je uletio poput Nikija Laude… Tu večer je u bolnicu pristiglo puno ranjenih i mrtvih iz Bos. Posavine. U bolnici je vladao kaos. Hodnici su bili puni vojske, rodbine i prijatelja stradalih. Osoblja nije bilo dovoljno pa su čak pozvali i maturante medicinske škole da pomažu. Kažu da su me iz kombija izvukli sa nogom preklopljenom prema gore i bez ikakvih znakova života. Brzo su me uvezli na Hitnu i bolničko osoblje me je preuzelo od Katarine…. A Katarina je ostala na vratima plačući i stalno je ponavljala : „ samo 5 minuta, 5 usranih minuta nam je trebalo…“

Netko od tih maturanata me je pregledao jer svi kirurzi su bili zauzeti operacijama, sve sale su bile pune ranjenika, sestre su trčale hodnicima pokušavajući stići obaviti sve što se od njih traži. I netko od tih maturanata, nakon što mi nije napipao puls i nakon što mi je provjerio zjenice, zaključio je da sam mrtav. Prekrili su me plahtom i stavili na kraj hodnika među ostale mrtve …. I tada dolazi ona, Sanja (nazovimo ju tako), cura koja je radila u bolnici kao medicinska sestra. Tu večer je imala zadatak popisivati sve mrtve pristigle u bolnicu i dalje ih transferirati na patologiju. Prišla je i do mene, otkrila plahtu i tada me je prepoznala. Nikada nismo bili neki veliki prijatelji ali poznavali smo se iz grada, izlazili na ista mjesta, u ona normalna prijeratna vremena. Bila je starija godinu dana od mene. Kada me je prepoznala, počela je plakati, bilo joj je već dosta svega, i mrtvih prijatelja i ranjenika, krvi …Tada je primjetila da mi se trznula ruka. Nije mogla vjerovati pa je još jednom provjerila puls i sve ostalo. Shvatila je da sam u stvari još uvijek živ, jedva ali ipak živ. I nakon što sam ležao 15-tak minuta prekriven među mrtvima, Sanja me je spasila. Brzo je dozvala nekoga od doktora i započela je reanimacija elektro šokovima…. Da nije bilo Sanje, nebi danas bilo ni ove priče …

Tyson
uhd91.com