Subota, Topusko 24.08.1991.
Noćas su vođene oštre borbe na položajima. Četnici su dobili novu pošiljku municije od JNA i sada tuku iz svih cijevi. Pred jutro zatišje. Svi smo umorni i neispavani. Ljudi u rovovima su napeti i nervozni. Pitanje smjene je aktualno. Nakon toliko dugih dana i još dužih noći željni su smjene, barem na dva tri dana. Ništa im ne mogu obećati. 0čekujem jaki napadaj na Topusko i ne mogu nikome dati dopust. U toku dana javljaju se problemi i s opskrbom. Gardisti krive mene i za to i za sve druge nedaće jer sam im tu pod nosom. Na meni iskaljuju gnjev zbog loše opskrbe i nedovoljne brige o nama i ništa ne pomaže što im tumačim da i u drugim jedinicama nije ništa bolje. Pred večer situacija se u našim redovima opasno usijava pa odlučujem krenuti u Zagreb s predsjednikom mjesnog Kriznog štaba kako bih objasnio situaciju u ministarstvima i u Štabu. Krećemo, i spašavamo živote time što smo na kratko zastali kod zadnjeg položaja mojih gardista. Nismo razgovarali niti pet minuta kad je s ceste kojom smo trebali proći započeo napad. Sat i pol odbijamo svi skupa taj napad i onda se vraćamo i krećemo drugim ali ne i sigurnijim putem. Kasno dolazim u Zagreb i nakon dugog vremena opet sam s obitelji.
Nedjelja, Zagreb, 25.08.1991.
Pokušavam telefonom uspostaviti vezu s odgovornima. Neki su na putu a neki na vikendu. Odlazim na televiziju i želim im ispričati istinu o položaju Topuskog, a1i to se ne uklapa u okvire službene politike pa me odbijaju. Srećem starog Duška Bilandžića i molim ga za posredovanje. Upalilo je i poslije podne susrećem odgovorne i dobivam ne samo obećanja nego i konkretnu pomoć. Pa ipak smeta me što ovi koji sjede u foteljama i koji su nas doveli u ovu situaciju, stalno nas koji se borimo stavljaju u ulogu krivca. Na koncu konca osjećam se bolje u Topuskom nego u Zagrebu.
Ponedjeljak, Zagreb, 26.08.1991.
Prijepodne mi prolazi u obavljanju hitnih poslova Filharmonije i u sakupljanju opskrbe za moje ljude u Topuskom. Čujem neku glasinu da za bataljun Novi Zagreb nisu sređene formalnosti prijave itd. Vedriš me poziva poslije podne na sastanak. Taj se sastanak pretvara u suđenje meni. Kažu, nisam postupio po propisima. A da sam postupio po propisima Topusko bi palo. Da, kažu pukovnici iz gradskog štaba, bolje da je palo Topusko nego da su se kršili propisi. Čini mi se da su samo Vedriš i Brzović ne mojoj strani dok su ostale gnjide protiv mene. Jedan od njih, neki anonimus Parač čak je tražio da me se uhapsi, ali nema muda to pred mnom ponoviti. U znak protesta napuštam sastanak. Ovi seronje koji nisu u stanju organizirati ni obranu Zagreba kako treba sada bi se rado miješali u obranu Topuskog a pojma nemaju. Meni treba oružje i municija a oni mi nude paragrafe i propise. Kasno krećem prema Topuskom. Dolazim kasno u noć i nalazim totalni lom. Moj je zamjenik ne rubu sloma živaca. Stalno su bili izloženi napadajima četnike a uz to zbog loše opskrbe i prezamorenosti jedinica, protestima i insinuacija¬ma vlastitih ljudi. Pronio se glas da sam pobjegao. Smirujem situaciju ali vidim da nemam puna uspjeha. Napetost, nervoza, čine svoje. Nemamo ni vodu ni struju.
Utorak, Topusko, 27.08.1991.
Ujutro dolazi do sloma bojišta. Kompletan bataljun Novi Zagreb napušta u žurbi položaje. Iza sebe ostavljaju kaos: brda uništenog vrijednog materijala. Vreće za spavanje, kacige, porcije, tromblonske mine, eksploziv. Nemam koga slati da to pokupi. Na brzinu naoružavam civile koji će uskočiti na prazna mjesta. Dobro se drže i druge jedinice, naročito Riječani i Dugorešćani. Ali i kod Karlovčana je zamjetan zamor. Nije im došla obećana zamjena. Dogovaram se s njima da ipak do sutra ostanu na položaju. No navečer dolazi jedan viši zapovjednik iz Karlovce sa 30 ljudi i kaže mi da ima zapovijed povesti sve smjesta natrag u Karlovac. Kažem mu da je to dezertiranje i da ostavljaju bok Topuskog bez obrane ali njih to ne zanima. Mi preostali užurbano pregrupiramo snage kako bi zadržali sve položaje. Noć je krvava. Neprekidni napadaji minobacačima, tenkovima i raketnim bacačima. Umiješala se i vojska.
Srijeda, Topusko 28.08.1991.
Održavamo razgovore. Reorganiziramo snage. Moji suradnici rade do besvijesti. Samozataja. Divni su to ljudi i vrsni ratnici. Suzbijamo napadaje koji sada slijede i u toku dana. Sve su intenzivniji. Obilazimo sve položaje i donašamo odluke o uređenju i organizaciji. S Kriznim štabom dogovaram funkcioniranje civilnog života. Sad kad nema mojih iz Novog Zagreba, je sam i šofer i skladi¬štar i daktilograf i kurir.
Četvrtak, Topusko, 29.08.1991.
U toku noći doživljavamo uragansku paljbu iz svih oružja na naše položaje. Netko ima živaca od 2,15 do 4,00 brojiti i izbraja 300 granata. Paralelno s time napadaju naše položaje. Koncentracija četnika i vojnih rezervista. Već u jutarnjim satima dovoze prve ranjenike. Na sreću nitko nije u životnoj opasnosti. Kirurška ekipa radi izvrsno i smjesta šalje sve ranjenike u Zagreb. U toku prijepodneva pojačava se intenzitet napada. Obilazim prve linije i savjetujem se, odnosno slušam prijedloge savjetnika i zapovjednika jedinica. Ima ih daleko iskusnijih od mene. Svi se odlično drže a i civili se bore s nama rame uz rame. Četnici pale hrvatske kuće koje su izvan naših položaja. Poslije podne prebacujemo poginule četnike koji su pali neposredno pred našim položajima. Među njima je i jedan od vojvoda, bivši direktor osnovne škole. Smještamo ih u mjesnu mrtvačnicu. Borbe se istim intenzitetom nastavljaju cio dan. Sad se vidi da smo reorganizacijom i nekim novitetima postigli pun uspjeh. Pred večer četnici upadaju u hrvatsko selo Skela koje se nalazi preko rijeke Gline nasuprot našim položajima u Hrvatskom Selu. Imao sam informacije da je to selo potpuno napušteno. Ali sad kad ga četnici pale čujemo vrisak ljudi u smrtnom hropcu. Kuknjava žena. Ubijaju i stoku. Mi smo s ovu stranu Gline nemoćni. Odlazim s položaja jer to više ne mogu gledati ni slušati. Kasno, još dvojca ranjenih ovaj puta teško. Zahtijevam helikopter, ali po noći nema šanse. Vrlo kasno borbe jenjavaju. Možda ćemo imati mirnu noć. Cijelu noć gnjavim Zagreb. U praskozorje ipak dolazi helikopter i odvozi ranjenike.
Petak, Topusko, 30.08.1991.
Zbog velikih borbi u toku posljednjih dana raspao se Krizni štab. Predsjednik Kriznog štaba i još neki članovi su ranjeni a drugi su neprekidno na položajima. Sad je meni u odgovornosti opet i sva brige o civilnom životu u gradu, od odvoza smeća na dalje. Teško je sakupiti civilne pomoćnike jer su izgubili povjerenje u nas. Oni nekako misle da smo mi, koji smo ovdje, krivi što nas nema više i što nismo u stanju braniti i ona hrvatska sela koja su sada izvan našeg domašaja. U toku prijepodneva četnici, poduprti paljbom iz svih vojnih oružja prodiru na jednom slabo branjenom djelu bojišta. Prodiru prema hrvatskim selima i pale sve pred sobom. Mi ih pokušavamo suzbiti ali moramo uzmicati pred bacačima i topovima. Opet imamo ranjenih. Neki teško. Topusko je strašno bojište i ovdje vlada napeta atmosfere prvog rova. U stvari cijelo područje je neprekidno bojište jer nam četničke snage svaki čas zalaze u sam grad. Neku večer kad su nam iz Zagreba došli gosti, i doveli prve oklopnjake, izvršen je na Zapovjedništvo napad iz samog centralnog parka. U doba početka napada, samo moj šofer, zamjenik i ja smo bili ovdje, zauzeli položaje i odgovorili vatru. Tek kad su stigli izvrsni Riječani, potisnuli smo protivnike iz grada prema močvarama. Moji Zagrepčani nikako nisu htjeli vjerovati da je to kod nas zbilja i svakodnevnica nego su me optužili da sam taj napad inscenirao da bi ih zaplašio. Tu sam odmah prekinuo jedno dugogodišnje, možda najbolje, prijateljstvo jer opet ja nisam mogao shvatiti kako oni ne mogu shvatiti što to znači biti na bojištu.
Čujem od mojih pretpostavljenih da se na njih vrši pritisak da me se smjeni. U tu svrhu se u Zagrebu konstruiraju optužnice: šverc oružjem, otimačina oružja, samovoljno postupanje. Najviše me smete i zaista pogađa što se uporno održava fama de sam sve ovo činio na svoju ruku. A moj vrli prijatelj, pomoćnik ministra unutrašnjih djela, Vice Vukojević, uporno šuti o tome da sam sve radio u dogovoru s njime po naređenju Tuđmana. Mislio sam da će biti fer i prozboriti. No ima onih, nažalost previše, kojima je HDZ važniji od Hrvatske. Političke strukture vladajuće stranke silno su mi zamjerile moj intervju u Nedjeljnoj Dalmaciji. Pa i moji prijatelji hadezeovci. Nije važno to, kažu oni, što sam je u pravu, nego ta istina se ne smije pojaviti u javnosti. Ovo pomanjkanje istine u javnosti, i paralelno s time pomanjkanje povjerenje u sve političke strukture moglo bi biti fatalno za našu državu.
Subota, Topusko, 31.08.1991.
Noćas su vođene oštre borbe. Opet ranjeni. Prebacujemo ih što hitnije u Zagreb. Jedna grupa Zagrepčana se vratila. Samo nekolicina. Budući da su hitno potrebni obrani Topuskog pravim se da me njihov povratak ne smeta, i tako nisam ja, nego moj zapovjednik u Sisku, odlučio o tome. U toku prijepodneva prodori četnika na više strana. Odlazim u rovove kako bih dobio bolji pregled situacije. Zauzimamo nove položaje. Iz Karlovca nam pokušavaju narediti primirje kako bi četnici mogli pokupiti svoje mrtve koji su pali pred našim položajima u četvrtak i petak. Ne slažem se s primirjem i odbijam prijedlog iz Karlovca da direktno kontaktiram s četničkim štabom u Vrginmostu. U toku dana dolaze dvojica Hrvata iz Bjelavine, hrvatskog sela izvan našeg domašaja. Kažu, da su četnici i vojska opkolili selo i natjerali ih da idu pregovarati s nama oko izvlačenja poginulih. Posebno su četnici zainteresirani za tijelo četničkog vojvode, bivšeg direktora osnovne škole. No njega, budući je pao neposredno pred rovovima, dopremili smo u Topusko s ostalima, i smjestili u mrtvačnicu i onda sam zapovjedio mjesnim Srbima da ih zakopaju. Ovoj dvojci dajem pismo s uvjetima. Tražim da prvo puste dvojicu mještana, civila, koje su oteli u četvrtak./Oteli su trojicu ali smo jednog već našli mrtvog u jarku/ Javljaju mi iz Karlovca da četnici odbijaju te uvjete.
Nedjelja, Topusko, 01.09.1991.
U toku noći krećemo u akciju. Večer prije je sve dogovoreno i sad pospani, zijevajući i smrzavajući se, slušamo posljednje upute zapovjednika. Na štapskom sastanku su određeni zapovjednici akcije, koji dobro poznaju teren. Ja se pridružujem kao vojnik. Samo koji kilometar prebacujemo se vozilima a onda slijedi dugačak marš kroz kukuruze /mokri su, pa smo i mi ubrzo mokri/, a usput preg1edavamo kuće i tražimo znakove boravka neprijatelja koji se na ovaj teren često ubacuje. Slijedi beskonačno čekanje. Sjesti nemam kamo. Svi čučimo a mene sve više bole noge. Pa i želudac se nešto buni. S lijeve strane tuku minobacačima a s desne MGVom. Meci fijuču iznad naših glava i nisam jedini koji sagne glavu kad ga čuje. Prolazimo vododerinom, pa jarkom u kojem je voda/moje čizme ne valjaju/. Prethodnica odlazi i neutralizira straže. U praskozorje ne očekuju napada. Mi se širimo u strijelce i započinjemo paljbu. Junački četnici, koji su samo dan-dva ranije, dok ovdje nije bilo naših snaga, tako stručno palili hrvatske kuće, sada bježe dolinom, bez pomisli da prihvate borbu. Ovako kako se akcija odvija puni je uspjeh. Negdje oko podne stižemo do područja gdje kanimo postaviti položaje.Kopamo rovove /prvi žuljevi nakon toliko godina/ i osiguravamo položaj. Ostavljamo posadu i krećemo opet prema Topuskom i čistimo teren. Četnici i vojska nas tuku bacačima pa sporo napredujemo. Srećom je ovdje u ovo doba godine, redovito, jaka magla pa neprijatelj samo može pogađati gdje smo. Održavamo štapski sastanak i radimo novi raspored jedinica. Kako je nekome u vladi bilo stalo da borbene jedinice budu u što većem kaosu i time što manje djelotvorne, ovdje postoji mnoštvo različitih jedinica koje ovamo dolaze sa kontradiktornim zapovijedima svojih pretpostavljenih i pojma nemaju što ih ovdje očekuje. Tako i sade ovaj plan rasporeda jedinica je samo pobožna želja a vidjet ćemo što će se od toga ostvariti. Pred večer se opet rasplamsavaju borbe. Četnici pokušavaju proboje na mjestima gdje su naši položaji rastegnuti. Imaju stanovitog uspjeha i pale nam nekoliko kuća i ubijaju i otimaju civile.
Ivan Cerovac
www.domovinskirat.hr