Dva desetljeća od junačke pogibije branitelja Pounja

Proteklo je dvadeset godina od pogibije desetorice hrvatskih policajca pri obrani Pounja. Tih deset momaka, Mile Blažević – Čađo, Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja i Goran Fadljević, bar nakratko su zaustavili srpske agresore, dovoljno da se iz sela Pounja evakuiraju civili. Da nije bilo njihove junačke borbe i pogibije, zasigurno bi bilo na stotine i stotine više ubijenih civila, Hrvata iz Pounja.

U članku kojeg prenosimo iz današnjeg Večernjeg lista više se govori o okolnostima pogibije desetorice hrvatskih vitezova, posebice o junačkom činu policajca PU sisačko-moslavačke Mile Blaževića – Čađe iz Struge Banske. Zamislimo samo što bi bilo da nije bilo nezamislive hrabrosti te desetorice poginulih momaka, i onih koji su, hvala Bogu, preživjeti.

Medijska slikaDa li će danas središnji Dnevnik HTV-a početi s vijesti o dvadesetoj obljetnici pogibije desetorice hrvatskih vitezova? Sumnjamo, a morao bi, jer nikada nije počeo! Da li će se govoriti o nezamislivoj hrabrosti slabo naoružanih branitelja Pounja? Sumnjamo, a moralo bi seKakav bi masakr uslijedio u selima u koja bi ušli srpski „vojnici“, a koja ne bi stigli napustiti civili, Hrvati: Kako znamo da bi do takvih masakara došlo. Jednostavno: u svakom naseljenom mjestu koje su tijekom Domovinskog rata zauzeli srpaki „vojnici“, uslijedio je masakr. A kako to znamo? Jednostavno, nema protuprimjera. (Usput, nije li to neoborivi argumet za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid da je srpska agresija na Hrvatsku bila zamišljena kao genocid?) U članku se jasno navodi da su Srbi koristili Hrvate civile kao živi štit. To je, samo po sebi, da se tim ljudima i nije ništa dogodilo, a većina su kasnije bili poubijani, ratni zločin, zbog kojeg bi Državno odvjetništvo Mladena Bajića moralo podići optužnicu.

Hrvatski medijiMediji pišu o „junacima" Big Brothera i „partijanju" „slavnih". Ali, kad su već tako okrenuti sadašnjem trenutku i materijalnim stvarima, zbog čega ne napišu da bez pobjede u Domovinskom ratu, plaćene krvlju desetaka tisuća hrabrih i domoljubnih Hrvata, ne bi bilo Hrvatske. Bili bismo i dalje u Jugoslaviji, i, kad smo već kod materijalnog, standard bi nam bio onakav kakav je danas u „regionu", dakle barem dvostuko nižiDa li će danas središnji Dnevnik HTV-a početi s vijesti o dvadesetoj obljetnici pogibije desetorice hrvatskih vitezova? Sumnjamo, a morao bi jer nikada nije počeo! Da li će se govoriti o nezamislivoj hrabrosti slabo naoružanih branitelja Pounja? Sumnjamo, a moralo bi se. Da li će se istaknuti Mile Blažević – Čađo i njegovo junačko djelo, proisteklo iz beskrajne ljubavi za svoju obitelj i svoju Domovinu? Sumnjamo, a moralo bi se. Da li će biti jasno rečeno da su ti i takvi momci zaustavili Zlo? Sumnjamo, a moralo bi. Da li će biti jasno rečeno da bez junaštva i domoljublja (uglavnom i nažalost) široj javnosti nepoznatih branitelja ne bi bilo naše Domovine? Sumnjamo, a moralo bi biti. Ovo sumnjamo napisali smo samo reda radi, znamo kako će nažalost biti, a tako bismo voljeli da griješimo.

Nije li tužno što mi Hrvati, odnosno velika većina nas, ne zna za momke kao što su bili Mile Blažević – Čađo, Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja i Goran Fadljević? Tužno je, naravno. Mi, većina nas, naravno, znamo da je takvih momaka bilo, i da ih ima. Samo što o njima i njihovim junačkim djelima izuzetno rijetko možemo nešto pročitati u novimama ili pogledati na televiziji. To najveće hrvatske medije jednostavno ne zanima. Oni pišu o „junacima“ Big Brothera i „partijanju“ „slavnih“. Ali, kad su već tako okrenuti sadašnjem trenutku i materijalnim stvarima, zbog čega ne napišu da bez pobjede u Domovinskom ratu, plaćene krvlju desetaka tisuća hrabrih i domoljubnih Hrvata, ne bi bilo Hrvatske. Bili bismo i dalje u Jugoslaviji, i, kad smo već kod materijalnog, standard bi nam bio onakav kakav je danas u „regionu“, dakle barem dvostuko niži? Ne, o tome se ne smije pisati, to bi naškodilo njihovom „izmirenju koje nema alternative“.

No, kao što smo rekli, ima nas, Bogu hvala, mnogo koji znamo što je bilo, kako je bilo, i tko je bio tko. Na nama je „samo“ da dovedemo na vlast one koji misle i osjećaju kao što su ti momci, branitelji Pounja, razmišljali i osjećali. Možda riječ „samo“ u prethodnoj rečenici i ne treba biti u znakovima navoda. Odnosno, ne bi trebala biti, jer da li je teško osmisliti i stvoriti, nesebično i bez taština, smislenu hrvatsku opciju kojoj ćemo svojim glasovima osigurati pobjedu na izborima? Jest teško je, ali prema onome što je bilo pred, primjerice, braniteljima Pounja, sve teškoće bi trebale izblijediti.

I jednom, kada, prije ili kasnije, bolje prije, takva snaga dođe na čelo Hrvatske, onda ćemo je prosuđivati i po tome da li će naša djeca i unuci znati, primjerice, tko je bio Mile Blažević – Čađo, i što je učinio za svoju obitelj i svoju Domovinu.

D. J. L.

Dva desetljeća od herojske smrti policajca Mile Blaževića – Čađe

Na današnji dan, točno prije 20 godina, 26. srpnja 1991. godine, braneći mještane Pounja poginulo je deset hrvatskih policajaca. Život su izgubila dvojica pripadnika PU sisačko-moslavačke Mile Blažević – Čađo i Mile Pušić te osmorica pripadnika PU zagrebačke: Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja i Goran Fadljević. Tom prilikom zabilježen je herojski čin od strane branitelja iz Struge Banske Mile Blaževića – Čađe, koji je, žrtvujući vlastiti život, opasan eksplozivom onesposobio neprijateljski kamion, što se pokazalo ključnim u tadašnjoj obrani ovog mjesta. Bilo je to finale neprijateljske akcije "Žaoka" kojoj je cilj bio protjerivanje svog nesrpskog stanovništva iz Pounja,Istinsko herojstvoSporo su napredovali, ali primakli su se središtu sela do potpornoga zida iza kojega je u zaklonu čekao heroj Čađo, 50-ak metara od svoje kuće u kojoj su mu bili žena i djeca. Kada se to oklopno vozilo primaklo Čađo je opasan eksplozivom i ručnim bombama skočio na vozilo i žrtvujući sebe uništio je vozilo i posadu a u čast svim žrtvama i danas će se u Strugi Banskoj položiti vijenci i zapaliti svijeće.

Koristili živi štit

Prije samog 26. srpnja, pounjska su sela trpjela 32 dana pucnjave i granatiranja, a konačni napad srpskih pobunjenika počeo je u deset sati ujutro kada je na hrvatska naselja ispaljeno na stotine granata. Iz Dvora su pobunjenici krenuli prema Zamlači, gdje su, upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili živi štit i tjerali ga ispred sebe prema Strugi Banskoj. Oko podneva su ušli u selo. Hrvatski branitelji nisu pucali strepeći za živote civila koji su korišteni kao živi štit, a pobunjenici su se skrivali iza improviziranog oklopnjaka, u biti kamiona kojega su bili obložili čeličnim pločama, i na kojeg su postavili minobacač od 120 milimetara i protuzrakoplovni top.

Stanovništvo izbjeglo

– Sporo su napredovali, ali primakli su se središtu sela do potpornoga zida iza kojega je u zaklonu čekao heroj Čađo, 50-ak metara od svoje kuće u kojoj su mu bili žena i djeca. Kada se to oklopno vozilo primaklo Čađo je opasan eksplozivom i ručnim bombama skočio na vozilo i žrtvujući sebe uništio je vozilo i posadu. Tim svojim djelom Čađo je spriječio daljnje napredovanje četnika, jer ostavši bez oklopnjaka povukli su se prema Dvoru, - rekao nam je mještanin Milan Begić. Time je zadobiveno dragocjeno vrijeme da se izvuče civilno stanovništvo, iako se pad Pounja više nije mogao izbjeći.

Jakob Ivanković
Večernji list