Pronaći svoj mir

Kad me noću probudi pucanj, prasak granate, krik ranjenog prijatelja ili sumnjivi zvuk na mrtvoj straži, teško je onda smiriti se i nastaviti dalje mirno spavati... Kada uzmem novine a na naslovnici vrišti naslov "Gotovini 24 godine zatvora", ili "Hrvatska se odrekla Veljka Marića", ili kada vidiš da se svaki dan privode i šikaniraju oni koji su hrabro branili i obranili Hrvatsku, kada vidiš da se pljuje na sve svete vrijednosti za koje se borilo u Domovinskom ratu, kada vidiš svu tu nepravdu oko sebe, kako nastaviti mirno i normalno živjeti?

Kada sam maloljetan, mlad i nadobudan, uzeo pušku u ruke, onako čista srca, nisam mogao ni sanjati što će biti 20 godina kasnije... Ni smrt svih prijatelja, ni moje ranjavanje, ni sve žrtva koje su pale za slobodu Hrvatske nisu me toliko slomile kao sve ovo što se događa danas. Sa skupinom hrabrih i istisnkih branitelja i grupom mladih i čistih domoljuba borim se i dalje za Hrvatsku kakvu sam sanjao... Jesam li sanjar? Možda, ali zar je loše sanjati Hrvatsku, slobodnu i neovisnu, pravednu i poštenu? Loše je samo odustati od svojih snova i prepustiti se surovoj stvarnosti da te baca na sve strane, kao burno more komad drveta...

Kako u svemu ovom ludilu pronaći toliko željeni mir, toliko željeni spokoj, i uživati u slobodnoj Hrvatskoj? Kako djecu odgajati na svim vrijednostima za koje smo se borili kada im te vrijednosti oduzimaju oni koji bi nam trebali biti primjer...?

A malo nam treba da se probudimo. Dokazali smo da svaki put podignemo glavu kada je najteže. Digli smo se za Norca, Bobetka, Gotovinu, ali Judini sinovi nam bezobrazno oteše snove i izdaše naše junake. Nakon toga pali smo opet i zapali u dugu mračnu noć a probudili se kada je uhićen Purda. Skočili smo za svog brata, opet je proključala hrvatska domoljubna krv, opet smo bili spremni braniti naše svetinje. Pali smo kad smo ga vidjeli u zagralju onih kojima uopće nije stalo do njega... Probudili smo se opet kada je donesena politička presuda Markaču i Gotovini, opet smo pokazali da nas još uvijek ima spremnih i ponosnih. Pali smo kada smo vidjeli da neki opet koriste naše junake za svoje političke bodove ili iz straha za svoje stražnjice...

Padamo se i dižemo, a svaki je put sve teže ustajati. Opljačkali su nam Lijepu Našu, rasprodali je bjelosvjetskim bitangama, doveli nas u sluganski odnos, postali smo stranci u svojoj zemlji, natopljenoj krvlju naše braće....

Izdali su nas političari, izdali su nas naši suborci koji su se prodali za šaku Judinih škuda, izdali su nas svi koji su nas mogli izdati... Ne vjerujemo više nikome, ne vjerujemo ni sami sebi, a samo trebamo toliko željeni mir i spokoj.

Izborili smo slobodu za hrvatski narod, slobodnu i neovisnu Hrvatsku predali smo u ruke političara... O Bože, oprosti nam na toj gluposti!

I kako sada dalje? Praviti se da ništa ne vidimo, po birtijama pričati lovački priče, pljuvati političare, dozivati dane ponosa i slave, prepustiti se svim ovim lažnim vrijednostima koje nam nameću, slušati kako je normalno šetati Zagrebom sa zastavom duginih boja, a u isto vrijeme stidjeti se svete hrvatske trobojnice?

Hoćemo li tako naći svoj mir? Jesmo li sebični i mislimo na samo na sebe i svoj mir? Imamo li pravo zbog svoje slabosti našu djecu pretvoriti u ono što nam nameću neki čudni ljudi čudna imena?

Hoćemo li zbog svog nemira u sebi prespavati ovo teško vrijeme i bez "ispaljenog metka" potpisati kapitulaciju? Na svakome od nas stoji odgovornost za svoja djela, stoji odgovornost za život ili smrt Hrvatske, a na našim moralnim i duhovnim vođama je odgovrnost za njihova djela. Hoće li se domoljubni političari i moralni autoriteti uspjeti dogovoriti i na slijedeće izbore izaći ponosno i povesti hrvatski narod u zadnju bitku za Hrvatsku, hoće li uspjeti pobjedi svoj ego i svoje frustracije, hoće li shvatiti da nisu važni oni, nego samo ONA - Hrvatska?

Na nama je da se borimo svatko na svoj način, svatko u svojoj sredini i da se povezujemo, udružujemo, jer ovako razbijeni nemamo snage za ništa.

Podignimo se još jednom, poližimo rane, i krenimo u zadnji boj za Hrvatsku jer prilike više neće biti. Zašto zadnji boj? Zato što su dvije najjače stranke u Hrvatskoj postale iste, vode ih isti stari komunistički kadrovi, ista im je unutarnja i vanjska politika, jedni i drugi nas vode u neke nova asocijacije, samo 16 godina nakon krvavo stečene slobode. I, ne dobijemo li ovu bitku, više nas neće biti. Ni nas a ni Hrvatske za koju smo krv prolili...

Pronađimo snage za još ovaj boj, jer, ako pobjedimo, napokon ćemo dočekati ono što sanjamo od '91. - mir i spokoj.

Dražen Kasprek Tyson
UHD91