Osvrt na knjigu: Izudin Bečirčić – "Braća po oružju"

Braća po oružjuKnjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski barnitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu.

Prepustila ga je neka se snalazi kako zna i umije, dok njegov ratni dosje skuplja prašnu po ladicama hrvatskih ministarstava. Hrvatski branitelj Izudin Bečirčić danas živi u Zenici, zaboravljen od institucija hrvatskih vlasti, s posljedicama ranjavanja i invaliditeta. Razmišljajući kako prehraniti obitelj, bez primanja i bez stalnog zaposlenja, odlučuje napisati knjigu. Teško je skupio finacijska sredstva za vlastito izdanje s opisom ratnih bitaka, u ime dokazivanja istine, u ime dokazivanja kako je branio Hrvatsku. Želi s knjigom skrenuti pozornost na okrutnu birokratsku nepravdu. Zar se to može dogoditi u sustavu, koji tvrdi da djeluje po načelima pravne države? Zar se tako hrvatska država zahvaljuje i skrbi o onima koji su je stvarali, koji su svoju krv prolili i život davali za njezinu obranu i slobodu?

Izudin Bečirčić krajem ljeta 1991. živio je i radio u Splitu. Knjiga Braća po oružju započinje opisom prijave u Zbor narodne garde. Primljen je u izviđačko-diverzantski vod. Zajedno s njime primljeni su Ivica Vuco, Ante Bekan, Robert s Hvara, Rambo (bez imena i prezimena) i Nebojša Pekušić. Dogodilo se to krajem ljeta 1991. u Kaštel Sućurcu. Novaci su u sastavu 4. brigade upućeni 1. rujna 1991. na prvi ratni zadatak u Kruševo, zbog obrane stanovništva. Pripadnici 4. brigade bili su sastavljeni i od dragovoljaca koji nisu imali vremena za obučavanje. To je izvršeno u hodu tijekom zadaća koje su pred njih postavljene. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom "In hoc signo vinces" – u tom znaku pobjeđuješ! U borbi za slobodu i samostojnost Hrvatske 4. gardijska brigada zabilježila je ukupno 193 poginulih pripadnika, a knjiga Braća po oružju dio je svjedočanstva jednog od preživjelih pripadnika iz prvih dana rata za opstojnost Hrvatske.

Braća po oružjuU borbama za Kruševo Bečirčić upoznaje nove suborce, među njima i jednog od poginulih heroja Domovinskog rata, legendarnog zapovjednika diverzanata, splićanina Gorana Kliškića. O tom branitelju i danas se premalo zna. Bečirčić je upoznao i suborca Augustina Drnasa iz Mravinaca kraj Splita, s kojim ostaje prijatelj sve do današnjih dana. Već na prvom zadatku izviđanja, u neprijateljskoj pozadini, Izudin Bečirčić doživljava svoje prvo vatreno krštenje. Blizak susret s četnicima na izviđačkom zadatku, po povratku na prvu obrambenu crtu, opisuje ovako: »Bože, što li sam uradio? Pa ja sam ubio. Prvi puta u životu sam pucao i ubio čovjeka.« (str. 20). Kasnije će na mnogim stranicama svoje knjige vojnički jednostavno ponoviti zašto je postao branitelj: »Smatram Hrvatsku svojom domovinom i ponos mi nalaže da se borim za nju« (...) »Pa Bože, mi se borimo za svoju domovinu. Mi smo napadnuti. Ništa njihovo nam ne treba. Samo nam treba naša jedina domovina Hrvatska.«

A nepatvoreno hrvatsko domoljublje čita se na mnogim stranicama njegove knjige, kao njegovo ljudsko i braniteljsko uvjerenje, kao motiv i trajno opredjeljenje njegove savijesti. Već tada primjećuje one koji remete plemenite nakane hrvatskih branitelja. Okomljuje se na nepravde onih koji postaju ratni profiteri, koji glume branitelje ili bježe iz straha, koji nisu i ne mogu biti njegova braća po oružju: »Gospodo, ti glupi i neobrazovani vojnici su kičma ove zemlje, oni su njeno srce, duša i tijelo. A vi gospodo ne bi ste mogli nakrasti toliko da nije bilo njih. To su ljudi koji su mi pomogli da nađem vlastito srce i dušu, a da li vi to imate?« (str. 53). A o vlastitoj savjesti kaže: »Da nisam htio braniti Hrvatsku, zemlju gdje živim, ne bi me nitko mogao natjerati na to. Ja sam jednostavno osjetio da je to moja dužnost i krenuo sam«.

Nakon Kruševa odlazi u obranu Zadra. Tu se dogodili novi bliski susreti: »(...) nisam ni dopola izvirio a jedan metak prozvižda tik pored moje glave. Točno sam osjetio njegovu vrelinu. Nekoliko dana imao sam crveni trag na obrazu. Usr'o sam se od straha. Pa, čovječe tako mi je malo falilo da me pošalje na onaj svijet.« (str. 59). No Bečirčića ništa nije pokolebalo u onome što je naumio – obraniti Hrvatsku u kojoj nije rođen, ali u kojoj je radom i životom osjetio to kao svoju dužnost. U predjelu Bili Brig u zaleđu Zadra, prvi puta je ranjen u borbi protiv nadirućih tenkova JNA. Iako ranjen, bježi iz bolnice, kako bi se odmah priključio svojim suborcima. O tome piše: »Ovo ranjavanje nije slomilo volju u meni da se i dalje borim. Neće nikada, jer nikome neću dozvoliti da razbije moju volju za borbom sve dok naša zemlja ne pobijedi. Pobijediće, ja sam siguran u to.« Iako ga je ranjena noga i ruka boljela, nije to htio priznati, kako ga suborci ne bi izostavili iz akcija.

Iz Zadra s jedinicom je prebačen u obranu Slanog. Tamo su im četnici priredili strahoviti vatreni doček. U borbi protiv tenka, ponovno je ranjen u istu nogu. Prebačen je u splitsku bolnicu. Iako opet neoporavljen uskoro se ponovno vraća u jedinicu. Diverzanti dobivaju zadatak osigurati otok Šipan od četničkog desanta, kojim se želi presjeći obrana i snabdjevanje Dubrovnika. Desant na otok Šipan doista se jedne noći i dogodio, no odbijen je zahvaljujući zajedničkoj obrani domaćeg stanovništva i sada već iskusnih hrvatskih diverzanata 4. gardijske brigade. Kratki predasi između ratnih djelovanja bili su nažalost teški odlasci na pokope prijateljima suborcima. Bečirčić povodom stradavanja Vlahe Maslovčića piše: »Još prije dva dana sam sjedio u autu s tim čovjekom i smijao se a sada ga gledam u mrtvačkom sanduku. Ne mogu više da shvatim značenje riječi život. Što je život? (...) Gledao sam sebe i ostale pripadnike izviđačko-diverzantskog voda 4. brigade ZNG i pitao tko je slijedeći na redu? Hoće li itko na kraju ostati živ?« (str. 131).

Braća po oružju Ratno prijateljstvo raslo je iz akcije u akciju. Družili su se u borbi, u jedinici i privatno, svi su bili kao braća. Bečirčić nije želio mijenjati svoju diverzantsku družinu, koja se borila na nultim crtama obrane. U Kleku su dobili zadatak obraniti most na Bistrini, ključnu točku iza Neuma na cesti prema Stonu i Dubrovniku. Danas se tu nalazi granični prijelaz BiH – prema jugu Hrvatske. Ovdje su se u ožujku 1992. odvijali uzastopni četnički napadi na most čijim bi padom bio odsječen jug Hrvatske. Po buri, kiši i na skliskom kamenjaru Bečirčić se poskliznuo, pao i povrijedio zglob. Ponovno mu je stradala već ranjavana noga. Izvlače ga najbolji prijatelji, zapovjednik jedinice Goran Kliškić i Ivica Vuco. Završava u bolnici u Metkoviću. U bolnici ostaje samo jednu noć, bježi ponovno iz bolnice sa šavovima i povojima, te se drugi dan vraća suborcima na bojišnicu. Očekivao se napad na most, a Izudin Bečirčić to nije htio propustiti. Nije htio ostaviti svoje prijatelje.

Izudin Bečirčić 1992. pred mostom na Bistrini

Ratni roman Izudina Bečirčića napisan je pripovjedački, autobiografski, u dijalogu sa suborcima i akcijskim opisom ratnih događanja na nultim i prvim crtama obrane. Knjiga je dijelom pisana tvrdo, originalno, s autentičnim psovkama i rječnikom u ratnim okolnostima tog vremena. Priča Braća po oružju, priča je ratnika s pitanjima kako preživjeti pod udarima neprijatelja. To je priča koja je sa svakom novom stranicom prerasta u sve težu ratnu ispovijest. Na kraju knjiga postaje tragična, tužna i dirljiva priča požrtvovnosti i stradavanja hrvatske mladeži, koja nije žalila ni krvi ni života, za svog prijatelja i ratnog druga. Četiri dana nakon dolaska na most na Bistrini i drugi dan nakon Bečirčićevog bijega iz bolnice, napad na most počeo je noću. Bio je žestok, a granate su vrlo precizno pogađale prve položaje diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade. U toj kiši čelika pogođen je branitelj Ivica Vuco, Izudinov prijatelj od prvog dana prijema u ZNG. Potrčali su mu u pomoć zapovjednik Goran Kliškić i Izudin Bečirčić.

Pogođen gelerom u glavu, bio je u strašnom stanju. Bio je još živ, ali u smrtnom času. Granate su i dalje poput kiše padale, a jedan geler ranjava Izudina u ruku. Goran i ranjeni Izudin pokušavaju izvuči Ivicu. Od slijedeće eksplozije geleri izrešetaju i Gorana, a Izudin biva odbačen snažnom eksplozijom. Dolazi k sebi i nadnaravnom snagom pokušava i uspjeva izvuči Gorana, a zatim i Ivicu, do obližnjeg zaklona. A pomoći niodkuda. »Obojica su umrli a ja nisam mogao da im pomognem. Ljubio sam čas Gorana, čas Vucu i preklinjao da me ne ostavljaju. Bolove koji su razdirali moje tijelo nisam više ni osjećao. Bol za prijateljima, bračom po oružju, razdirala me sto puta više. Poludio sam. Sjeo sam između njih i poželio da iskrvarim i umrem zajedno s njima. (...) Gledao sam ih. Ni Goran ni Vuco nisu više davali znakove života.

Kako da objasnim svoje suze i plač i tugu. Kako, Bože dragi?!« (str. 173). Slijedi dvadesetak posljednjih i najtežih stranica knjige. To su opisi patnje i boli duše, tuge i nemoći, psihičke rastrojenosti zbog nenadoknadivog gubitka najbližih i najvećih prijatelja. To je bolan dio knjige za svakog čitatelja. Prebolan za svakog onog tko ima imalo srca i duše. Nije sramota ako čitatelju poteku suze nad tim stranicama. Suze nad okrutnošću sudbine koja je pogodila hrvatske mladiće, te hrvatske junake koji su se nesebično davali za druge, s toliko puno neostvarenih planova za budućnost. Goran Kliškić s 23 godine mladosti pokopan je na splitskom groblju Lovrinac, a Ivica Vuco s 21 godinom mladosti pokopan je istog dana u svom mjestu Srinjine kraj Splita. Izudin je na štakama ispratio svoje prijatelje na vječni počinak. Ostali su njihovi grobovi i vječna tuga njihovih roditelja i preživjelog prijatelja i subrata Izudina. I sjećanje i sućut naše generacije na hrvatsku nedosanjanu mladost, naše vitezove i junake.

Braća po oružju

Knjiga završava popisom poginulih i teško ranjenih pripadnika izviđačko-diverzantske postrojbe za posebne namjene 4. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske. Izudin Bečirčić teško je prebolio gubitak, želio je tugu utopiti u alkoholu, no uspio se snagom svog karaktera izvuči iz tog pakla. Bol je gasio nastavljajući ratovati na bojišnicama u okolici Livna, a tuga je ostala za svagda. Izudin Bečirčić danas nažalost ratuje s birokracijom hrvatske države za čiju se slobodu borio. Mora dokazivati da ima pravo biti na popisu hrvatskih branitelja, da ima pravo na invalidninu nakon četiri ranjavanja. Zašto Izudin Bečirčić mora dokazivati da ima pravo na dostojan obiteljski život sa suprugom i kčerkicom? S čime Izudin Bečirčić treba dokazati da ima pravo na hrvatsko državljanstvo koje još uvijek nije dobio? Izudin Bečirčić sve to neupitno zaslužuje – uz ispriku i zahvalu hrvatske vlasti i duboko poštovanje hrvatskom branitelju – ma gdje god bio!

Damir Borovčak

 

Sub, 8-02-2025, 10:48:38

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.