Danas sam dobio mail od jednog hrvatskog branitelja. Da ne bih prepričavao njegovu muku, prenosim njegovo pismo u cijelosti ; "Poštovani gosp. Dražen, javljam vam se na preporuku mog prijatelja i suborca XY koji je već kontaktirao s vama a vezano za moje probleme. Zovem se Tonči Perić i dragovoljac sam i veteran Domovinskog rata u kojem sam bi od 1991. do 1995. Oženjen sam i iman dvoje djece, sina i kćer. Sin ima 20. godina i trenutno je na dragovoljnom služenju vojnog roka, na što sam izuzetno ponosan, kao i moj ostatak obitelji. Supruga radi kao zaštitarka, a ja sam prije 20 dana dobio rješenje o invalidskoj mirovini na temelju profesionalne nesposobnosti (30% vojno/ 70% civilno). Do sada smo živjeli u Splitu devet godina kao podstanari, a sad pošto nemam više mogućnosti za plaćati najamninu sam prisiljen vratiti se na otok Šoltu gdje sam i rođen..." (www.uhd91.com)

 

 

 

Gledam u plakat ministarstva obrane. Oglas. Postani dio nas. Koga, čega? Dio elite? Dio heroja? Branitelja? Dio budućnosti? Ja samo želim biti hrvatski ratnik. A kakav je taj ratnik? Sigurno nije običan kad mu za pridjev stoji- hrvatski! Kakav je u biti hrvatski ratnik? Treba li njega pisati sa velikim početnim slovom, treba li ga pisati štampanim slovima? Treba li ga podcrtavati ili ga treba podebljavati prilikom pisanja? Gledam ga kroz svoje oči, gledam ga kroz povijest. Tog ratnika, hrvatskog. (www.uhd91.com)

 

 

Sjeća li se još netko fotografije iz Domovinskog rata (DR) koja je obišla svijet - golobradi dječarac u maskirnoj uniformi sjedi na protuavionskom mitraljezu a u pozadini na zidu kuće piše: "guns 'n' roses"? O maloljetnim dragovoljcima se jako malo govori i piše, gotovo nigdje ih se ne spominje. Zašto je to tako? Jesu li oni možda još jedan dodatni teret ovoj državi? Državi za koju su se borili, državi za koju su ginuli, državi za koju su ostavili svoje zdravlje, svoju mladost, svoje djetinjstvo, svoje prve ljubavi... Ako su teret ovoj državi, onda je bolje da i nema ove države! Postoje razne podkategorije branitelja iz Domovinskog rata ; ratni invalidi, dragovoljci, oboljeli.... ali što je sa onima koji su u rat išli sa 14, 15, 16, 17 godina !? Ženevska konvencija zabranjuje maloljetnim osobama sudjelovanje u ratu. Hrvatska je potpisnik te konvencije i po tome ispada da je Hrvatska kršila Ženevsku konvenciju dopuštajući maloljetnim osobama da sudjeluju u ratu. Krajem 1991. ili početkom 1992. godine u sve postrojbe HV-a stigla je uredba po kojoj su se svi maloljetni pripadnici i oni koji nisu imali "odsluženi vojni rok", morali otpustiti iz postrojbi HV-a i uputiti na odsluženje vojnog roka.(uhd91.com)

 

 

Kažu da vrijeme liječi sve rane... Ne misle valjda na praznine uzrokovane gubitkom očeva, majki, prijatelja, suboraca, ne misle na udarce, samoću i poniženja pretrpljena u zarobljeništvu, daljinu i neizvjesnost izbjeglištva? Kako dugo i kako snažno to vrijeme mora biti? U čemu uopće tražiti utjehu? Neki su gubici preveliki i nepovratni. Nikad uzaludni! Možda prelako to kažem! Jer kakva je slika koju Oni gledaju s neba ? Misle li i danas da se za ovo što vide isplatilo dati život, u crno zaviti majke i supruge, zakinuti djecu za dar imanja očeva u svim svojim usponima i padovima? Voljela bih vjerovati da ne vide ovo što mi živimo, htjela bih znati da su ondje gdje jesu sretni i ispunjeni, da su našli mir i da su sve njihove ovozemaljske patnje izbrisane. Jer baš ništa danas nije kako treba! Prezirem izdajice ovog naroda koji jedva dočekaju priliku da pljuju po hrvatskim braniteljima, proglašavaju ih „ prolupalima „, problematičnima, nepoželjnima, neprijateljima ove idilične države koja malo po malo, ali sigurno ,ne kroči, već puzi prema sužanjstvu i novim okovima.(uhd91.com)

 

 

Nitko im nije mogao reći da će ispisati najslavniju povijest roda svoga. Bilo je među njima i ljevih i desnih, krivih i pravih, radnika, težaka i nešto malo intelektualaca. Ljubav prema Domovini, čestitosti i siromaštvu bijahu njihov znamen. Zemlja im je bila sve. Umirali su i ubijali zbog nje, zbog sna stara devet stotina godina. Uglavnom bijahu vijernici, mada je među njima i ateista bilo, no to nije bilo važno. Važno je bilo braniti Hrvatsku .Nisu bježali, vodili su dosuđene im bitke, promjenjivom srećom gubili i dobivali. Nadu i vjeru u pobjedu nikada napustili nisu, okrutan život nauči ih kultu i hrabrosti.(uhd91.com)

 

 

Jednom sam vjerovala da su to svi koji su stvarali Hrvatsku. Mislila sam da svi imaju iste želje, cilj, sredstva... da je dovoljno biti ratnik. Danas nam pokušavaju reći da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli na nebo sa sobom. Gdje su oni drugi mali ljudi čija su imena ostala neuklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali nikad više neće biti isti... rat je ukrao njihova djetinjstva i osmjehe, iscrpio vedrinu, ranio srca... nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci. S godinama se moje poimanje heroja počelo izmjenjivati. Ipak nisu svi... prva velika istina s kojom sam se morala suočiti. Mislila sam da ako to priznam da ću dati za pravo onima koji me ionako uvjeravaju da je obrana Domovine zapravo zločin, pa su prema tome i oni koji su je branili, zločinci. (uhd91.com)

 

 

Mladen Kirasić, hrvatski branitelj, rođen 1939.g. u Zagrebu, danas je teško bolestan, opstruktivna bolest pluća, zbog posljedica niza prehlada u svim vremenskim uvjetima u rovovima na prvim crtama obrane iz 1991. godine. Mladen nakon bolničkog liječenja leži sada u stanu u Zagrebu, Mesnička 43, posve onemoćao, jedva govori, 24 sata s aparatom za kisik, ima kateter, pelene... Nužno mu je potrebna intenzivna medicinska skrb, medicinski preparati i pomagala za njegovanje bolnih rana decubitusa, koje mu se otvaraju na leđima. Uz medicinsku njegu koju ima od patronaže ujutro, potrebna mu je i dodatna pomoć navečer prije spavanja – njega medicinske sestre koju je potrebno platiti.(D.Borovčak)

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na knjigu Izudina Bečirčića - "Braća po oružju". Autor knjige hrvatski je branitelj koji danas u Zenici živi s posljedicama ranjavanja i invaliditetom, zaboravljen od hrvatske vlasti i institucija.  Izdvajamo: "Knjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski barnitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu".