Bio bi otuđen dio jezične baštine hrvatskoga jezika te bi bili oskvrnjeni dostojanstvo i integritet hrvatske književnosti

Upravni odbor Društva hrvatskih književnika reagirao je na pokušaj uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici. Njihovu reakciju prenosimo u cijelosti.

"Društvo hrvatskih književnika glede pokušaja uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici – kulturnom središtu bunjevačkih Hrvata, najprije ukazuje na to kako je svaka književnost u svojem nacionalnom kontekstu uvijek stubokom vezana uz jezik naroda. Isti je slučaj i s Hrvatima u Bačkoj – Bunjevcima i Šokcima, čija je književnost, kako ona usmena tako i ona autorska, i na narodnom jeziku – novoštokavskom dijalektu hrvatskoga jezika – u cjelini i više stoljeća unatrag trajno ukorijenjena u hrvatsku književnost!

Povijesno gledajući, književnost među Hrvatima u ugarskom Podunavlju na narodnom jeziku javlja se koncem XVII. stoljeća kada franjevci Bosne Srebrene, uz teološke i filozofske spise na latinskome, svoja djela nabožnoga karaktera pišu i objavljuju na bunjevačkoj ikavici. Među njima posebno se ističu opusi Mihajla Radnića, Lovre Bračuljevića, Emerika Pavića, Grgura Peštalića i Nikole Kesića. Riječ je o evanđelistarima, lekcionarima, molitvenicima, popularnim katekizmima i sličnim djelima vjerskoga sadržaja. Pjesništvo se na narodnom jeziku javlja u drugoj polovici XVIII. stoljeća također među franjevcima – Emerik Pavić i Grgur Peštalić, koji su svoje epske pjesme Nadodanje –glavni događaj Razgovoru (Budim, 1768.) i Dostojna plemenite Bačke starih uspomena sadašnji i drugi slavinske krvi delijah slava bačkim plemićem s prigodom čuvanja svete krune i okrunjenja Leopolda II-ga od domorodca u Baji prikazana (Kalača 1790.) napisali na bunjevačkoj ikavici, oponašajući pjesništvo redovničkoga subrata Andrije Kačića Miošića.

Hrvatska književnost na ovome području oživjet će s preporodnim gibanjima koje je kao, istina zakašnjeli, refleks na hrvatski narodni preporod pokrenuo 1870. kalački kanonik Ivan Antunović. U ovome će razdoblju dominirati romantičarski modeli, uz prevlast domoljubne i rodoljubne tematike, a književna se djela osim na ikavici, počinju pisati i na ijekavici, uz pridržavanje pravopisnih i gramatičkih rješenja Zagrebačke filološke škole (Ivan Antunović, Bariša Matković, Nikola Kujundžić, Stipan Krunoslav Grgić, Josip Jukić Manić). Uz biskupa Antunovića, najznačajnija osoba toga zakašnjelog romantizma u podunavskih Hrvata bio je svećenik Ante Evetović Miroljub, prvi ovdašnji pjesnik koji je stvarao, osim na bunjevačkoj ikavici, i na hrvatskom književnom jeziku.

Brojni međuratni bački hrvatski pisci pišu većinom na hrvatskom standardu, dok se ikavski idiom koristio rjeđe (Petar Pekić, Ivan Petreš, Blaško Rajić, Aleksa Kokić, Ivan Kujundžić, Balint Vujkov). Nakon II. svjetskog rata pa sve do danas, svi relevantni bunjevački književnici smatrali su se Hrvatima i svoja su djela najčešće pisali na hrvatskom standardu, (Ante Sekulić, Ante Jakšić, Matija Poljaković, Lazar Merković, Jakov Kopilović, Ivan Pančić, Petko Vojnić Purčar, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Ante Vukov, Tomislav Žigmanov…), znajući posezati u vlastitim literarnim izrazima i za bunjevačkim idiomom na kojem su stvorili umjetnički najsnažnije pjesništvo među štokavskim hrvatskim dijalektima. Na taj način hrvatska se književnost u Bačkoj vratila svojim prapočelima – bunjevačkoj ikavici, potvrdivši svoju neraskidivu vezu s cjelinom hrvatskoga kulturno-književnog prostora.

Na temelju iznesenih činjenica DHK ističe da bi mogućim uvođenjem tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici bio otuđen dio jezične baštine hrvatskoga jezika te bi bili oskvrnjeni dostojanstvo i integritet hrvatske književnosti, čemu se snažno protivimo. Kao oblik nemirenja s takvim događanjima DHK će i dalje nastaviti pružati podršku hrvatskim književnicima u Vojvodini, snažiti suradničke programe književne razmjene i razvijati vidljivost te regionalne hrvatske književnosti u književnosti države matice."

(hkv/dhk)