Nekad su se lovile jegulje, danas lignje

Godine 2004. izišlo je prvo izdanje najboljeg djela Alberta Fortisa »Put po Dalmaciji«, koje je priredio akademik Josip Bratulić napisavši: »Put po Dalmaciji upozorio je Europu da u njezinu središtu postoji jedan zaboravljeni i nepoznat narod kakav su tražili filozofi povratka prirodi ili književnici koji su u svojim djelima izmislili civilizacijskom nepokvaren svijet«. Knjiga je u Italiji tiskana 1774. godine, a prevedena je na francuski, njemački i engleski. Dvanaest se puta autor vraćao pišući i o lovu jegulja, pastrva, spominjući i losose u dolini Neretve. Da, upozorio je Europu na narod i prirodu koja ga okružuje, ali danas nitko, barem ne dovoljno glasno, ne upozorava da se život u toj dolini polako gasi.

Ušće Neretve polako se povlači, more ga osvaja sve više. Tamo gdje su se lovile jegulje, sve češće se hvataju lignje. Uzrok tome je početak ostvarenja projekta »Gornji horizonti« srpskog dijela BiH, kojim se vode iz sliva Neretve kanalom skreću prema sustavu od sedam hidroelektrana i završavaju u slivu Trebišnjice. Hrvatska je prošlog ljeta najavila proglašenje doline Neretve parkom prirode kako bi se spriječilo skretanje vode i velika katastrofa, ali se danas o tome sve manje govori.

Radovi su počeli, pa život u toj bogatoj dolini koja je davala sedam tisuća tona povrća i opskrbljivala veliki dio Hrvatske mandarinama polako nestaje. Nestat će bogata uzgajališta školjki i staništa brojnih zaštićenih vrsta ptica. Naša uporna šutnja tu plodnu dolinu pretvara u slanu pustinju iz koje su se svake godine smotane u velika klupka kotrljale jegulje na mrijest u Sargaško more (sredina Atlantika), a mlađ se vraćala stoljećima svojemu ušću. Fortisova Dalmacija ne može vječno ostati ista, ali prema tim pravilima Osijek može ostati bez Drave, Zagreb bez Save i Dalmacija bez dijela svojeg mora, a sve to popratiti šutnjom kao i prisvajanje zaštićenog obalnog pojasa, što se zove pomorsko dobro.

Taj pojas uz more temeljen na pravnoj tradiciji i načelu zabrane stjecanja prava vlasništva, stoljećima zaštićen, poštovan od ribara i težak, a zakonom od 1974. godine definiran kao »opće dobro u društvenom vlasništvu« sada biva ugrožen. Godine 1994. donesen je Pomorski zakonik, a 2003. Zakon o pomorskom dobru. Ni jedan ni drugi nemaju u vidu pravne učinke pretvorbe i privatizacije. Posebni problem je dio na koji se pomisli pri spomenu pomorskog dobra, obalni dio na kopnu i otocima do točke dosega najviših valova. Dio koji prema stoljetnom pravnom nasljeđivanju Hrvata ne smije nitko prisvojiti učinivši ga nepristupačnim za ostale građane. Danas na našoj obali ima nekoliko takvih mjesta koja su zaposjeli domaći stanovnici i stranci (ispod Velebita, Dugi otok, Stipanjska, Pakleni otoci). Preko tog pojasa se protežu ograde do duboko u more, već više od deset godina dodatno čuvane dobroćudnim rotvajlerima. Prolaznici ih zaobilaze uz strminu otvorenih očiju, a oni koji bi trebali napisati rješenje o uklanjanju i kazni zatvaraju oči.

U centru su Split i Dubrovnik. Po tim gradovima kruže tragači za malim zelenim, bilo kakvim prostorima što bliže centru gdje bi se mogao smjestiti građevinski objekt, po mogućnosti i simbol nasilja trgovački centar. Zanimljive postaju male pomalo trošne kućice s jednim do dva stana obrasle mediteranskim raslinjem gotovo skrivene od pogleda, ali ipak ugodne za oko, koje se onda ruše, pa izrasta desetak stanova u čijem okolišu nema ni jedne zelene grančice. Nad tim se cijeli grad zgraža, ali čudotvornim djelovanjem poznatih i nepoznatih čarobnjaka u gradskim skupštinama takvi projekti najčešće prolaze. Trogir je prije nekoliko godina upozoren da bi mogao izgubiti status spomenika kulture. U toj se kraju ne glede GUP-a nego prostornog plana događa ono u što zdrav razum povjerovati ne može - zabrana gradnje na otoku Drveniku Velom. Zajednica u kojoj je jedan dio obespravljen nema budućnosti.

Iz grada Trogira »otišli« su nezadovoljnici Okrug, Seget i Marina, koji su sada samostalne općine, cijeli prostor izvan stare jezgre je preizgrađen, osim pustoši daleke zagore. Na morskom dijelu u sastavu grada ostali su otoci Veli i Mali Drvenik. Na Drveniku Velom nije dozvoljena nikakva obiteljska gradnja, ako se izuzme uski pojas u glavnom mjestu. Da bi se zamaglila stvarnost, prostorni plan predviđa hotelsku gradnju oko 900 kreveta, što vodi uništenju temeljne ljepote toga malog bisera - njegove još uvijek netaknute prirode koja podnosi samo male kamene kućice. Baš na takvoj obiteljskoj gradnji Drvenik vidi svoju budućnost, na čemu bi se trebao razviti mali seoski turizam. Na Drveniku Malom je prostornim planom dozvoljena gradnja na otprilike dvadeset posto površine, kažu zbog boljih političkih veza, a mnogi misle da upravo zato nema gradnje na Velom.

Neki misle da nedostatak zelenih površina koje svaki grad i(li) općina mora zakonski imati Trogir nadoknađuje zabranom gradnje na tom otoku gdje je izgrađenost daleko ispod jedan posto. Jednom zgodom je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva upozorilo Drvenčane da im nitko ne može pomoći glede onoga što uđe u plan, zato neka paze što će u njega staviti. Sada su oni potpuno isključeni iz donošenja plana, teškom mukom se uspije doći do gradonačelnika i drugih koji rade na tome, a pokušaj da se usvoji bilo kakva primjedba je utopija. Sredstva za probijanje puta i elektrifikaciju nisu sporna, a postoji samo jedan put koji su probile Hrvatske šume, struju ima samo glavno mjesto, ostalih šest zaseoka kozje staze, šterike, petrolejke, uljanice i lumine, a kuha se na otvorenoj vatri, sve to na deset kilometara od Trogira. Više od pola tisućljeća stara je prekrasna trobrodna crkva, sva ta stoljeća u njoj misu je propovijedao svećenik čije je stalno boravište bilo u mjestu. Sada dolazi povremeno, valjda zato što nema diskoteke ni kafića.

Ovo su vremena kad lokana samouprava (lijepo zvuči) krši sve deklaracije, povelje i zakone o ljudskim pravima. Zabrana gradnje je zabrana prava na život. Zbog toga je Velodrvenčanima kristalno jasno da njihova budućnost ne može biti vezana uz današnju jedinicu lokalne uprave. Ona ne daje ništa, a mještani žele samo to da im ono što je Vlada namijenila za put, struju i vodu ne ostane zarobljeno u gradskoj mreži. Prostorni plan je tragična igra koja pokazuje da je to mjesto isključeno iz svih planova napretka. Nadležni sve razumiju, ali kažu da je to ipak stvar grada i njengova čelnika.

Dinko Pensa
Vjesnik

{mxc}

Čet, 14-11-2019, 17:29:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.