Medijska slika Domovinskog rata nije objektivna

Domovinski rat, kao vrlo bitno razdoblje hrvatske neposredne prošlosti, predmetom je istraživanja mnogih pojedinaca i ustanova. S ciljem njegova znanstvenog istraživanja 2005. utemeljen je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar, kao specijalizirani arhiv, čije su zadaće prikupljanje, obradba te publiciranje pripadajućeg gradiva. O zadaćama Centra te o tretiranju tog razdoblja u javnosti i udžbenicima razgovarali smo s njegovim ravnateljem dr. sc. Antom Nazorom.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar kojem ste na čelu intenzivno djeluje oko godinu dana. Tko čini njegovu stručnu jezgru?

Centar danas ima 17 zaposlenih, od toga 15 arhivista, pretežito povjesničara, i 2 arhivska tehničara – informatičara. Može se reći da je u Centru postignut spoj iskustva i perspektivnih mladih povjesničara, kojih je trenutno petero u postupku stjecanja doktorata znanosti, a još najmanje dva će doktorski studij upisati tijekom ove godine. Za očekivati je da će u razumnom roku hrvatska historiografija biti bogatija barem za troje do petero doktora znanosti, koji će znati argumentirano i suvislo pričati o Domovinskom ratu. Na Centru je da im u tome pomogne što je više moguće, jer ulaganje u obrazovanje zaposlenika je najisplativija investicija, a obrazovanje povjesničara koji će objektivno, na temelju dokumenata i literature govoriti o Domovinskom ratu iznimno je važna zadaća. Zbog toga Centar stvara vlastitu knjižnicu s naslovima vezanim uz Domovinski rat, kako bi uz izvore s kojima se svakodnevno susreću, zaposlenici Centra dobili uvid u raznovrsne interpretacije događaja iz toga razdoblja.

Radi edukacije i stvaranja uvjeta za objektivniju spoznaju događaja iz Domovinskog rata obišli smo najvažnija poprišta od Vukovara, zapadne Slavonije, Maslenice i Velebita, sve da bi se osjetio prostor u kojem su se odigrali događaji o kojima se piše. I čula priča neposrednih sudionika, čije je značenje kao povijesnog izvora u historiografiji neupitno potvrđeno. Naime, tzv. oralna povijest i stvaranje memoarskog gradiva potrebno je ne samo radi prikupljanja manje poznatih činjenica, nego i radi dobivanja informacija o općoj atmosferi, ugođaju, načinu razmišljanja i djelovanja u pojedinim situacijama, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati.

Koje su prioritetne zadaće Centra?

Dvije su glavne zadaće u ovom trenutku: prikupljanje gradiva od privatnih imatelja i sređivanje gradiva koje je Centar preuzeo. Držim da je kod privatnih imatelja veća količina dokumenata i zato ih molim i apeliram na njihovu savjest da pomognu da se gradivo iz Domovinskog rata preda Centru i sačuva za budućnost, kako bi povjesničari mogli cjelovitije i objektivnije prikazati to razdoblje. Dakako, najveći dio gradiva je u državnim ustanovama, ali problem je što ono uglavnom nije sređeno.

Uz spomenuto, Centar bi trebao nastaviti s tiskanjem serije knjiga dokumenata i memoarskog gradiva Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dvije knjige dokumenata pobunjenih Srba iz 1990. i 1991., koje je Centar upravo tiskao, jedinstvena su izdanja u Hrvatskoj, a njihov sadržaj potvrđuje odgovornost jugoslavenskog i srbijanskog vodstva u pobuni Srba u Hrvatskoj, a potom i u agresiji Oružanih snaga SFRJ, odnosno JNA (kasnije Vojske Jugoslavije), Teritorijalnih obrana Srbije, Crne Gore i BiH i srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku 1991. godine. Uz to, Centar će nastojati tiskati jednu ili dvije fotomonografije, te zbornik radova o Domovinskom ratu. Također, Centar je ove godine, u suradnji sa stručnim ustanovama i udrugama iz Domovinskoga rata, predvidio stručno predavanje o obrani i deblokadi Dubrovnika, kojim bi se trebala predstaviti uloga Dubrovnika i, prije svega, njegovih građana, u Domovinskom ratu.

Centar očito ima pune ruke posla, no što biste istaknuli?

Zaposlenici Centra od siječnja 2006. sređuju oko 2400 kutija arhivskog gradiva "Republike Srpske Krajine", koje je od iznimne važnosti za istraživanje povijesti Domovinskoga rata. Uz to, Centar je do ožujka 2007. prikupio oko 500 sati videozapisa, oko 5000 slikovnih zapisa (negativa i fotografija), te 79 kutija arhivskoga gradiva različite provenijencije od privatnih imatelja.

Kakvo je vaše mišljenje o medijskoj slici Domovinskog rata?

Držim da nije objektivna, jer se često temelji na paušalnim prikazima, na naglašavanju pojedinih događaja koji su izvađeni iz konteksta povijesnoga procesa, ili na izjavama koje nisu potkrijepljene relevantnim brojem dokumenata. Razlog tome je najvećim dijelom nestručnost ili površnost pojedinaca u pristupu problematici toga razdoblja. U želji za vlastitom promidžbom ili zbog dokazivanja nekih neutemeljenih zaključaka, mnogi pričaju sve i svašta o događajima iz Domovinskoga rata, premda nisu osobno sudjelovali u njima, niti su ih stručno, a kamoli znanstveno istraživali. Nažalost, upravo takvi su često u medijima. Primjerice, nedavno je jedan od novinara HTV-a u vrlo gledanoj emisiji mahao dokumentom kako bi diskreditirao jednog od poznatijih časnika iz Domovinskog rata, a time i njegovu postrojbu, govoreći o "bježaniji" kod Vukovara. A ozbiljan povjesničar zna da se na temelju jednog ili desetak dokumenata ne može donositi zaključak koji je u suprotnosti sa sadržajem više desetaka dokumenata, niti je primjereno govoriti o "bježaniji" hrvatskih snaga oko Vukovara kad se uzme u obzir nerazmjer u ljudstvu i naoružanju, posebice u topništvu i oklopu, a da zrakoplove i ne spominjemo. U pokušaju proboja prema Vukovaru morale su odustati i povući se i tada najelitnije hrvatske postrojbe, no to ne znači da njihovi pripadnici nisu bili hrabri. Naprotiv, i samo kretanje u proboj u takvim okolnostima bila je iznimna hrabrost. Neke kolege s HTV-a pokušale su takav nastup opravdati novinarskom hrabrošću, no novinar bi prije svega trebao biti odgovoran. I ne samo novinari, nego i svi koji govore u javnim medijima. A svoju hrabrost taj je novinar mogao dokazati 1991., upravo na mjestu o kojem je govorio i zajedno s onima o kojima je govorio. Nakon toga zasigurno bi bolje razumio problematiku.

Kako objašnjavate takve istupe?

Kao pokušaje da se naglašavanjem pojedinih incidenata i negativnih događaja, koji nažalost prate svaki rat, dovede u pitanje pozitivan – obrambeni i oslobodilački karakter Domovinskog rata. Tako neki, kao primjerice autori knji|ice "Hrvatska: razvoj događanja u oblasti tranzicijske pravde", napisane za Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu u prosincu 2006., u svom "traganju za istinom" prešućuju uzroke srpske agresije na Hrvatsku. Naime, vrlo kratak osvrt na događaje u Hrvatskoj od 1990. do 1995., u Uvodu spomenute knjižice započinje spomenom proglašenja neovisnosti Hrvatske 1991. i komentarom da je to izazvalo "nasilne reakcije srpskih vojnih (valjda JNA) i paravojnih skupina, kojima je Beograd pružao potporu". Takvim početkom, u kojem se ne navode uzroci, sugerira se da je proglašenje neovisnosti Hrvatske "krivo" za pokretanje rata. Koliko je to objektivno procijenite sami. Dakako, "čista slučajnost" je da to isto tvrde i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i njihovi nalogodavci iz Srbije. A spomenute "nasilne reakcije" u kojima dio stanovništva s oružjem u ruci ustaje protiv demokratski izabrane vlasti te ubija legalne pripadnike policije i druge građane, u historiografiji se obično nazivaju oružanom pobunom ili terorizmom. U spomenutoj knjižici nije propušteno naglasiti ni da je oslobađanje i povratak okupiranog teritorija u sastav Republike Hrvatske postignut uz "masivan egzodus, u mnogim slučajevima prisilan, preko 300.000 hrvatskih Srba". Bilo bi korektno od autora ove rečenice da brojku od 300.000 izbjeglih Srba u kolovozu 1995. potkrijepe činjenicama, te da jasno kažu tko je to "u mnogim slučajevima prisilio Srbe na egzodus". Jer, onaj tko ne razumije "tranzicijsku pravdu" i zaključuje samo na temelju povijesnih izvora, mogao bi pomisliti da je za egzodus Srba sa okupiranoga područja RH odgovorno vodstvo pobunjenih Srba, a ne Hrvatska, kako autori takve "pravde" žele sugerirati. Dakako, masovni odlazak Srba iz svojih kuža, na tada još okupiranom teritoriju RH, velika je humanitarna tragedija, no u istraživanju odgovornosti za nju trag povijesnih izvora vodi do vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U nizu činjenica koje govore tome u prilog dovoljno je podsjetiti se da je upravo vodstvo pobunjenih Srba početkom 1995. odbilo tzv. "Plan Z4", kojim je predviđena iznimno široka autonomija Srba na dijelu međunarodno priznatog teritorija Republike Hrvatske.

Je li u pitanju "suočavanje s prošlošću", kako često čujemo, ili pokušaj izjednačavanja krivnje, kako se, pak, mnogi boje?

Svatko može prosuditi i iz toga što autori knjižice zamjeraju Hrvatima što 5. kolovoza 1995. slave kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – "unatoč dokazima o rasprostranjenom uništenju kuća izbjeglih Srba, koje su počinile hrvatske snage i ubojstvu na stotine starijih civila koji su ostali", te što u Hrvatskoj podižu spomenike "više u čast pobjede u Domovinskom ratu, nego kao doprinos zajedničkom priznanju činjenica iz prošlosti"!? S obzirom na događaje u 90-im godinama prošlog stoljeća više je nego neumjesno "moralizirati" o pravu Hrvatske i Hrvata da slave izborenu pobjedu. Jer, da se Hrvatska 1991. nije obranila, a da 1995. nije oslobodila svoj okupirani teritorij, danas ili ne bi postojala ili bi od nje ostali samo novi "ostaci ostataka", koji bi se mogli obuhvatiti pogledom sa zagrebačke katedrale, baš onako kako su predvidjeli razni srpski "voždovi", od kojih su neki i danas važni političari i dužnosnici u Hrvatskoj.

Nije sporno ni to da treba suosjećati sa svakom nevinom žrtvom i sa svakim tko je protjeran iz svoga doma, no pri tome se ne smiju miješati pojmovi. Jer, patnju srpskoga naroda u Hrvatskoj nije uzrokovala hrvatska sloboda, odnosno oslobađanje Hrvatske, nego suluda politika vodstva Srba u Hrvatskoj i u Beogradu. Osim toga, je li itko zamjerio Europljanima što u svibnju slave Dan pobjede, iako su završne operacije Saveznika, koje su u svibnju 1945. dovele do konačne pobjede nad nacizmom, prouzročile patnje stotina tisuća Nijemaca? Zar operacijom "Oluja" nisu spašene i tisuće Bošnjaka – muslimana u Bihaću, koje bi najvjerojatnije zadesila sudbina muslimana iz Srebrenice? I zašto se govori samo "o rasprostranjenom uništenju kuća izbjeglih Srba koje su učinile hrvatske snage", a izbjegava se reći da su prije dolaska hrvatskih snaga, a uoči svoga odlaska, vlastite kuće palili i Srbi? Kao i to da su i Srbi tijekom "Oluje", a prilikom evakuacije iz Hrvatske, ubijali svoje sunarodnjake! Zar i to nije bitno za "suočavanje s prošlošću" ili se tzv. nijansiranje povijesti provodi samo da bi se izjednačila krivnja?

Nakon svega spomenutoga, ne iznenađuje ni što su autori spomenute knjižice zabrinuti izjavama da je "Domovinski rat bio jedno od najsjajnijih razdoblja hrvatske povijesti, a da su Bljesak i Oluja bile zakonite i legitimne operacije Hrvatske vojske, čiji je cilj bio oslobađanje okupiranog teritorija"!?

Neki su predlagali osnivanje "komisije za istinu". Je li Hrvatskoj to potrebno?

Dakako, povijest nije crno-bijela, odnosno povijesni procesi i događaji najčešće nisu jednostavni i jednostrani, pa se prilikom istraživanja u obzir mora uzeti sva kompleksnost problema. No, nije potrebno osnivati nikakvu posebnu "komisiju za istinu" jer Hrvatska ima znanstvene ustanove i povjesničare koji svako razdoblje povijesti mogu prikazati objektivno. Svjedoci smo da je hrvatska historiografija, pa tako i hrvatska država, sposobna suočiti se i s negativnim stranama vlastite prošlosti, unatoč ratnim traumama i pojedincima koji događajima ne pristupaju znanstveno. No, takvih ima u svim historiografijama i državama.

Odakle Vam spomenuta knjižica?

Dijeljena je na nedavnoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Sheratonu u Zagrebu s namjerom "utvrđivanje istine o ratnim zločinima i sukobima".

I udžbenici za povijest izazvali su mnogo kritika?

Opravdano. U nekim udžbenicima za 8. razred kao "čimbenici" pobune Srba u Hrvatskoj prvo se navode srpski mediji i beogradski tisak, jer su "plašili ljude novim progonima", a odmah potom i "neodmjerene izjave nekih hrvatskih političara", jer su pridonijele "uspješnosti takve propagande". Iz toga proizlazi da su za pobunu Srba u Hrvatskoj najviše krivi srpski mediji i neodmjerene izjave nekih hrvatskih političara, a tek potom velikosrpska ideja!? I znači li to da nije bilo "neprimjerenih izjava nekih hrvatskih političara", da ne bi bilo ni rata, odnosno da su za rat svi krivi? Zapravo, pravo je pitanje hoće li "osmašima" nakon poglavlja o Domovinskom ratu biti jasno da su 1991. postojale samo dvije opcije kojima je Hrvatska mogla izbjeći rat: prva je da je ostala u Jugoslaviji pod srpskom dominacijom, upravo onako kako je to zamišljalo srbijansko vodstvo, a Milošević proveo jogurt-revolucijama i već 1989. stvorio uvjete za dominaciju u Predsjedništvu SFRJ; a druga je da je hrvatsko vodstvo prihvatilo ideju tzv. velike Srbije i pustilo da se dijelovi teritorija Hrvatske izdvoje i pripoje srpskoj državi. To su bile opcije koju bi srpski političari pokušali provesti i da je za predsjednika Hrvatske bila izabrana Majka Tereza. Pa zar i to što je zapjenjena masa na brojnim srpskim mitinzima početkom 90.-ih "ustašama" nazivala čak i Ivicu Račana i Stipu Šuvara, ne pokazuje koliko su "neodmjerene izjave hrvatskih političara" bile važan čimbenik rata u Hrvatskoj!?

Kakvu sliku Domovinskoga rata učenici onda mogu dobiti?

Uza sve uvažavanje slobode interpretacije Nastavnog plana i programa, teško je razumjeti da neki autori u poglavlju o Domovinskom ratu ne spominju 2. svibnja 1991., kad je ubijeno 13 hrvatskih policajaca (12 u Borovu Selu, a 1 kraj Polače u zadarskom zaleđu). Takav, iznimno krvav i okrutan događaj, koji je dramatično utjecao na svijest i ponašanje građana Hrvatske, ne bi smio biti zanemaren i izostavljen u udžbenicima za hrvatske škole. Zaslužuje barem toliko prostora koliko i podatak o promjeni imena zagrebačkog nogometnog kluba… Jednako tako, trebalo bi ispraviti neke pojmovne i faktografske, pa i suštinske pogrješke. Primjerice, "Bljesak" i "Oluja" nisu bile vojno-redarstvene akcije, nego operacije, a "gotovo potpuno povlačenje hrvatskih građana srpske nacionalnosti u Srbiju" nije bio rezultat tih operacija, kako navodi autor, nego njihova posljedica. Rezultat operacija bio je oslobađanje okupiranog teritorija i njegovo vraćanje u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske! Dakako, pri tome se ne spominje čija je odgovornost za povlačenje Srba iz Hrvatske, pa učenik može zaključiti da je za to kriva hrvatska vlast jer je pokrenula vojno-redarstvenu operaciju, a ne onaj tko je hrvatsku vlast primorao na vojnu opciju.

Uz to, prema do sada poznatom gradivu, "prvi veći sukob između hrvatskih i srpskih snaga" – kako navodi autor, a zapravo hrvatske policije i pobunjenih Srba, nije "zabilježen na Uskrs (31. ožujka) 1991. na Plitvicama", već 2. ožujka 1991. u Pakracu, gdje samo pukom srećom nije bilo poginulih, ali je bilo ranjenih. Također, radi objektivnosti i povijesne istine u poglavlju "Rat u BiH", uz spomen zajedničke obrane od srpske agresije, a potom i međusobnog sukoba hrvatskih i muslimanskih snaga, trebalo bi navesti i važnu ulogu hrvatskih snaga u oslobađanju teritorija BiH 1995. od okupacije srpskih snaga. Naime, poznato je da je u srpnju 1995. službeno dogovoreno hrvatsko-bošnjačko savezništvo i da su hrvatske snage, uz suradnju s Armijom BiH, tijekom 1995. oslobodile oko 5000 km2 teritorija BiH, a to se u udžbeniku ne navodi. Žao mi je što pri pisanju poglavlja o Domovinskom ratu u udžbenicima za osnovne škole naš Centar nije konzultiran, jer vjerujem da bi dobronamjerne i argumentirane sugestije pomogle da njihov sadržaj bude bolji.

Treba li u udžbenicima govoriti o tamnim stranama nacionalne povijesti?

Nema dvojbe da o svemu treba govoriti, no problem je kad se stvari izvlače iz konteksta i kad se uspoređuje neusporedivo, odnosno kad se pojedini događaji ne prikazuju objektivno. Tako je i udžbenik kvalitetan onoliko koliko učenik iz njega može dobiti objektivnu i razumljivu sliku, ne samo događaja, nego i njegovih uzroka.

Primjerice, kad se u udžbeniku za 8. razred navodi da je "tijekom i neposredno nakon akcije Oluja ubijen dio preostalog srpskog civilnog stanovništva, a brojne su kuće odbjeglih Srba spaljene", postavlja se pitanje je li takva rečenica dovoljno jasna i precizna. Naime, nema razloga da se otvoreno ne kaže da su te nečasne postupke počinili pojedinci Hrvati, ali i Srbi. Držim da se samo istinom djeci može sugerirati da povijest nije "crno-bijela", odnosno da nečasne stvari mogu činiti i Hrvati, te da svaki zločin treba osuditi, bez obzira na to tko ga je počinio. S druge strane, time bi se izbjegla mogućnost da tako neprecizna formulacija učenika navede na pogrešan zaključak da su sva nečasna djela tijekom "Oluje" počinili Hrvati, kad se zna da su dio Srba ubili njihovi sunarodnjaci tijekom povlačenja iz Hrvatske, a da je dio kuća izbjeglih Srba opljačkan i spaljen i prije nego što su hrvatske snage ušle na to područje. Zapravo, uz osudu svakoga zločina, iz sadržaja udžbenika učenik bi trebao uočiti razliku i spoznati da je ubijanje i protjerivanje Hrvata 1991. bilo dio srpske politike "etničkoga čišćenja" s ciljem stvaranja tzv. velike Srbije, a da ubojstva Srba počinjena tijekom i nakon Oluje nisu bila dio hrvatske politike, nego osveta ili koristoljublje pojedinaca, koje u skladu s tim treba osuditi i kazniti.

Česti su komentari da "haaško tužiteljstvo" na osnovi prikupljenih dokumenata u procesu "piše" povijest Domovinskog rata?

Arhivsko gradivo koje su prikupile obrane i tužiteljstva za potrebe vođenja raznih postupaka vezanih uz događaje iz Domovinskog rata vrlo je vrijedno. No, ono je samo jedan od mogućih izvora, koji je, kao i ostali, podložan znanstvenoj kritici. Jednako kao i sudske presude. Dakako, one imaju težinu, prije svega psihološku, i njihov sadržaj se u istraživanju ne smije zaobići, ali bilo bi pogrešno bezuvjetno ih prihvaćati kao "konačnu povijesnu istinu". Mogućnost nagodbe zbog raznih "viših ciljeva" pokazuje da se prilikom donošenja presude može zažmiriti na mnoge stvari i da bi u traženju povijesne istine vrlo lako mogli zalutati, ako bi sudske presude uzimali kao isključivu povijesnu istinu. Uostalom, poznata je izreka o "pravu i pravdi". Sukladno tome i s obzirom na zadaću tužitelja, neozbiljno je i pomisliti da bi se na temelju materijala tužiteljstva mogla napisati objektivna povijest Domovinskog rata. Jednako tako, ne treba strahovati ni da se neka neobjektivna interpretacija povijesti može Hrvatskoj nametnuti kao "službena verzija". Ako je Hrvatska, između ostaloga i zbog svijesti, osjećaja i odnosa prema vlastitom prostoru i vlastitoj povijesti koje su Hrvati njegovali "s koljena na koljeno", svoju državotvornu nit sačuvala gotovo neprekinutom od ranoga srednjega vijeka do danas, u raznim zajednicama s drugim narodima i državama, usprkos mađarizaciji, talijanizaciji, germanizaciji, jugoslavenstvu itd., nema razloga strahovati da će sve to nestati upravo sada, kada imamo vlastitu državu.

Mira Ćurić
Hrvatsko slovo

{mxc}